27. februar 2020.27. feb 2020.
Heroj je onaj ko ima  hrabrosti za svoju sudbinu
Profesor doktor Vlado Teodorović -
dekan Fakulteta veterinarske medicine

Heroj je onaj ko ima hrabrosti za svoju sudbinu

„Za mladog čoveka velika motivacija i podsticaj je kada uradite nešto novo i budete prvi. Nekada se suočite sa brojnim nepoznanicama, a tada je važno da imate nekog pored sebe“
Neobične okolnosti često nas navedu na put za koji nam se čini da nije naš, da ga nismo birali, da nam je nametnut i da nije ono o čemu smo sanjali, najčešće još u dečačkim danima. Izreka, ponekad u formi retoričkog pitanja „ko zna zbog čega je to dobro“ u tekstu koji je pred vama dobila je smisao i odgovor. Prof. dr Vlado Teodorović je danas dekan Fakulteta veterinarske medicine Univerziteta u Beogradu, priznati stručnjak, ne samo u Srbiji, nego i u međunarodnim okvirima. O veterini ne samo da nije razmišljao u doba kada nastaju najsmeliji planovi, već ona nije u njegovim mislima bila ni kada je stekao srednjoškolsku diplomu i gradio put ka akademskim okvirima.

Početak osamdesetih godina prošlog veka bio je važan period u životu ovog mladog čoveka. Kako je logičan sled nagoveštavao đak generacije Pedagoške škole odlučio se da svoje obrazovanje nastavi u prestonici tadašnje velike države i stekne diplomu Medicinskog fakulteta. Ipak, jedna ne tako (važna) ocena bila je prepreka za beli mantil i zvanje doktora.

-Želeo sam da upišem Medicinski fakultet. U to vreme, 1981. godine, nije se polagao prijemni ispit, podnosili smo dokumenta, ali sam zbog četvorke iz francuskog bio izvan liste. Kako sam bio uporan i zanimao me ishod upisa otišao sam do Medicinskog fakulteta u Beogradu. Tada sam uvideo da nemam dovoljno bodova kako bih bio primljen. Nedostajalo mi je pola poena. Nisam imao nameru da odustanem tako lako. Zahvaljujući uspesima na republičkim takmičenjima stekao sam pravo na diplomu Nikole Tesle - započinje priču dekan Fakulteta veterinarske medicine Vlado Teodorović, rođeni Šapčanin.
-Odrastao sam u Karađorđevoj ulici, kapija do Jankove škole (54 ili 56). U dvorištu sa Milanom Parlićem. Otac je bio građevinski radnik i posle radničke kolonije smo se preselili na Trkalište gde sam proveo deo detinjstva. Kada sam napunio 12 godina, prešli smo u ulicu Stojana Novakovića gde i danas živi moj otac. Dolazim iz brojne porodice i nekako smo birali zanimanja u skladu sa poslovima familije. Majka je bila medicinska sestra, te sam želeo da budem deo toga, ali, eto, sudbina je odredila drugi put.
Izgledalo je da su mesta za buduće lekare „rezervisana“ samo za nosioce Vukovih diploma, ali upornost je profesora Teodorovića nagnala da ne odustaje olako. Eho životnog poziva prerastao je u prodoran glas. Uveren je bio da će potvrda o priznanjima postignutim na takmičenjima biti dovoljna za indeks Medicinskog fakulteta, ali Mojre su nit života ovog „čivijaša“ drugačije isplele.
-Vratio sam se u Šabac po obrazac za Teslinu diplomu kako bih konačno upisao studije, no tu nije bio kraj mojih „muka“. Nisam dobio potrebnu potvrdu, jer nisu imali neophodan formular što je zahtevalo novo putovanje u Beograd. Kada sam se konačno „izborio“ sa papirologijom i otišao do Medicinskog, saznao sam da je rok za prijavu istekao. Slučajno, ili ne, najbliži, fakultet u tom trenutku je bio Veterinarski. I dan danas imam diplomu Nikole Tesle, ali ne i Medicinskog fakulteta - pojašnjava, sada uz osmeh, naš sagovornik.
Ukoliko bismo pogledali zvanična školska svedočanstva, zapise u indeksu uvideli bismo da su studije veterine za dekana Todorovića bile podjednako uspešne kao i godine osnovnog i srednjeg obrazovanja u rodnom gradu.
-Često kažu da ne treba da se hvalimo, ali kada su uspesi i obrazovanje u pitanju, nema razloga da budemo stidljivi. Možda će nekom zvučati pretenciozno, ali zbog proseka na studijama koji je bio preko 9 dobio sam stipendiju Srpske akademije nauka i umetnosti. Iznos nije bio mali i činio je 70 odsto prosečnog ličnog dohotka u zemlji. To mi je omogućilo bolje uslove za studiranje, a svakako olakšalo i roditeljima moj boravak u Beogradu.
Prvo radno iskustvo Vlado je stekao u Šapcu u Agroindustrijskom kombinatu (AIK), a potom je usledio poziv iz matične obrazovne ustanove, koja ga je odabrala kao najboljeg studenta svih generacija smera Higijena i tehnologija namirnica animalnog porekla.
-Za 40 godina, koliko postoji ovaj smer bio sam najbolji student. Najpre sam radio kao asistent, potom su usledile magistratura i doktorat, a zatim sam i završio i specijalizaciju. Prošao sam sva zvanja, a na čelu Fakulteta sam od 2012. godine. Član sam Veterinarske akademije nauke.
Profesionalni uspeh je samo delić u mozaiku postojanja, donosi radost, ali ne daje potpunu sliku bez ispunjenog života u periodu koji nazivamo slobodno vreme, a često krije suštinsku sreću.
-Svaki posao zahteva posvećenost i predanost. Jedan život nije dovoljan kako bi postigli sve ono o čemu sanjamo, ali treba biti zadovoljan onim što imamo i to ceniti. Kada radite i gradite nešto, sve se oslika u načinu kako pristupate svakodnevnom životu. Oduvek sam voleo da odem u goste i da budem domaćin kako bih bolje upoznao ljude. Biti ljudsko biće je lako, a biti čovek je teško. Odgonetnuti tajnu nečijeg karaktera je velika veština, a nekad nam to ne ide od ruke. Imam troje dece i ona su moje najveće zadovoljstvo i smisao života. Deca mogu biti dobra ili loša, a to su sve otisci i utisci vremena, porodice u kojoj stasavaju.
U uspešnom čoveku mora da se krije stalna želja za usavršavanjem. Kroz spoznaju postojećeg, treba tragati za nečim novim, neistraženim, a obaveza starijih je da podstiču istraživački duh.
-Za mladog čoveka velika motivacija i podsticaj je kada uradite nešto novo i budete prvi. Naravno, za to vam je potrebna i pomoć, podrška kolega i mentora. Ne možete uvek uspeti sve sami. Nekada se suočite sa brojnim nepoznanicama, a tu je važno da imate nekog pored sebe.
Priseća se školskih dana i praveći paralelu sa sadašnjošću, ne može da ne uoči razlike, ali su one poput žiga utisnutog od roditelja i okoline na dete, mlado biće, na samom početku, ništa drugačije od onog u prošlosti i budućnosti.
-Deca su uvek ista, kada je njihov karakter u pitanju i mentalitet. Pogledajte izreku da su tabula raza, kao beli list papira, a ono što roditelji i okolina ispišu to su oni kasnije u životu. Nove generacije sigurno da imaju više znanja i sa većim predznanjem dolaze do fakulteta. Deca su kao voda, i pokušavaju da idu linijom manjeg otpora i to dovodi do toga da imate loše stručnjake. Nisu oni manje pametni, inteligentni, ili sposobni od starijih generacija, ali se manje trude. Zbog toga biraju fakultete, zanimanja gde mogu lakše da dođu do posla, diplome. Sigurno da postoje fakulteti koji su izuzetno dobri, no ne postoji interesovanje. Veliki problem je smanjen broj studenata, odnosno učenika.

Na teži način sam shvatio da se od problema ne može pobeći, već ih morate savladati. Moja razredna Radmila Pandurović predavala je Ruski jezik, koji je nekolicini mojih drugova i meni bio težak, a i ona je za naše ondašnje standarde bila prestroga. Rešenje smo videli u prelasku u drugo odeljenje, ono koje izučava Francuski jezik. Na kraju mi je jedna četvorka, baš iz francuskog „otela“ indeks Medicinskog fakulteta iz ruke.


Iako ne dolazi često u rodno mesto sa ponosom ističe sklonost Šapčana ka napretku, naglašavajući tradiciju koja naš grad boji najlepšim bojama.
-Odlika Šapčana je inovativnost. Kao što smo imali prvu apoteku, fijaker, klavir tako se i danas trudimo da budemo ispred drugih. Šabac je poseban grad, a u proteklih deset godina je vraćen sjaj varoši, onako kako sam zamišljao da jedna varoš izgleda, nalik na evropske. Šapčani su otvorenog uma i shvatanja. Pogledajte samo različitosti koje postoje, imamo sinagogu, pravoslavnu i katoličku crkvu. Moja majka je radila kao medicinska sestra sa časnim sestrama. Kada bi Srbija živela kao što je Šabac oduvek funkcionisao mnogo bi bolje bilo za sve.


Izbor na poziciju dekana je veliko priznanje, ali je od prvog dana težio da na svaki način unapredi rad cenjene visokoškolske ustanove. I na ovoj poziciji je sledio nove trendove.
-Studenti su obukli toge, a to nije naišlo svuda na odobravanje. Osnovali smo Međunarodni centar za saradnju, započeli izdavačku delatnost. Fakultet štampa sve potrebno i rado dajemo knjige za biblioteke. Knjiga je najdraži poklon koji nosimo u goste. Trudimo se da budemo dobri domaćini svima.
M. Ž.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa