6. februar 2020.6. feb 2020.
Dani u egzilu
Jevrejske izbeglice iz kladovskog transporta:
Tragovi i sećanja

Dani u egzilu

To što prihvatamo odgovornost za nešto što nismo učinili i što snosimo posledice nečega za šta nismo krivi jeste cena koju plaćamo za to što život ne živimo sami, već ga delimo sa drugim ljudima, Hana Arent
Kladovski transport je bio tranzit nešto više od 1.200 (prema nekim istraživačima 1.370) Jevreja koji su izbegli sa teritorije Trećeg rajha. Oni su krajem 1939. godine krenuli Dunavom iz Beča, i Bratislave ka Crnom moru i Palestini. Njihovo putovanje je zaustavljeno posle manje od mesec dana (sredinom decembra 1939.) na granici Jugoslavije i Rumunije, u Prahovu, nakon odbijanja Rumunije da im dozvoli prolaz bez sertifikata za useljenje u Palestinu (tadašnja britanska kolonija). Mesecima smešteni u Kladovu, oni su u septembru 1940. prebačeni u Šabac, u kom je živela mala, ali ugledna jevrejska zajednica.

Grad je bio spreman da primi Jevreja iz zapadne i centralne Evrope, kako bi u primerenijim uslovima sačekali nastavak svog putovanja. U grupi pripadnika Mojsijeve vere bile su Bečlije Karl Kris i Valter Klajn. Po dolasku u grad postaju članovi i redovni korisnici Šabačke narodne knjižnice i čitaonice, te se kroz priču o njihovim danima u Šapcu može naslutiti i delimično rekonstruisati kako se odvijao svakodnevni život izbeglica do trenutka u kojem su stradali i Kris i Klajn i najveći deo Jevreja iz kladovskog transporta. Svakodnevica rastrzana između iščekivanja i nade u nastavak putovanja i dolaska do obale obećane zemlje.

„Još uveče (23. septembra) preselio sam se. U 7 sati stigao sam u svoj stan i u 7 i 15 išao sam da se prošetam. To je svakako bilo najlepše veče koje sam zadnjih godina doživeo. Ponovo lutati po gradu, videti uredno obučene ljude, ne samo odrpane seljake i Cigane, kao u Kladovu. Bio sam presrećan te večeri. U 8 i 30 sam veće sedeo u bioskopu, gledao sam nemački film sa Hajnc Rimanom (Hura ja sam tata) i u 10 i 30 časova sam se vratio kući.“, zapisao je Karl Kris po dolasku u Šabac i o tome izvestio sestru i majku. Svoje utiske i aktivnosti beležio je gotovo svakodnevno. Iako je boravak u gradu bio sigurniji od vremena provedenog na granici u kabini broda, nije bio trajno rešenje.

„Budim se u 7.30 - 8.30, ali još ležim pola sata duže u krevetu (je li fino?), uglavnom sam zadnji koji ustaje. Onda idem u Magacin, to je zajednička prostorija, gde se deli pošta. To traje do 11 sati. Posle toga me mogu naći u čitaonici i u 12 časova je ručak. Odmah posle ručka ponovo sam u čitaonici, pošto tada stižu novine (nove). Kada ih pročitam, idem kući, gde ili pišem pisma, ili učim engleski, odnosno francuski. Od 4 do 5 uglavnom su predavanja koja organizuje naš narodni univerzitet i tamo uvek odem. Sve saslušam, čak i ono što me ne interesuje posebno. Juče je bilo jedno vrlo doboro predavanje o nervoznim reagovanjima čoveka. U 5 sati lunjam okolo, gledam šta se dešava u prostorijama zajednice, ima li šta novo ili sednem opet u čitaonicu, ukoliko nisam sve pročitao. U 7 časova treba da budemo kod kuće. Veće uglavnom provodim čitajući i pošto obavim korespodenciju, imam hvala Bogu dovoljno knjiga iz Biblioteke.“

Sačuvati ono najvrednije, život bio je primarni cilj, a u trenucima beznađa, iščekivanja kolapsa realnog sveta, literarni bio je jedino pribežište. Pažljivo birani naslovi, učestalost pozajmljenih knjiga iz Šabačke narodne knjižnice i čitaonice svedoči o tome.

„Dakle - najzad je doneta odluka o transportu, ne putujemo. Ova vest je došla sasvim neočekivano, jer je do preključe dan polaska bio predviđen za 3. 12 i 3 časa, išlo se dotle da je sav prtljag trebalo da bude predat do 2 časa. Inače bilo je sasvim sigurno da se polazi u 3 sata, a onda je preključe došla neočekivana vest da je sve otkazano i transport ne ide dalje. Ljudi su se osećali kao da ih je neko udario po glavi. Svi su već nakupovali konzerve i namirnice, neki su prodali svoja odela da bi mogli kupiti namirnice i sada smo tu bez para, a transport ne kreće. Hvala Bogu ja sam bio trezven i nisam kupio još ništa. Razlog, zašto se ne putuje nije nam saopšten, ali se pretpostavlja da se Dunav već zaleđuje, jer je i takav i odveć noću je mraz. Danas ću uzeti svoj kofer i ponovo se raspakovati. Šta da se radi, ko zna za šta je to dobro.“, zapisao je Karl Kris nakon što je odlazak iz Šapca ponovo odložen na neodređeno vreme. Ostalo im je da čekaju naredne dane, pakuju, raspakuju preostale „dragocenosti“ iz matične zemlje.

Neposredno pred napad Nemačke na Jugoslaviju, oko dve stotine mlađih ljudi iz „Kladovskog transporta“ dobilo je potrebnu dokumentaciju i prebačeno preko Grčke za Palestinu. Većina, koja je okupaciju dočekala u Šapcu, zatvorena je 15. jula u novoosnovani „Jevrejski logor u Šapcu“. Bila je to prva grupa Jevreja masovno interniranih na teritoriji Srbije. Nažalost, ovo nije bila sudbina većine.

„U političkom pogledu ovde vlada velika napetost. Sada su istinski dani odluke i mi se nadamo da će... Jugoslavija i dalje ostati uspravna, kao što se pokazala i do sada. Po meni, po onome što se preduzimalo, moglo se se zaključiti da je Jugoslavija spremna da svim sredstvima zaštiti svoju neutralnost i slobodu... Mi se ovde trudimo da ne govorimo nemački, naročito u trgovinama, na pošti i u nadleštvima, i to uspeva. Time hoćemo da pokažemo ovim ljudima da se trudimo da koristimo njihov jezik, a ne neprijateljev, pa tako i naš maternji.“ zabeležio je Valter Klajn.

Muškarci iz „Kladovskog transporta“ su streljani u okviru kaznenih mera generala Bemea 12. i 13. oktobra 1941, u blizini sela Zasavica kod Šapca, dok su žene sa decom prebačene u logor na Starom sajmištu (Logor Sajmište - Jevrejski logor Zemun) i tamo pogubljene tokom proleća 1942. Oni su ekshumirani posle rata i 1959. godine preneti u kosturnicu na Sefardsko-jevrejsko groblje u Beogradu.

Povodom obeležavanja Međunarodnog dana sećanja na žrtve Holokausta, u organizaciji Narodnog muzeja Šabac održano je predavanje "Čitalački dani Karla Krisa i Valtera Klajna. Jevrejske izbeglice iz kladovskog transporta u Šapcu.” Predavanje je održala istoričarka dr Sanja Petrović Todosijević i istakla da je važno da sačuvamo sećanje i podsetimo se koliko znači kultura, čiji trag je u Šapcu dubok i neizbrisiv do današnjih dana.

-Naša je dužnost da razgovaramo žrtvama, ali i da se sećamo onih koji su izgubili živote. Veoma je važno da se osvrnemo na iskustvo suživota sa drugima, „drugačijima“, strancima, ili onima koje tako percipiramo. Kada govorimo o Jevrejima iz Kladovskog transporta to je zauvek izmenilo i znatno uticalo na šabačku zajednicu. Oni su silom prilika uterani u identitet žrtve. Način posmatranja jevrejskog naroda posle rata bio je fokusiran na stradanje, i možda smo propustili da ispišemo neke stranice istorije koje se odnose i na njihovo drugo i drugačije životno iskustvo. Predavanja kao što je ovo imaju zadatak da prikažu i drugu stranu.


Pojam Holokausta
Holokaust (grčki olakauston: potpuno spaljen) je žrtva paljenica bogovima ili dušama pokojnika kod Grka i Rimljana. Reč je prvi za taj genocid (koji sami Jevreji označavaju hebrejskom rečju Šoa - nevolja, uništavanje) upotrebio crkveni sabor protestantskih crkava tadašnje Zapadne Nemačke. Pojam „holokaust“ upotrebljen je zbog posebnog značaja i intenziteta mržnje prema Jevrejima i ideološke osude judaizma, koja se izdvaja od postupaka prema drugim nacističkim žrtvama, a ima svoje duboke korene u hrišćanskoj civilizaciji (antisemitizam). Iako Jevreji nisu bili jedini narod, niti društvena grupacija koju je nacistička politika pokušala da ukloni nasilnim putem, jedino jevrejski narod je bio određen za ono što su Adolf Hitler i njegovi saradnici nazivali „konačnim rešenjem“ - za potpuni genocid - ubistvo i uništenje. Drugi termini kojima se Holokaust označava su i Judeocid (ciljani genocid u odnosu na jevrejski narod), kao i Šoa - termin koji na hebrejskom jeziku označava katastrofu, poraženost, poražavajući deo istorije.


Jevreji?
Iako se čini da je tema Holokausta detaljno istražena, da se o njoj učestalo piše, govori stekli smo utisak da mladi nisu upoznati sa istorijom jevrejskog naroda, zajednice, kako u Šapcu, tako i Srbiji, a samim tim i terminom koji se odnosi na masovno stradanje Jevreja. Vlada zabluda da je Holokaust najveći logor u Nemačkoj, a kada je reč o pripadnicima jevrejskog naroda prva asocijacija je Ana Frank. Učenici šabačkih srednjih škola za list podelili su svoje viđenje i znanje o pomenutoj temi.

-U logorima su mučili Jevreje i zloupotrebljavali za teške fizičke radove. Najveći logor je bio Aušvic. Znam da su u Šapcu živeli Jevreji, a danas ne postoji njihova zajednica u gradu. U znak sećanja obnovljena je Sinagoga koja je sada Muzej, a postoji i jevrejsko groblje - kaže Katarina Srdanović, Šabačka gimnazija.

-U okviru ekskurzije bila je organizovana poseta nekadašnjem logoru u Nišu. Tamo smo saznali o stradanju Jevreja i njihovoj sudbini. Naime, nacisti su ih videli kao nižu rasu koja nije vredna postojanja - navela je Violeta Katić, Ekonomska škola „Stana Milanović“.

-Šabac je bio jedini grad koji je prihvatio proterane Jevreje i oni su bili smešteni u blizini Sinđelićeve ulice, kod marketa „Aman“. Tamo je bio kolektivni smeštaj i koliko sam saznao da im je bilo dobro u gradu, da su prijatno dočekani - pojasnio je Ognjen Đukić, Medicinska škola „Dr Andra Jovanović“.
M. Ž.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa