8. oktobar 2020.8. okt 2020.
PRIVILEGIJA JE RADITI SA DECOM
PRIČA O PEDIJATRU DR LjILjANI ALEKSIĆ

PRIVILEGIJA JE RADITI SA DECOM

Posvećena i predana, dr Ljilja je svojim malim pacijentima prilazila kao sebi ravnima. Zato se događalo da se mališan pojavi na kontrolnom pregledu i uzvikne: “Zdravo, Ljiljo, dobro sam!“ Sa osmehom priča anegdotu kada je upitala dečaka: „Znaš li šta imaš u grlu?“, a on joj odgovorio: „A jel ti znaš da ja bijem radoznale?“. „Nisam znala“, rekla mu je
Kažu da su dobri ljudi sreća na ovom svetu. U vremenu današnjem, oni su dragocenost.
Malo je Šapčana koji nisu čuli za dr Ljiljanu Aleksić, pedijatra, koja je svoj život posvetila bližnjima. Rođena je ’52 godine. U ulici Vere Blagojević (sadašnja Mare Lukić Jelesić) u kući Milovanovića, gde je živela sa ocem Žojom, majkom Jovankom i mlađim bratom Miloradom. Odrastala je u blizini rečice Kamičak, koja odavno ne postoji, a u kojoj su mnoga deca naučila da plivaju.

TIMSKI RAD
„Konstantno smo se usavršavali dok smo radili. Slali su nas na postdiplomske studije, tečajeve, simpozijume, kongrese, jer to je posao gde morate da pratite nove protokole u lečenju i dijagnostici. Profesori sa Institua za majku i dete dolazili su jednom mesečno i prenosili nam znanja sa svetskih kongresa, tako da smo uvek bili u toku. Sve smo radili konzilijarno, zajedno usmereni na lečenje bolesnog deteta. Bio je to timski rad, a starije kolege su nam davale vetar u leđa. Nadam se da će i nove generacije doživeti to što smo mi svojevremeno imali.“

- Tu smo se leti kupali, a zimi klizali. Igrali smo se na ulici koja nije bila prometna, vozili bicikl, sankali, išli iz jednog u drugo dvorište, a svako je bilo puno raznovrsnog voća. Ako je neko imao bicikl, svi smo ga vozili. Mnogo smo se družili i dosta vremena provodili napolju. Igra je zaista privilegija detinjstva.
Pohađala je OŠ „Nata Jeličić“, koja je bila u susednoj ulici. Po završetku osnovne, upisala je tadašnju Gimnaziju „Vera Blagojević“ (danas Šabačka gimnazija). Iako je još kao dete znala da želi da bude lekar, odlučila se za školu koja će joj pružiti široko obrazovanje.

- Gimnaziju pamtim po profesorima, koji su bili izuzetni predavači, korektni u odnosu prema nama i realni u ocenjivanju. Izdvojila bih svog razrednog starešinu, velikog čoveka, pravog gospodina, magistra istorije, profesora Pavla M. Josića, koga se i danas sećam sa dubokim poštovanjem i zahvalnošću. Takođe, pamtim je po divnim druženjima, od kojih su mnoga prerasla u prijateljstva, koja i danas traju. Moja drugarica iz Gimnazije, dr Mira Maksić Milovanović, odavno mi je kuma.

ŠABAC NEKADA
Šabac je nekada bio miran grad. Ljudi su se više družili nego sada. Zimi su se igrale karte uz krofne i kokice, a od proleća do jeseni vreme se provodilo u dvorištima, gde su okupljale komšije i prijatelji. Živelo se rasterećeno. Ponekad bi prošao poneki bicikl, a automobil jako retko.


Sa jakim predznanjem iz prestižne škole, vrednoj i radnoj, nije joj bilo teško da upiše i u roku završi Medicinski fakultet. Po završenim studijama, vratila se u Šabac i odmah dobila posao, najpre kao stažer, a potom u Službi pedijatrije tadašnjeg Zdravstvenog centra. Nakon dve godine rada, dobila je specijalizaciju iz pedijatrije, koju je završila u Institutu za majku i dete u Beogradu. Sa trideset dve godine bila je lekar specijalista pedijatar. Želja joj se ispunila.

- Za vreme vežbi iz pedijatrije na Univerzitetskoj dečjoj klinici u Beogradu, profesor Sveta Kostić nas je upozorio: „Pedijatrija je specefična, kolege. Sa jedne strane, gledate bolesno dete, a sa druge, očaj roditelja. Dobro razmislite ako želite pedijatriju“. Dok sam bila na stažu, pozvao me je dr Milan Ivanić, tadašnji načelnik Infektivnog odeljenja i dr Vidoje Tanović, načelnik pneumofiziologije, ali ja sam želela pedijatriju i nikada se nisam pokajala. Iako je to naporan posao, privilegovan je onaj koji radi sa decom.
Kada je počela da radi u Službi pedijatrije, bilo je oko tridesetak lekara specijalista, koji su nesebično delili svoje znanje i iskustvo sa mladima, pripremajući ih za težak i odgovoran posao.

- Kada sam, kao mlad lekar bila na Dečjem odeljenju, došlo je dete koje se otrovalo i trebalo je da se uradi lavaža (ispiranje) želuca. Dr Mira Minić mi je rekla: „Ljiljo, to ćeš ti uraditi“. Odgovorila sam joj da to nikada nisam radila. „Sada ćeš“, rekla je, objasnila mi i ja sam to uradila besprekorno. Isto se dogodilo kada su doveli dete koje je bolovalo od meningitisa, kome je trebalo uraditi lumbalnu punkciju. Sve vreme je bila pored mene i davala mi instrukcije. Neizmerno sam zahvalna njoj i svima koji su nam ukazali poverenje, bili uz nas da nam daju podršku i, ako zatreba, pomoć.

RUŽA O LjILjI
„Kada je Ljilja došla, ja sam već bila iskusna sestra. Dopunjavale smo se i vrlo brzo složile. Sa njom je bilo izuzetno lako sarađivati, bila je potpuno posvećena našim malim pacijentima, zbog čega je veoma poštujem. Sarađivala sam sa njom trideset godina. Imam nezaboravna sećanja na taj period svog života. Ljilja nije bila samo načelnik, rukovodilac i lekar, nego prijatelj svakom članu kolektiva. Svakoga je uvažavala, bez obzira na zvanje i obrazovanje, od spremačice do lekara. Naše poslovno druženje pretvorilo se u divno prijateljstvo, koje i danas traje. O njoj sve najlepše mogu da kažem.“
(Ruža Popović, predsednica Fondacije „Humano srce“)


Služba pedijatrije je, u okviru tadašnjeg Zdravstvenog centra, pokrivala područje sa oko tridesetak hiljada dece. Broj pregleda se nije brojao zato što je bilo prirodno da svako dete koje se pojavi na vratima ordinacije bude pregledano.

- Bio je to veliki entuzijazam, kolegijalnost, konzilijarni rad svih nas, i lekara i medicinskih sestara. Bili smo dobro uigrani tim. Dosta vremena se provodilo na poslu, isto koliko i kod kuće, jer se radilo noću, vikendom, praznicima...

Posvećena i predana, dr Ljilja je svojim malim pacijentima prilazila kao sebi ravnima. Zato se događalo da se mališan pojavi na kontrolnom pregledu i uzvikne: “Zdravo, Ljiljo, dobro sam!“ Sa osmehom priča anegdotu kada je upitala dečaka: „Znaš li šta imaš u grlu?“, a on joj odgovorio: „A jel ti znaš da ja bijem radoznale?“. „Nisam znala“, rekla mu je.

— Decu ne možete lagati. Kada bi me pitali: „Hoće li me boleti?“, odgovorala sam: „Hoće, ali ćeš ozdraviti i igrati se sa drugarima“. Tako se gradilo poverenje. Ako vama roditelj poveri svoje dete, to morate da cenite i uradite sve što znate da biste to opravdali. Ja sam to tako doživljavala.
Izvesno je da taj posao nosi mnogo izazova, teških i ekstremnih situacija kada bi roditelji usred noći dotrčali bosi, u pidžamama, sa detetom u besvesnom stanju, u epinapadima...

MEHANIZAM ODBRANE
„Vremenom svi moramo da naučimo da stvorimo odbrambeni mehanizam da bismo mogli da radimo. U teškim trenucima najpre smo razmišljali kako da pomognemo detetu, samo smo na to bili koncentrisani, ne razmišljajući o nepovoljnom ishodu. Tek kada bi sve prošlo, shvatali smo šta je sve moglo da bude, a nije, hvala Bogu.“

- Mi smo to rešavali, ali to je dramatično za roditelje. U tim situacijama, najpre bih ukazala pomoć detetu, a potom poslala kolegu ili sestru da smiri roditelje. U većini slučajeva, sve se završavalo na najbolji mogući način, na našu i sreću roditelja. Profesija je takva, radi se o zdravlju i bolesti, životu i smrti.
Na naš komentar da je spoj topline, posvećenosti i stručnosti doveo do činjenice da postane vrhunski lekar, skromno je odgovorila: „Samo sam imala sreću da izaberem profesiju koju volim“.
Dr Ljilja nije ostvarena samo na poslovnom, nego i na porodičnom planu. Po završetku fakulteta, udala se za Radišu Aleksića, inženjera tehnologije. U braku su dobili dva sina, starijeg, Vladimira i mlađeg, Milana. Vlada je, krenuvši majčinim stopama, diplomirao na Medicinskom fakultetu u Beogradu, a specijalizirao opštu hirurgiju. Vrsni je (u to smo se lično uverili) hirurg u Opštoj bolnici Šabac. Milan je završio Ekonomski fakultet u Beogradu, radi u kompaniji Eliksir Grupa i uspešan je u svom poslu.

- Obojica su se vratila u Šabac, zaposlili, oženili i podarili nam veliku sreću – četvoro unučadi. Vladimir i Maja

- Stefana i Luku, a Milan i Kristina - Lenku i Vukašina. Radujem se što su mi sinovi uspešni, ali moja najveća sreća je što su čestiti i vredni ljudi.
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa