20. avgust 2020.20. avg 2020.
Njujork je prelep, ali sam u šumi svoj
Povratak prirodi Đorđa Maksimovića

Njujork je prelep, ali sam u šumi svoj

Idem na napuštena mesta, upoznajem ljude koji novi lik nisu videli godinama. Slušam priče o prošlim vremenima, upijam predele magične lepote. Posetio sam Njujork, Rim, Pariz, Pompeju, Frankfurt, Beč, Milano... ali samo u dubokoj šumi osećam svoje istinsko biće i lepotu postojanja. Cela porodica mi je u ovoj priči, a od skoro imamo i bernskog ovčara koji nas na putovanjima prati. Na mestu gde ja prespavam, nikada neće biti izgrađen hotel i upravo u toj osami i skrivenosti, ali i raskoši boja, mirisa, zvukova leži draž kontakta sa prirodom, dodira sa iskonskim...
Đorđe Maksimović je bio gradsko dete. “Klinac sa asfalta” koji je izrastao u uspešnog tridesetogodišnjeg poslovnog čoveka. Danas ima tri firme, oženjen je, otac dvoje dece i vlasnik benskog ovčara. Hobi su mu volksvagenove bube i kombiji iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka. Đorđe i njegova porodica uživaju u putovanjima. Mogu da se pohvale da su za sada prošli ceo “stari “kontinent i da su počeli sa osvajanjem “novog sveta”.
Prvi pasus naše priče deluje kao savremena verzija nekadašnjeg “američkog sna” ali iza tog urbanog privida, krije se suština života Maksimovića: okretanje prirodi, vraćanje korenima i otkrivanje zaboravljenih delova Srbije.
Zajedničku nit gradskog privida i šumske suštine čine ultimativne vrednosti Vudstok generacije: ljubav, saosećanje i deljenje. Naime, pored strasti ka volksvagenovim oldtajmerima, Đorđe je pasionirani ljubitelj Vudstoka i dece cveća, vremena kada je čovečanstvo bilo “nevinije”, a biti čovek među ljudima najvrednije.

Od “bube” do šatora put je bio kratak
-Početak moje planinarske priče vezan je za “bubijade”. Svestrani ljudi se okupljaju na takvim događajima. Većina ih ne živi po pravilima, već nekim totalno drugačijim životom. Tu sam slušao priče o usponu na neke vrhove, spavanju pod šatorima i vremenom je iz interesovanja počela da se javlja potreba da se i ja oprobam u svemu tome- priča Đorđe.
Priče drugih bile su uvod za prvu noć u šatoru, prvu rosu i prvu zimu, ali i prva ozbiljnija kupovina opreme.
- Još uvek se sećam noći pored Borkovačkog jezera. Došao sam totalno nespreman. “Šta će mi vreće, šta imamo posebno da se opremamo”, mislio sam tad. Međutim, spustio se mrak, a sa njim i temperatura. Sve od ćebadi što sam imao stavio sam na suprugu i sina, da njima bude što toplije. Oka nisam sklopio čekajući dan da izađem, da sednem na kamen, da me sunce ogreje. Odmah u ponedeljak sam otišao u nabavku vreća za spavanje, najjačih koje su imali, onih za Alpe- seća se Đorđe i dodaje da je nakon toga usledila nabavka ozbiljnijeg šatora, pokrivača i ostalih potrebština za planinarenje.

Putevima Jovana Memedovića
Na početku, poduhvati su uključivali turistička mesta: Zlatibor, Divčibare... destinacije malo udaljene od samog centra, jer planina ume da bude nepredvidiva. Sa iskustvom počele su da rastu i želje, a Maksimovića prestaju da interesuju mesta gde “narod dolazi da se slika”. Želi da istražuje i upoznaje. Da vidi neviđeno i dokuči skriveno. Izazov su postala zapuštenija mesta. Mesta zaboravljene civilizacije, ali i ljudi.
-Neopisiv je osećaj sresti čoveka u tim zabačenim predelima. Meni zato što me interesuje njihova priča, njima jer novu fizionomiju nisu videli godinama. Uživam u komunikaciji sa njima. Lugari sa Tare su neiscrpan izvor anegdota. Sa druge strane, priroda što je nepristupačnija ljudskoj nozi, sve je lepša. Stara Planina, Sokolske planine, fascinantna Tara, ti vodopadi, pećine, kanjoni me ispunjavaju lepotom više od bilo čega drugog- nabraja Đorđe kojem su na tom putu prirode veliku inspiraciju činile i još uvek čine emisije Jovana Memedovića. Kako navodi, kad god ne zna kuda da krene odgleda nekoliko epizoda “Sasvim prirodno” i destinacija se sama javi.
-Taj čovek mi je idol. Imao sam ideju da napravim seriju putovanja “Putevima Jovana Memedovića”. Još uvek je nisam realizovao, ali ne kažem da neću- izjavljuje Đorđe.

Srbija na prvom mestu
Maksimovići su svetski putnici, ali im je Srbija na prvom mestu. Prioritet je istražiti njene lepote i savladati izazove okruženja, pa onda sagledavati svet. Tara, Zlatibor, Davičibare, Cer... zatim Bosna i Hercegovina, Makedonija... potom Njujork, Pariz i “beli svet”. Za ovo proleće je bila planirana ekspedicija u Severnu Evropu, ali je odložena zbog korone. Međutim, Đorđe nije time preterano razočaran, biće prilike, kaže, a naša zemlja ima lepota na svakom koraku.
-Mislim da malo nas shvata koliko smo lepa zemlja. Tokom korone sam počeo da upoznajem Cer. Ostao sam zatečen koliko ga zapravo potcenjujemo i ne koristimo to blago koje imamo. Sa druge strane, posetio sam Njujork, Pompeju, obišao Evropu, ali samo u dubokoj šumi osećam svoje istinsko biće i lepotu postojanja- tvrdi Đorđe i dodaje:
-Na mestu gde ja prespavam, nikada neće biti izgrađen hotel i upravo u toj osami i skrivenosti, ali i raskoši boja, mirisa, zvukova leži draž kontakta sa prirodom, dodira sa iskonskim.

Surovost divljine i lepota kiše
Planinari i kamperi kažu da je svako vreme idealno za uživanje.Čak i ciča zima ima svoje čari. Jedini problem može da predstavlja jaka i duga kiša. Mada, upravo na Ceru, Đorđe i njegova porodica otkrivaju da i u pljusku ima magije.
-Bili smo na Ceru. Pri vrhu počela je da “tuče” kiša. Auto se u tom trenutku nalazio na dva i po sata hoda. Izvukli smo kabanice, stali ispod drveta i čekali da stane. Pljusak je trajao skoro sat vremena, ali kada je stao nismo znali šta je zanosnije: mirisi trave, zemlje, drveća i lišća, pogled sa vrha na Bobiju uokvirenu dugom- objašnjava Đorđe kojem je dodir sa prirodom, pored lepih umeo da priredi i nezaboravne trenutke straha.
-Makedonija, Ponikve. Divlji konji, divlja priroda, divlja lepota. Divljina koliko lepa, toliko i surova. Lagao sam da spavam. Odjednom, iznad moje glave, sa druge strane šatora počeo je da se čuje neki sablasni zvuk. Uvukao sam se u vreću, samo su mi oči virile. Trajalo je čitavu večnost. Šta je bilo: da li vampir, medved, pas ili jež, ne znam, ali znam da sam premro- prepričava Đorđe, sada sa osmehom iskustvo straha u divljini, i objašnjava da je njihova porodica odnedavno dobila pojačanje u svojim pohodima. Kuče bernskog ovčara, koje ume da namiriše i otera divlje zveri, pa su šanse ponovljenog iskustva iz Makedonije svedene na minimum.

Porodica u skladu sa prirodom
Da se iskrena ljubav vremenom umnožava i jača, Đorđe je dokaz. Njegova strast prema planinskim lutanjima, vremenom se razbuktala na celu porodicu. Supruga ga često prati na putovanjima, a devetogodišnji sin i četvorogodišnja ćerka su prava deca prirode. Deca koja ne gledaju TV, ne koriste mobilne telefone, ali zato znaju da razlikuju trag životinjica u zemlji i imaju bolji imunitet od većine svojih vršnjaka.
-Moja ćerka ima četiri godine i nikada nije bila bolesna, sin je već iskusni planinar, odličan fudbaler, ali i prenosilac znanja o prirodi među svojim vršnjacima. Voleo bih kada bi više dece imalo prilike da se upozna i “zarazi”ovakvim načinom života. Voleo bih kada bih imao mogućnost da idem po vrtićima i školama i pričam o svojim iskustvima, ali i na Ceru organizujem izlet gde će gradski klinci iskusiti spavanje pod vedrim nebom, šatorima i u vrećama – kaže Đorđe Maksimović.

Doživljaj ispred objavljivanja
Deca su budućnost. Njih treba podučavati, njih treba usmeravati na povratak prirodi, uprkos zavodljivosti savremenog načina života. Za neke odrasle je već kasno. Oni su ti koji truju, zagađuju i uništavaju blago koje imamo. Drugi, koji razumeju vrednost šume, čiste reke, nedirnute poljane, nemaju priliku, a nekad volje.
Neki od njih kada vide slike i snimke na fbook stranici Maksimovića požele da osete ono što je on doživeo, traže nove postove, više fotografija. Iako Đorđe iskreno tvrdi da bi voleo da što veći broj naših sugrađane krene njegovim putem, trenutno nema vremena da piše o svojim iskustvima i da se posveti kvalitetnoj fotografiji. Objašnjava da je još stava da mu je bitnije da svaki trenutak doživi i proživi, nego da traži savršen kadar.

Buba iz “63. i Vudstok na Šljunkari
Pomalo neuobičajeno za čoveka koji je rođen devedesete godine, Maksimović je pasionirani ljubitelj Vudstoka i hipi kulture. Radnim danom od stvarnosti se odmara uz pomoć muzike Džimija Hendriksa, a izvor pozitivne energije mu je održavanje i popravka buba i starih volksvagenovih kombija.
Trenutna ljubimica mu je “Buba” iz 1963. godine, dok je prilikom boravka u Njujorku propustio priliku da poseti mesto kultnog festivala iz 1969, ali mu neku vrstu utehe predstavlja činjenica da sa društvom napravi svoj mali Vudstok kad god poželi na tabanovačkoj Šljunkari.
T.Trifković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa