3. decembar 2020.3. dec 2020.
Robinzon Kruso 21. veka
DRAGAN RANKOVIĆ UŽIVA U PECANjU I VREMENU PROVEDENOM U ŠUMI

Robinzon Kruso 21. veka

Pecajući pre 12 godina na Kameničkom jezeru prošetao se šumom, uživao u prirodi, išao sa jednim poznavaocem “šumskog mesa” u potragu za pečurkama. I baš tada rodila se ideja da bi mogao da napravi neki svoj kutak u šumi
Šuma je postala njegov drugi dom. Saglasje sa prirodom preraslo je u način života. Jezero mesto kojem se sa ushićenjem svaki put vraća. Pecanje i druženje doživljava kao psiho terapiju, kočnicu koju svako od nas treba da ima u eri u kojoj se planeta suviše brzo okreće. Iako nije, kao lik iz romana, doživeo brodolom i ostao zarobljen na pustom ostrvu, oni koji ga poznaju kažu da je Robinzon Kruso 21.veka. Sa štapom i udicom na koju se uhvatio ulov od oko jednog kilograma Dragan Ranković iz Koceljeve našao se prvi put krajem osamdesetih godina prošlog veka.

Oni koji su otišli iz seoskih sredina, iz prirode i lepote na asfalt, zaboravili su koliko nam je priroda važna. I koliko je nadmoćnija od
svih nas


–Pecam od četvrtog razreda osnovne škole. Jednostavno me zainteresovalo. Kao dečak sam u komšiluku viđao baba Slavku koja je često išla na pecanje i uz nju sam i počeo. To je bila jedina žena pecaroš. Prvi štap sam dobio na poklon i već na prvom pecanju sam imao početničku sreću a onda to jednostavno uđe u krv. Pecanje je postalo ozbiljna strast pre dvadesetak godina. Krenulo se na veće reke. Na Savu, Drinu, Dunav, Kolubaru, na jezera Zvorničko, Kameničko, Paljuvi- priča Dragan koji je svojim sugrađanima poznatiji pod nadimkom Kreka. Po zanimanju limar često se nađe na krovovima kuća i zgrada u velikim gradovima. Po završetku posla jedva čeka da se skloni iz gradske vreve. Pecanje mu je, kaže, psihoterapija, način za opuštanje i druženje sa ljudima sličnih pogleda. Jer ribolovci su, tvrdi, upravo takvi, opušteni i druželjubivi.

Čovečanstvo sa jedne strane sve više napreduje, stvaraju se moderne tehnologije, ali ono što je u biti čoveka ostaje


ŠUMA JE MOJ DOM
Pecajući pre 12 godina na Kameničkom jezeru prošetao se šumom, uživao u prirodi, išao sa jednim poznavaocem “šumskog mesa” u potragu za pečurkama. I baš tada rodila se ideja da bi mogao da napravi neki svoj kutak u šumi, na obali ovog jezera. Međutim, od ideje do realizacije prošlo je nekoliko godina, kada je nikla prva koliba.
–U stvari, bilo je to nekakvo sklonište. E, sada kada imaš nešto, ti ideš češće i kreće da se proširuje taj prostor. Napravili smo krevet, sto, nastrešnjicu, pa zidanje roštilja, pa pravljenje stepenica, ostave za drva, pa izgradnja platforme nad vodom, pa furunica za hleb, funkcionalna kuhinja i sve to je potpuno prirodno- otkriva ovaj četrdesetdvogodišnjak koji je postepeno shvatio da mu je među krošnjama i stablima drveća drugi dom.Podseća da je hladovina vrhunska pa je šuma pravo mesto za beg od vrelih, letnjih dana.
–Nema komaraca, nema mušica, kupanje na jezeru kada god vam se prohte. Ranije sam išao svaki treći ili četvrti vikend a u zadnjih nekoliko godina gotovo svaki. Ponekad sam tamo i radnim danom kada nemam obaveze. Sigurno sam na jezeru u šumi preko sto dana godišnje- dodaje Dragan.

Retki su oni
koji su spremni
da živi na način
na koji to čini
Dragan Ranković


ODMOR ZA DUŠU I ČAROBNA SVITANjA
Iako uživa da bude sam sa sobom i prirodom, druženje sa gostima kako zvanim tako i nezvanim, nije retka slika u ovoj šumskoj kolibi. Često ugosti prijatelje koji na ovo mesto dolaze da pecaju ili da provedu dan u prirodi sa porodicom. Ima i onih slučajnih prolaznika, koje put nanese do obale jezera. I njih zna da ugosti.
–Nikada mi nije dosadno. Dan je ispunjen raznim stvarima. Jedna od najlepših jeste svitanje iznad jezera i zbog te slike i doživljaja valja ustati veoma rano. Posle toga sledi kafica i rakijica na platformi, meditacija i punjenje baterija. Peca se pre podne, sprema se hrana. Neizbežno je i kupanje u jezeru pa popodnevna dremka u debeloj hladovini. Uveče je obično druženje sa ljudima koji takođe vole prirodu i njene blagodeti- priča Kreka. Ovom zaljubljeniku u prirodu najviše prija to što ne gleda na sat, nigde ne žuri, sluša svoje telo i njegove potrebe. Sve može i ništa ne mora. Često je u prilici da sebi priušti luksuz isključenog mobilnog telefona.
–Provesti noć u šumi, gotovo na otvorenom je vrhunski doživljaj. Čuješ samo ptice i kako se izbacuju ribe u jezeru. Događalo mi se da se zateknem u šumi u trenutku kada pada grad i to deluje užasno, zastrašujuće. Ko to nije doživeo teško da može da razume o čemu pričam. Jezero je praktično u uvali i strašno je kada grmi. Ovog leta sam i sve to doživeo. Nisam stigao ni štapove za pecanje da sklonim. Sve je bilo belo u trenutku. Bilo je dosta leda, samo je falio viski- šaljivo pripoveda ovaj pecaroš i dodaje da je i to priroda.



AKO POŠTUJEŠ PRIRODU ONA TI DOBRIM VRATI
Zgrožen je slikom koju neretko zatiče u prirodi. Onom slikom koja jasno pokazuje bahatost, samoživost, egoizam i razmaženost savremenog čoveka. Ostavljeno smeće, divlje deponije, isečena stabla bez ikakve logike pravila.A to nepoštovanje priroda pamti.
–Čoveka kao da nije svestan da će sutra opet doći na to mesto, a doćiće sigurno. Vratiće se da kampuje na istom mestu na kojem je prethodno ostavio užas. Oni koji su otišli iz seoskih sredina, iz prirode i lepote na asfalt, zaboravili su koliko nam je priroda važna. I koliko je nadmoćnija od svih nas. Pred njom smo mali i nemoćni. Ljudi ne znaju kako se ponaša u prirodi. Da znaju, prvo što se ne bi radilo kada se dolazi na izlet i kampovanje, jeste donošenje velikih blut tut zvučnika i slušanje muzike koja trešti, remeti prirodu, njen balans, uznemiruje one koji u šumi i njenom okruženju žive i uživaju. U prirodi čovek treba da se odmara, da sluša ptice, da leškari, bude u hladovini. Zaboravili su mnogi da zakoče, da zastanu, osvrnu se i oslušnu svedoči Dragan.
Ljudi se u ovom vremenu teško odriču urbanog komfora. Ne mogu da funkcionišu bez struje, vode iz česme, interneta, daljinskog grejanja i drugih lagodnosti savremenog života. Ovaj zaljubljenik u prirodu nema taj strah. Naprotiv. Planira da jednog dana ode korak dalje i svoj dom napravi na još neobičnijem mestu.
–Koristimo vodu sa česme a nismo svesni da od one sa izvora nema bolje. Ali, po nju mora da se ode. Da se malo prošeta posle ručka a ne da se spava. Nema šanse da se ljudi vrate prirodi. Toliko su zatupeli, da je to put bez povratka. Čovečanstvo sa jedne strane sve više napreduje, stvaraju se moderne tehnologije, ali ono što je u biti čoveka presušuje. Postajemo nesnalažljivi. Mnogi ne znaju da založe vatru, da urade ono što je znao još pećinski čovek. Neverovatno je koliko često srećem takve koji to ne mogu da urade. Ne mogu i ne znaju da se snađu, ne razmišljaju. I to je najveća propast modernog doba- smatra ovaj pecaroš i prirodnjak.



NA TRPEZI PLODOVI PRIRODE
U njegovom šumskom domu sve se radi polako i natenane. Takvo je i kuvanje. U kihinji napravljenoj od prirodnih materijala poput kamena, drveta i blata spremaju se razne đakonije. Najčešće one za koje se potrebne namirnice nalaze u prirodi. Iz furune često zamiriše domaći hleb, riba cvrči na vrelom ulju ili se njen miris širi šumom dok se krčka u loncu. Umesto mesa, na trpezi se često nađu pečurke pripremane na najrazličitije načine.
–Volim sve da spremam i ništa mi nije teško. Samo znam da ništa ne može da se napravi za pet minuta. Za sve je potrebno vreme i strpljenje. Sve ima svoj sled stvari. Ručak se kod nas u kolibi krčka. Nema mesta za instant stvari. Zaboravili smo na zdravu hranu iz prirode. Postalo je pomodarstvo da se hranimo u prodavnicama zdrave hrane raznim semenkama. Ono čemu treba da se okrenemo jeste hrana koja nam je na dohvat ruke, specifična za naše podneblje, koja se ovde uzgaja ili se nalazi u prirodi vekovima. Poput sremuša. Tu su i gljive kojih ima tokom cele sezone pa se često pravi gulaš od pečuraka. Neizbežna je i kopriva, puževi. Trudim se da jedem sezonski kako šta stiže i zamrzivač mi ne treba- ističe Dragan.

“AKO TI NEŠTO TREBA-UZMI, VIŠAK OSTAVI”
Na početku Krekina koliba je bila zaključana. Međutim, kad god bi se u nju vraćao, zaticao ju je obijenu. On bi je iznova i iznova popravljao dok jednog dana nije odlučio da je ostavi potpuno otvorenu, bez vrata. U njoj je ostao samo jedan ormar u koji su odložene osnovne potrebštine prilikom boravka, poput kafe, šećera, soli, domaće rakije, salveta, čačkalica, čaša...Iznad roštilja su ostale da vise šerpe, lončići, tiganji. Sto je slobodan i svako može da ga koristi.



–Svakom je dozvoljeno da se posluži sa onim što mu treba. Evo, za poslednje 3-4 godine niko nikada ništa nije obio i odneo. Uvek sam nalazio nešto što ostave. Ili flašu rakije, ili sok, brašno, hleb, nešto od hrane. Desilo se da su slučajni posetioci ostavili novac pošto su se poslužili rakijom. Mnogi koji dođu kod mene na druženje znaju pravila a to je da se može koristiti sve što je u kolibi, ali se sve mora i očistiti i ostaviti kako je bilo. Naravno, višak hrane i pića ostaju u kolibi- napominje Dragan dodajući da su svi oni koji su se ovog leta obreli na jezeru, jer ih je korona sprečila da posete druge destinacije van zemlje, shvatili da je odmor u prirodi u našoj zemlji odličan izbor.
Retki su oni koji su spremni da živi na način na koji to čini Dragan Ranković. Ali, ono što zasigurno svi možemo i moramo to je da više poštujemo prirodu i njene zakonitosti. Za početak biće dovoljno da ne bacamo smeće gde god se nađemo kao i da povremeno zastanemo, predahnemo, usporimo, jer svet zbog toga neće stati!
Vesna Bošković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa