27. avgust 2020.27. avg 2020.
Putevima kojim niko  ne prolazi otkrivaju Srbiju
EKIPA “GLASA PODRINjA” NA OFROUD DžIPIJADI

Putevima kojim niko ne prolazi otkrivaju Srbiju

Na put je krenulo šest vozila, a na čelu kolone nalazio se “Grand čiroki” sa vođama puta – Predragom Bojčićem i Svetolikom Busarcem. Za njima u koloni, pored “Vranglera”, “Micubiši”, dva “Isuzua” i “Tojota”. Prelazak preko Valjevskih planina bio je najteži deo puta. Kilometri velikih nagiba po stazama koje je koristila vojska za vreme bombardovanja, a koje se ne mogu nazvati putevima, bio je naporan i fizički i psihički
Ima nešto posebno u prolaženju putevima i stazama koje nisu svima dostupne, u odlascima na lokalitete ne kojima je malo ljudi boravilo i u istovremenom uživanju u najlepšim predelima naše zemlje. Ekipa “Glasa Podrinja” imala je čast da učestvuje u “ofroud” avanturi od Ljiga do Divčibara voženu džipovima. Za one koji ne znaju “ofroud” podrazumeva vožnju van iscrtanih saobraćajnica, kroz šume, preko reka i po brdima. Priliku da budemo deo male i odabrane grupe zaljubljenika u džipove, prirodu i ovaj pomalo ekstreman vid vožnje, pružio nam je Dragan Tomić, šabački privrednik, vlasnik “Nenateksa” koji je svojim “Vranglerom” i sam prvi put učestvovao u ovakvom događaju.

Lep i moćan
Ekipu “Glasa Podrinja”, koja je činila posadu “Vranglera”, a koje se u automobile razumeju toliko da “znaju” da je crveni auto lepši do belog, prilično je iznenadila moć i sposobnost automobila u kom su se vozile. Idealan za filmove i spotove, zapravo je najspretniji na ovim teškim stazama. Dok su vođe puta preko motorola upozoravale druge vozače na koji način da kontrolišu svoje vozilo iza toga je uvek sledio i komentar “Vrangler tuda prolazi”.


Ozbiljne pripreme za put
Na put je krenulo šest vozila, a na čelu kolone nalazio se “Grand čiroki” sa vođama puta – Predragom Bojčićem i Svetolikom Busarcem. Za njima u koloni, pored “Vranglera”, “Micubiši”, dva “Isuzua” i “Tojota”.
Dok je Peđa zadužen za organizaciju i vođenje puta, Sveta iscrtava mape i organizuje “kulturno-umetnički program”. Ovo im je tek druga vožnja u ovakvoj postavci, ali ofroud voze duže od pet godina.
-Mi smo ljubitelji prirode koji su omogućili istomišljenicima da pođu sa nama i da vide neke prirodne lepote Srbije koje su skrivene. Takođe, u nekoj perspektivi opet možemo da imamo ovako fino i lepo društvo i društvo za istraživanje. Ovo su staze prilagođene 4h4 vozilima, ali koja nisu agresivne prirode i nisu namenjene za njeno urušavanje. Mi primarno volimo prirodu i trudimo se da što manje štetimo okolini, navodi Peđa Bojčić.
Organizatori ističu da u ovim turama ne može svako da učestvuje, nego da na osnovu intervjua prave selekciju i tako dolaze do pet vozila koja sa njima kreću na put.
Po šumama i gorama... Do Ravne gore
Prva stanica bila je planina Rajac, gde je ekipa doručkovala, bolje se upoznala i uživala u pogledu na okolne predele. Odatle se krenulo put Suvobora. Vozači su imali mogućnost da svoje sposobnosti, ali i mogućnosti vozila isprobaju na “klackalici”. Za nas laike, bio je to prolazak vozilima kroz dublji kanal. Nakon toga prvi drumski izazovi. Do Suvobora se išlo šljunkovitom stazom sa čije je jedne strane provalija, a sa druge šuma. Vodiči su bili upravo to, u pravom smislu reči. Ostalim vozačima davali su uputstva kako da voze, ali i upozoravali ukoliko postoji bilo kakva, i najmanja, smetnja na putu. Do željenog vrha prošetali smo peške i na vrhu, pored spomenika ratnicima balkanskih i Prvog svetskog rata, naišli smo i na nestvaran pogled. Vratili smo se istim putem, pa nastavili dalje ka Ravnoj gori.
Preko livada i pokošenog sena, neutabanom stazom, došli smo do šume. Po ulasku u šumu vodiči su nas uveravali da se na samo dva metra od njih nalazi pećina. Niko je nije video. Zaista, na samo par koraka od tog mesta, postojalo je prirodno stepenište na dole, a desetak metara ipod tla i ulaz u pećinu. Kažu, tu se prvo krio Draža Mihailović. Bukom najaviše silazak dole eventulanim životinjama koje možda tu odmaraju. Na drugoj strani pećine postoji otvor koji gleda na Ravnu goru.
Posle “Suve pećine” krenuli smo ka “Mokroj pećini”. Pošto smo prešli potok parkirali smo pored barakice za putnike namernike. Preko potoka, sa kamena na kamen, stigosmo do pećine, a kada smo se vratili ljubazni vodiči su spremili kafu i rakiju. Posle kraće pauze i okrepljenja, posetili smo i “Ravnu goru” i mauzolej podignut Draži Mihailoviću.

Stolovi, planina čuda
-Sledeća tura će najverovatnije biti planina Stolovi, iz nekoliko razloga. To je planina koja je prirodni rezervat zmija i planina sa najmanjim procentom bakcila po kubnom metru u Evropi. Po tome je poznata. Na planini živi samo jedan čovek, Milinko. Njegov sin je otišao pre dve – tri godine, od tada je potpuno sam. On pravi med koji ne može rečima da se opiše i rakiju kao što se pravila i prošlom veku. Na planini žive divlji konji koji nisu divlji u smislu da beže ili da napadaju, nego su pitomi jer nemaju neprijatelje. Kada odeš tamo oni trče ka tebi, hoće da se maze, da se igraju. To je jedan doživljaj koji ne može da se opiše rečima, i to ne na jednom nego na tri četiri mesta i pamti ceo život. Inače, ceo taj predeo je vrlo interesantan. Na planini Stolovi, raste jedno drvo, odnosno voće, koje se zove brekinja, koje ja nigde nisam video osim tamo. Ta tura će biti negde u oktobru kada saznamo da je brekinja rodila i da je vreme za jelo. Mi znamo gde je jedno drvo na celoj toj površini i tamo ćemo voditi sledeću turu, najavljuje Sveta Busarac.




Malo civilizacije i mnogo teškog puta
Prvi kontakt sa civilizacijom bio je dolazak u selo Koštunići, poznato kao rodno mesto nekadašnjeg predsednika Vojislava Koštunice. Seoce podseća na kombinaciju napuštenog Tvin Piksa i Diznilenda. Impozantne građevine nekadašnje industrije sa propratnim sadržajima, na jednoj strani i etno selo na drugoj govore o tome da se tu nekada mnogo ulagalo. To što je sada sve to potpuno prazno pokazatelj je da je ulaganje bilo uzaludno.
Prelazak preko Valjevskih planina bio je najteži deo puta. Kilometri velikih nagiba po stazama koje je koristila vojska za vreme bombardovanja, a koje se ne mogu nazvati putevima, bio je naporan i fizički i psihički. Pauza je napravljena kod velikih kratera gde je Protiv vazdušna odbrana Vojske Jugoslavije vodila žestoke borbe sa NATO avijacijom. Velika rupa u zemlji bilo je mesto odakle je naš PVO gađao bombardere, dok su oni bombe ispuštali po maketama postavljenim kao mamci po okolnim poljanama.

“Kulturno-umetnički program” za kraj
Na kraj puta stigli smo posle osam sati vožnje. Organizatori su odabrali Tometino polje, blizu Divčibara, u blizini potoka sa jedne i asfaltnog puta sa druge strane, da tu spreme roštilj za ekipu.
Sveta Busarac, po profesiji ekonomista i vlasnik firme, smišlja ture. Kaže da je ceo život proveo u konekciji sa prirodom, kao pecaroš, planinar, skijaš...
-Od kada sam počeo da vozim sa Peđom po ovakvim stazama to je bivalo sve češće i sada praktično i ne izlazimo iz šume. Dogovorimo se gde bismo išli i onda ja trasiram, crtam, analiziram, a Peđa vodi put po tome. Ja sam zadužen za hedonizam, dobar roštilj i kotlić. Prvo odemo da istražujemo predele i vidimo šta tamo sve ima. Nekada nešto tražimo godinama. Kada nađemo sve što želimo na jednom predelu pravimo trasu. Ta trasa može biti kao ova, za vozila koja su manje prohodna, a može biti i zahtevnija, prečicama, jarugama, kroz blato, objašnjava Sveta.
Dan pre nego što povedu ekipu na put teren obiđu još jednom, da provere da li je sve u redu.
Naša ekipa je put kuće krenula malo ranije, dok su ostali nastavili druženje uz roštilj, piće i dogovore gde će i kada na sledeće putešestvije. Našem domaćinu, draganu Tomiću, ovo je bila prva vožnja ovakvog tipa.
-Vozilo sam nabavio pre šest godina da bih išao na ovakve, ofroud, vožnje. Međutim, zbog posla i brojnih obaveza nisam stizao. Konačno je došao dan da mogu i za ovo da odvojim vreme. Nije bilo naporno. Išao sam ranije po šumama po Ceru i Vlašiću da probam kako vozilo ide. Ovo je nešto što vode ljudi koji se bave time i to dobro znaju da rade. Našli su nam pravu trasu, ako je ovo “igračka” za sve što ovo vozilo može, jer je i pravljeno za ovakve puteve. Vidi se da organizatori dobro poznaju teren i da su dosta vremena uložili u sve ovo. Vodili su računa o svakom detalju i svakom vozilu. Sigurno ću ići ponovo sa njima na neki put, kaže Dragan Tomić.

Medo, ti si?
Sveta Busarac kaže da su tokom istraživanja staza i putovanja imali brojne anegdote.
-Bili smo na Beljanici u rano proleće, vreme je bilo lepo. Vozili smo ceo dan i kasno uveče se u podnožju planine zaglavili. Prvo smo sat vremena izvlačili auto iz dubokog snega, da bi oko 11 uveče ponovo naišli na metar dubok sneg. Stali smo da se dogovorimo i izašli iz vozila. Odjednom se iz šume čuo medved. Pobegli smo glavom bez obzira nazad u automobile i pobegli odatle nazad nekih 30-40 kilometara, iako nas je od izlaska na glavni put delilo samo stotinak metara tog dubokog snega. Bežao sam i od divlje svinje i uganuo nogu. Ipak, nije bilo nekih mnogo strašnih situacija, priča Sveta.


M.Mijailović Ž. Pantelić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa