15. oktobar 2020.15. okt 2020.
Foto: Šabačko pozorište (J. Radojević)

Foto: Šabačko pozorište (J. Radojević)

5. Pozorišno proleće

Vreme ostavlja otisak u sećanju

„Mi živimo u onome što jeste, ali nalazimo hiljade načina da se sa time ne suočimo. Veliko pozorište snaži naše sposobnosti za to...” Tornton Vajlder, američki književnik
Ko ne živi u pozorištu, za i od teatra teško može da pojmi emocije koje budi prazna sala, odsustvo igre, iščekivanje premijere, draž prisustva publike i istinski poriv bića da stvara darujući sebe novom liku, iznova.

-Ova godina, kao da je pokušala da bude pozorište umesto pozorišta. U njenoj režiji, svi smo iznenada postali statisti, umesto glavnih likova i autora svojih života. Ostavila nas je bez prava da sami donosimo svoje odluke i zabranila nam da radimo ono što smo hteli i planirali. Činilo se da će tako proći i naš Festival, zakazan u svom tradicionalnom, aprilskom terminu. Planirani program već je bio najavljen. Ipak, u periodu kada je trebalo da se održi, sala Šabačkog pozorišta ostala je prazna. Ostali smo u svojim domovima, jer je to bila jedina odgovorna odluka. Vreme koje je usledilo donelo nam je neke odgovore - govori direktorka Šabačkog pozorišta Milena Minja Bogavac o izazovima sa kojima se gradski teatar suočio tokom proteklih meseci.
Svet nije stao, ali je pauza stavljena na kulturne događaje. Sale su postale prazne, interakcija umetnik/gledalac se preselila u onlajn svet. Ipak...

-Bilo je jasno da 5. Pozorišno proleće neće moći da se održi u onom obimu u kom smo ga zamislili, planirali i pripremali. U obimu kakav Šabac- grad impresivne pozorišne tradicije i kulture to i zaslužuje, a posebno važnog jubileja: 180 godina pozorišnog života u Šapcu. Pod takvim uslovima, producentska odluka o otkazivanju Festivala mogla bi se činiti razumnom. Međutim, pozorište i razum nisu najbolji prijatelji! Doneli smo suprotnu odluku, vođeni strašću, srcem i i nekom vrstom ponosa koja se graniči sa inatom. Bila je to odluka da sačuvamo tradiciju našeg Festivala - zaključila je Minja.

Foto: Šabačko pozorište (J. Radojević)


Nastavlja se tradicija
Selektor Pozorišnog proleća Zoran Karajić navodi da je polazeći od kriterijuma da je Festival odabir najboljih pozorišnih predstava, što podrazumeva visok nivo svih elemenata pozorišnog čina, ove godine, izbor bio je teži nego ranije. Tema pažljivo odabrana, „Vreme. Otisak. Sećanje“ implicira trag koji ostaje iza svakog od nas.
-Kao tema mi se nametnulo vreme i otisak čovekovog stopala u tom vremenu. Šta nam taj otisak govori danas, da li ga mi razumemo, da li možemo da išta pročitamo iz njega, da ga rastumačimo, da nešto naučimo? Tragom tih sećanja pozvao sam ove predstave, svestan da konačnih odgovora nema. Zbog situacije odličili smo se za manji format Festivala. Moram da priznam da nije nedostajalo uzbuđenja. Iako je ova selekcija proglašena za najbolju, nažalost, nismo mogli da sve odabrane prikažemo publici. No, u aprilu će četiri preostale, uz neke nove, biti deo Proleća u Šapcu - dodao je Karajić.

Večna vatra pozorišta
Sa nekim okolnostima se mora živeti, ali bez nekih stvari nije moguće. Pozorišno proleće u jesen, nešto drugačijeg formata, organizaciono i sadržajno donelo je povratak publike u salu. Večna vatra stvaralaštva ne može se lako ugasiti, sve dok postoji iskra plamena i sećanje na tvorce magije.

-Verujem da nema lepšeg i ushićenijeg momenta od onog kada se umetnik susretne sa svojom publikom. Stajati pred publikom je obavezujuće i takav čin je obeležen zastavom ljubavi. Prema mom dubokom uverenju obavlja se u kostimu odgovornosti. Dolazeći u Šabac razmišljao sam o Tespisu, glumcu čije smo ime prvo zapamtili, tako da je on ostao upamćen kao prvi glumac, iako to nije bio. Njegovo ime nam je poznato, jer je išao od grada do grada, nastupao na trgovima. Verujem da je to bio hrabar i posvećenički čin, taj izlazak pred publiku koja ga ne očekuje. Za to je potrebna posebna veština. Smemo li mi u ovom vremenu izneveriti Tespisa, tvorca magije? Smemo li izneveriti umetnost? Ne samo zbog vere, hrabrosti i posvećenosti, koje su evidentne, nego zbog kontinuiteta. Verujem da Prometeju nije bilo teško da ukrade vatru koliko je ljudima bilo teže da održe taj plamen, vere, svetlosti i toplote. Zbog tog plamena smo u Šabačkom pozorištu - istakao je Miloš Latinović direktor Bitef teatra na svečanom otvaranju Pozorišnog proleća u Šapcu.

Klasici pre svega
Dela nastala iz pera najznačajnijih domaćih književnika pretočena su u dramske komade. Povratak klasicima kao nepresušnoj inspiraciji i aktuelnoj tematici okosnica su ovogodišnje selekcije. Andrić, Tišma, Stanković deo su traga i vremena.

-Ovo je malo Sterijino pozorje, jer su sve četiri predstave iz selekcije dela domaćih autora. Veliki klasici. Tišma, Andrić i Stanković. Značajna domaća literatura je „postavljena“ na scenu, što nije bio slučaj sa ovogodišnjim Sterijinim pozorjem, jer su se opredelili za alternativne predstave zanemarivši veliku literaturu, te ni Ljuba Simović nije bio odabran - navodi Dragana Bošković o ovogodišnjoj selekciji Festivala.

Otisak Balkana u genima
...Sve joj je bilo tako jasno. Sve se, isto kao nekada, i sada ponavlja. Isto kao što od onog njihovog hadži-Trifuna njeni počeli da propadaju, tako, evo i ovde počinje od svekra joj, Marka, muža, Tomče, i same nje. A bar da se njome završi, nego se eto produžava njenom decom, unucima, praunucima. I ko zna, neka njena čukununuka, koja će se možda zvati i Sofkom, biće sigurno onako lepa, bujna, kao što ona beše, a ovako će i svršiti, ovako će za sve njih platiti glavom i nju, Sofku, babu svoju, proklinjati i kosti joj u grobu na miru ne ostavljati...( Bora Stanković, Nečista krv)
Pozorišna adaptacija, kapitalnog romana srpske književnosti, reditelja Juga Đorđevića i dramske spisateljice Tijane Grumić nastala je na ideji da se bez kompromisa na scenu prenese Stankovićeva „Nečista krv“. Fokus komada je narativ ženske linije u hadžijskoj prodici. Žudnje, strahovi, nadanja, žrtvovanja, patnje, podređenosti i repeticije. Sedam Sofki, jedan pramen kose i životni ciklus arhetipa srpske žene. Pramičak kose, kao tanani hromozom u DNK lancu bića. Prenosi se generacijama, određuje živote i sudbine. Ako se lanac prenošenja prekine, da li će Sofke prestati da postoje? Ili će, možda, biti drugačije, svoje? Možda će promenom sitnog dela DNK razbiti patrijarhalne okove koji vekovima stežu sve Sofke, vekovima udaljene od prvobitne, ali bliske i poznate. Surova, realistična, senzualna i uvek prisutna,

Autorski tim navodi da je mit kako samo Vranjanci u potpunosti razumeju Borin dert, sevdah, patnju i lepotu. Realnost je ipak drugačija. Bora Stanković, njegova dela pripadaju svima nama, a potvrda za ovo stigla je u vidu četiri nagrade na Festivalu u Šapcu. Pozorište „Bora Stankvoić“ iz Vranja odnelo je plakete za: Najbolju režiju, Ženski ansambl, Dramatizaciju i Scenografiju.

-Prema prvobitnom planu naša predstava je bila predviđena da bude odigrana u čast nagrađenih. No, okolnosti su dovele do drugačijeg ishoda i dobili smo četiri nagrade u različitim kategorijama. Priznanje za ženski kolektiv meni je najdraža, jer je priča koju smo želeli da prenesemo upravo o ženskoj solidarnosti u nedaćama kroz koje prolaze - pojasnio je Jug Đorđević reditelj višestruko nagrađene prestave Nečista krv. Kako napominje priznanje u kategoriji najbolje režije nije očekivao, ali je satisfakcija veća zbog „težine“ imena kolega u istoj konkurenciji.
Atmosferu predstave upotpunila je scenografija, ali i stilizovani kostimi prilagođeni savremenom trenutku.
-Inicijalna ideja za scenografiju bila je u samom tekstu, i životu. Kada sve izgubimo, šta nam ostaje. Porodica koja naizgled ima savršen dom, ali se sve gura pod tepih. Zbog toga je važan deo na sceni zavesa. Sve se odvija iza nje, nevidljivo, ali suštinski nije. Poput tajni koje to zapravo nisu. Kako vreme odmiče sve nestaje, ruši se, ali ipak lebi iznad Sofke - rekla je Andrea Rondović.

Vreme nas ne štedi
Zloća i dobrota jednoga naroda produkt su prilika u kojima on živi i razvija se. Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme. (Ivo Andrić, Travnička hronika)

-Neke od najlepših stranica ispisanih na srpskom jeziku nalaze se u romanu Travnička hronika: „Jer zašto moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu? Stoga što se rodila u ovoj dumači koja se zove Travnik? I zar je moguće da se ta misao nikako ne beleži, nigde ne knjiži?“ Nosio sam ovu misao bezbroj puta na sve strane sveta kao neki svoj lični prtljag. Travnička hronika je za mene kao ona sveća u romanu što gori danju i noću na turbetu Abudlah paše: „ono malo svetla, da osvetli sav mrak koji se vekovima nakupio oko nas.“ To je ona ista sveća koju nosi i junak Tarkovskog kroz prazan bazen. Tom svećom, u mraku, počinje i naša predstava - kaže reditelj Nikita Milivojević o svojoj novoj predstavi. Inspiraciju pronalazi u novim izazovima, intimnoj listi želja i putovanju koje nosi svaka nova predstava. Nakon „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ po prvi put je iz korica romana postavljena na scenu Srpskog narodnog pozorišta / Narodnog pozorišta Sombor.

-Kao što biram dela za adaptaciju, tako imamo utisak da dela pronalaze mene. Imam svoje pisce, listu intimnih stvari kojima se vraćam, čitam, i koje želim da radim. Nekad mi se posreći da to stvarno uradim, a tada je radost velika. Nekada čovek ne stigne da uradi sve ono što želi. Ipak, taj susret zavisi od mnogo stvari. Potrebno je da se pogodi pravi trenutak, ali lista čekanja postoji, kao što je slučaj sa Andrićem o kome sam sanjao dugi niz godina. Kada imate velikog pisca, već ste u sigurnim rukama. Kada čitate/slušate Adrića stičete utisak da samim slušanjem njegovog dela već ste priredili veliki događaj. Morate obezbediti nekoliko meseci da se pripremite. Veliki je danas luksuz da radite nešto što neće nikada biti realizovano. Ipak, rizikujete, želite da se to ostvari. Svaka predstava je avantura, baš kao nepoznato putovanje i to je posebna draž.
Adaptacija Andrićevog dela možda jeste rizik, ali ne i kada režiju i dramatizaciju potpisuje Nikita Milivojević. Travnička hronika prema oceni žirija ponela je priznanje najbolje predstave u celini petog izdanja Pozorišnog proleća.

Sećanje je varljiva kategorija
Docija kajanja Vere Kroner zbog propuštene prilike da se otrgne od Novog Sada hrane se ne samo sećanjima na logorske patnje. Te patnje, pošto su prošle, predstavljaju deo njenog života, i ona, budući u svemu usmerena prema sebi, ne bi više ni mogla zamisliti da ih nije bilo. Njena je kob, smatra, što se iz logora vratila u taj, navodno svoj, grad, a vratiti se opet morala zato što se od njega prethodno nije otkinula. U pitanju je, oseća, isti grumen topline, ili bliskosti, koji joj se pričinjavao i prvi i drugi put kao neka mutna sfera privlačenja, slična planeti obavijenoj parama, ili nekakvom maglenom suncu, mameći je da se ne udalji, odnosno da se sa njom opet stopi, varljivo.(Aleksandara Tišma, Upotreba čoveka).

Da li treba živeti, preživeti i kada sve nestane? Kada samo segmenti života ostaju u sećanju kao sekvence daleke prošlosti i bledog traga postojanja. Da li je život vredi u vihoru rata? Tišmin roman, „Upotreba čoveka“ i pitanje „Šta je čovek i šta je sve u njemu“ bila su polazišta za reditelja Borisa Liješevića.

-Tišmin roman „Upotreba čoveka“ je moja opsesija još od školskih dana. Zbog svoje strukture, do sada, nikada nije ekranizovan, dramatizovan niti postavljen kao pozorišni komad. Izuzetno mi je drago da je adaptiran u predstavu, da živi. Pozorište je susret glumaca i publike, te je ono neophodno svima - rekao je Liješević.
Nagrada za najbolju žensku ulogu prema odluci žirija pripala je Emini Elor za lik Vere Kroner i zaokruženo tumačenje tragične sudine mladog bića čija je duša osuđena na prokletstvo.
-Obično ne razmišljam da li se takmičim, ili ne, tako sam i ovog puta zaboravila na tu činjenicu. Za mene je svaka izvedba neka vrsta nadmetanja, jer se borim za nagradu publike, odnosno pažnju. Uvek se nadam da ova predstava utiče na publiku i da po završetku izvedbe odu sa nekom mišlju o onome što su videli, doživeli - podelila je svoje utiske Emina Elor.
Nova tvrđava teatar, Grad teatar Budva, East west centar Sarajevo i Novosadsko pozorište svojim ostvarenjem zaslužili su nagradu publike za najbolju predstavu, ali i više od toga, misao o suštini opstanka kada sve nestane.

Sve do kraja sveta
Oči su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je duša Slovenska
Ja sam Jugoslovenka
-Lepa Brena je najveća zvezda Jugoslavije, simbol njenog šoubiznisa i prosperiteta. Njena karijera koja je počela u turbulentnim osamdesetim godinama, kao da prati sve socijalističke i postsocijalističke kulturne, političke i ekonomske transformacije koje su se desile sa Jugoslavijom, uključujući i raspad zemlje i njenu stidljivu reinvenciju u kulturnom prostoru. U figuru Lepe Brene upisane su teme šou biznisa, odnosno tržišno-kapitalističkog funkcionisanja u socijalističkoj ekonomiji osamdesetih; potom rata, tranzicije na kapitalizam i gomilanje bogatstva, i na koncu nostalgije za starom zemljom. Istovremeno, figura Brene neminovno spaja društveno-politički kontekst sa našim ličnim istorijama, afektima, i življenim iskustvom -navodi dramaturg Dimitrije Kokanov o projektu Bitef teatra i Flajing Džindžera, Beograd i Šlahthaus teatra Bern nazvanom po najvećoj zvezdi bivše Juge, Lepoj Breni.

„Lepa Brena prodžekt“ po žanru ne pripada klasičnim pozorišnim komadima, ali emotivni odnos prema tematici gledaoca navodi da se prepozna u tom mikrokosmosu i priseti.
Susret prošlosti, sadašnjosti i nagoveštaji budućnosti kroz lik i delo simbola estradne mega zvezde. Sekvence smeha, nostalgije, tuge, radosti smenjuju se kao Brene na sceni. Postojanje nekadašnje države prepliće se sa stihovima dobro poznatim „Kad pogledam naš more...Naše reke, naše gore...Svu lepotu gde sam rođena...I sve što bi reći znala...U srcu sam zapisala...Živela Jugoslavija...“ Naizgled sladak život SFRJ doneo je gorak ukus i otisak zemljama naslednicama. Trusno područje Balkana možda je razjedinjeno ideološkim, nacionalnim, verskim odrednicama, ali kohezivni faktor oduvek je bila muzika. Ona pripada svima i nikom. Baš kao i naša sećanja, sve do kraja sveta...

Šta ostaje iza nas...
-Uobičajeno je da se po završetku projekta proukcijski tim „pohvali“ brojem predstava, posetilaca. Ovog puta ne mogu da to istaknem kao važne odrednice, ali to ne umanjuje veličinu naše pobede. Uspeli smo da realizujemo Festival u vrlo kratkom roku usled nepovoljnih okolnosti - rekla je direktorka Šabačkog pozorišta Milena Bogavac.

I zaista, brojke su samo deo statistike, (ne)važne ako nakon izlaska iz sale nemate osećaj radosti, tuge, težine ili olakšanja, misao o onome što ste videli, želju da prepričate predstavu ili ćutite, nagon da se isplačete zbog Vere, pokidate okove zbog Sofke, iznova iščitavate stranice Andrićevih dela, ili zapevate uz Lepu Brenu kao omaž detinjstvu, vremenima, oticima i sećanjima što ne blede. Pozorište je susret glumaca i publike, ali i susret sa sopstvenim bićem, ako se prepustite.

Foto: Šabačko pozorište (J. Radojević)


NAGRADA ZA NAJBOLjU PREDSTAVU U CELINI
TRAVNIČKA HRONIKA – Srpsko narodno pozorište
u saradnji sa NP Sombor
Za celovit scenski utisak permanentnog košmara koji se ponavlja na prostorima koji proizvode mnogo više istorije nego što mogu da podnesu, a u kojem su glumački ansambl, kostimi, maske, muzika, scenski pokret i scenografski okvir zaokružili sliku mračne stvarnosti.

NAGRADA ZA NAJBOLjU REŽIJU
Jug Đorđević – NEČISTA KRV
Za koncept kojim je, često na ivici noža, predstavio svet zasnovan na nepravdi koju, prvenstveno, trpe žene, no u kojem su žrtve i muškarci. Taj svet se očigledno nimalo nije promenio od vremena Bore Stankovića do danas, a reditelj je postigao da sliku tog sveta, koji prepoznajemo kao naš, sačuva u okvirima literature Bore Stankovića.

NAGRADA „LjUBIŠA JOVANOVIĆ“ ZA NAJBOLjU MUŠKU ULOGU
Marko Marković – TRAVNIČKA HRONIKA – Srpsko narodno pozorište, Novi Sad u saradnji sa NP Sombor.
Marko Marković je uspeo fino da nijansira ne samo razlike između pojedinih rola koje je tumačio, nego i da pronikne u ličnu dramu Nikole Rote i pokaže svu dubinu tog lika.

NAGRADA ZA NAJBOLjU ŽENSKU ULOGU
Emina Elor – UPOTREBA ČOVEKA – Novi tvrđava teatar, Grad teatar Budva, East njest centar Sarajevo i Novosadsko pozorište
Emina Elor je zaokružila trgičnu sudbinu osobe koja je prošla pun krug od filistarske atmosfere Novog Sada pred rat, preko pakla Aušvica do oslobođenja koje ne razlikuje od logora, pritom koristeći jednostavna sredstva, plasirajući emociju bez patosa i uspevajući da na sceni prikaže sve trzaje unesrećenog tela, ali i još više – damare duše koja je osuđena na prokletstvo.

NAGRADA ZA ŽENSKI ANSAMBL PREDSTAVE „NEČISTA KRV“
Pozorište „Bora Stanković“, Vranje
Članice ženskog ansambla predstave „Nečista krv“ su nijansirale različite faze iz života ne samo Sofke, nego Žene zapretene u svetu kojim upravljaju njima strane sile: od patrijarhata, do beskrupulozne želje za sticanjem, nimalo im naklonjene, a u kojima ih uvek prepoznajemo kao gubitnice.

NAGRADA ZA DRAMATIZACIJU
Tijana Grumić – NEČISTA KRV - Pozorište „Bora Stanković“, Vranje
Za izuzetno hrabar i promišljeno izveden postupak prevođenja epskog narativa Bore Stankovića u efektnu, scenski potentnu, savremenu dramsku formu.

NAGRADA ZA SCENOGRAFIJU
Andreja Rondović – NEČISTA KRV - Pozorište „Bora Stanković“, Vranje
Za čaroliju kojom nas je uvela iz sveta surove čaršije u intimu doma koji se povinuje toj čaršiji i minimalistička sredstva kojima je predstavila ambijent raspolućen između tradicionalizma građanske atmosfere i skorojevićskog mentaliteta.

NAGRADA „ZALOG ZA BUDUĆNOST“
Ivan Marković – LEPA BRENA PRODžEKT - Bitef teatar i Flajing Džindžer, Beograd i Šlahthaus teatar, Bern
Za fino profilisan balans između muškog i ženskog principa, između dramatične intime i potrebe za uspehom na estradi, te načina na koji je sudbinu lika koji tumači povezao sa pričom pop-kulturnog fenomena iz naslova predstave.

“Žiri je bio suočen sa činjenicom da su tri od četiri predstave izvedene na ovogodišnjem festivalu, nastale kao dramatizacija domaćeg romana. Smatramo da se ovde ne radi o jednostavnim, „uobičajenim“ prevođenjima novelistike na „jezik dramske forme“, nego o delima koja zadržavaju narativnu formu originalnih romana, smeštajući ih u novi, izvedbeni kontekst. To vidimo kao vrlinu u našoj teatarske stvarnosti.”
Aleksandar Milosavljević
Olivera Milošević
Jelena Stokuća



Foto: Šabačko pozorište (J. Radojević)
M. Živanović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa