30. januar 2020.30. jan 2020.
Sjaj i beda istorije
DRUGAČIJE OD „NAJMLjENE PAMETI“: PROTOĐAKON DR LjUBOMIR RANKOVIĆ

Sjaj i beda istorije

Knjiga akademika SKANU Draga Mirkovića, PROROK – Miloš Milojević, „uznemirila je duhove“ i pokrenula staro-nova pitanja o istoriji Srba, njihovom poreklu, identitetu, karakterologiji, jeziku, tradiciji, mitu
Izuzetno posećene promocije knjige Proroka Miloša Milojevića, širom Srbije i Republike Srpske, krepe duh i dižu krila našem posustalom pokolenju, pokreću na razmišljanje, jačaju nadu i veru, da „Srbija nije šaka pirinča koju može pozobati svaka vrana koju donese vetar“.
Miloš Milojević – Mačvanin, ratnik i heroj, teolog, istoričar, poliglota... bio je veliki nacionalni radnik, ustanik, učitelj i prosvetitelj, maštar i, nesumnjivo, veliki zanesenjak. Nije ni mogao biti drugačiji. Savremenik slavnih srpskih romantičara: Zmaja, Branka, Laze Kostića, Đure Jakšića, Njegoša, „pokolenja za pjesmu stvorenog“, istoriju svoga naroda, kao teolog i sin sveštenika, smeštao je u biblijske okvire i poštovao biblijski kalendar i biblijske činjenice.
Ispred ovog besmrtnog romantičarskog pokolenja stajao je sveti zavet Vladike Njegoša, napisan u Prologu „Gorskog Vijenca“ – Posveta prahu oca Srbije, Voždu Karađorđu:
„Diže narod, krsti zemlju, i varvarske lance sruši/ Iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši/ Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi/ Od viteštva odviknuta u njim lafska srca budi“
Jedan od najjačih resursa njegove “istorijske doktrine”, da su Srbi antički narod, bio je jezik. Smatrao je da su njegovi duboki koreni u jeziku veda, sanskritu drevne Indije.
Tvrdnje Miloša Milojevića, iako pisane vrelim srcem, nisu ni za potcenjivanje ni za precenjivanje. Zato hladne glave, oprezno, pošteno i trezveno treba pristupiti njegovim istorijskim pretpostavkama i zapisima, bez predrasuda i frustracija. Zanemarimo mišljenja naših istoričara i javnih radnika koji su, nažalost, često „najmljena pamet“, i osvrnimo se kako su na ovu temu govorila najkrupnija imena svetske kulture.
Zemlja prebogata
ljubavlju
Slavni indijski mudrac, pesnik i pisac Rabindranat Tagore, prvi nobelovac književnosti izvan evropskog kontinenta, najveća svetska harizma novijih vekova, na poziv svog prijatelja Vladike Nikolaja Velimirovića iz londonskih vremena, u okviru svoje velike evropske turneje posetio je Beograd 14. novembra 1926. godine. Njegov dolazak bio je najveći kulturni događaj u međuratnom periodu Kraljevine Jugoslavije. Došao je u Srbiju kao svoj među svoje. Na železničku stanicu izašao je ceo Beograd da ga dočeka, vidi i pozdravi. Žardarmerija je jedva pravila red i obezbeđivala špalir kojim je prolazio slavni Indijac. Beogradska štampa opširno je izveštavala o toj poseti, pratila svaki njegov korak i beležila svaku reč.
Šapčanin Stanislav Vinaver, književnik i prevodilac, razgovarao je sa njim dva sata o aktuelnim temama kultura istoka i zapada, o Evropi i Aziji, fašizmu i boljševizmu, o poeziji i književnosti, oslovljavajući ga „Majstore“. Razgovor je objavljen u najuglednijem i najtiražnijem dnevnom listu „Vreme“.
Tagore je stigao 14. novembra uveče. Sutradan je držao predavanje na Kolarcu i na Univerzitetu. Čitao je poeziju na bengali jeziku i prisutni su skoro u potpunosti, bez prevođenja, razumeli skoro svaku reč zbog frapantne sličnosti sa srpskim jezikom. Posetio je Pen Klub i večerao sa Kraljem Aleksandrom. Bio je sa porodicom. Suprugom, ćerkama, zetom i unukom Alokanandom Miter.
U pet popodne, 16. novembra 1926. u Domu Hrišćanske zajednice mladih ljudi, Tagorea je dočekao još jedan veliki pesnik – Vladika Nikolaj Velimirović. Uz reči srdačne dobrodošlice pozdravio ga je kao „bliskog rođaka iz daleke Indije“ i dodao:
„Ja vas pozdravljam ne u ime Jugoslovena, ili Balkana, već u ime cele Južne Evrope, koja smatra za čast što je udostojava posete tako veliki pesnik i čovek iz velike zemlje Indije, koja sve više stupa napred. Indija je zemlja hrišćanska bez Hrista; iako takva, ona iz dana u dan rađa sve veće ljude, čijoj veličini počinje da se divi ceo svet. Mi smo srećni, veliki pesniče, što smo Vas mogli poznati i lično, kako smo Vas već ranije umnogome mogli poznati kroz Vaša velika dela“.
Odgovarajući na dobrodošlicu Vladike Nikolaja Tagore je rekao:
„Vrlo sam srećan što mogu da vidim narod koji se svojim osećanjem mnogo razlikuje od ostalih evropskih naroda. Za vašu ljubaznost ne mogu vam izjaviti dovoljno svoje zahvalnosti. Ja volim ovaj narod jer spontano oseća, i ima toplo srce koje ume da oduševi. Kako je divna stvar biti toliko voljen i znan u jednom svetu u koji nikad nisi sanjao da ćeš doći. Osećam se kao ptica koja ima dva gnezda, na dve suprotne obale. Srećan sam što se nalazim u ovoj zemlji prebogatoj ljubavlju“.
Potom su se dva gorostasa zadržala u dugom razgovoru „o religijskim i kulturnim tradicijama srpskog i indijskih naroda“.
Izveštači navode „da su Pesnik i Vladika bili idejno uvek saglasni“.
Do kraja života Tagore više nije posećivao Srbiju, ali je održavao kontakte sa Nikolajem. Iz tog prijateljstva, nastalo je slavno Nikolajevo delo „Indijska pisma“. Inače, poema slavnog Indijca Gitandžali (Prinošenje) i Molitve na jezeru Nikolaja Velimirovića, predstavljaju dva zlatna krila jednog istog Duha koji spaja mudrost, srce i dušu Istoka i Zapada.
Odlaskom Rabindranata Tagore iz Beograda Srbija nije zaboravljena. Ljubav prema srpskom narodu u kući slavnog pesnika prenosila se sa pokolenja na pokolenje.
Proučavanja
Tagoreove unuke
Ugledni svetski naučni filološki i jezički časopisi otimali su se o tekstove darovite i obrazovane Tagoreove unuke, koja je bila priznati filolog svetskog glasa. Bez ustezanja i kompleksa, ona je na objektivan način pisala o prirodi i svojstvima naroda sveta. U njenom fokusu, na prvom mestu bio je sanskrit – jezik njenih predaka i bengali, na kome je pisao njen slavni deda.
Posle opsežnih proučavanja, gospođa Miter je dokazala da su od živih jezika sanskritu najbliži srpski i bengali. O tome je u Kalkuti objavila i naučni rad. Iznela je da je oko 20 odsto reči srpskog jezika i sanskrita isto, a oko 10 odsto je slično. Znači, posle više od tri hiljade godina od razdvajanja, srpski jezik čuva oko trećinu reči korišćenih u drevnim vedama.
Duboku povezanost sanskrita i srpskog jezika potvrđuju i ovi primeri: budhi – budi, baba – baba, bedana – beda, beg – beg, bhrata – brat, churi – cura, dao – dao, dain – dan, dadu – deda, debar – dever, dhum – dim, jar – jara, jat – jato, kalem – kalem, kos – koš, khar – kvar, lahor – lahor, ami – mi, mrita – mrtav, mucki – mučki, muk – muk, naga – nag, phena – pena, prija – prija, path – put, rasi – rasa, sthan – stan, satra – šatra, tama – tama, tat – tata, tri – tri, vidha – vid…’‘
Zadatak naše nauke, u prvom redu SKANU, jeste da prevede ovo značajno delo unuke velikog Indijca. Nema sumnje, to će uneti neophodnu vedrinu u magle, senke i privide naše istorije, koja je nastajala u vrlo neregularnim uslovima i vanrednim prilikama, pisana uvek perom „pobednika“ ili pod brutalnim ideološkim diktatom.
Vreme je za istoriju koja ne prerađuje nego izgrađuje. To mora biti prevashodni zadatak našeg pokolenja, a SKANU mora biti predvodnik.

DUBOKA VEZA DVA JEZIKA
„Alokananda Miter je unuka slavnog pesnika Tagorea, koji je pisao na bengali jeziku. Kao student na Oksfordu, a zatim i direktor Instituta za statistiku u Kalkuti, ona je više od trideset godina izučavala srpski jezik, o čemu je napisala: „Kao student slovenskih jezika na Oksfordu, ranih pedesetih godina, primetila sam izvesnu sličnost između bengali i srpskog jezika, a kasnije, kad sam prevodila srpsku postrealističku poeziju na engleski jezik, postala sam sigurna da mora postojati duboka veza između ova dva jezika (srpskog i bengali) i da ona vuče svoje poreklo iz sanskrita“.
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa