31. decembar 2020.31. dec 2020.
Vododelnica istorije vaseljene
Protejerej Ilija Mitrić o Danu rođenja Isusa Hrista

Vododelnica istorije vaseljene

Godina nas naučila da čovek može biti domaćin u svetu, ali ne i njegov gospodar. Lična hrabrost ne sme druge da ugrožava, ni strah druge da sputava. Mržnja gora od svakog virusa sveta. Božić je momenat kada je nebeski Roditelj priklonio nebo i na svoje grudi šire od vasione privio ranjenog i prljavog čoveka
Kroz dobra i teška vremena, blagostanja i golgote, Božić je uvek bio praznik radosti, mira, sabiranja u porodici, dana kada u srcu treba potražiti posebnu snagu za novi početak, za prevrednovanje svega, za rađanje novog, boljeg pojedinca. U svetu izmenjenom u odnosu na samo 365 dana ranije, osetili smo strah, mnogi nemoć. Osetivši se usamljeno, poneli smo deo cene gordosti čovečanstva. Najradosniji praznik može biti prilika da se samoanalizom usmerimo ka vrlini, harmoniji, miru u nama za kojim čeznemo. O Danu koji je promenio istoriju, o njegovoj suštini razgovarali smo sa Protojerejem Šabačke eparhije Ilijom Mitrićem.

Kada u našim životima Hrista postavimo na prvo mesto, sve ostalo dođe na pravo mesto. Ima jedan paradoks vezan za Božić, to je da se rođenje jednog beskućnika slavi u svakom domu. Valjalo bi da taj beskućnik u našem srcu na Božić nađe svoj dom


Šta nas je 2020. naučila, koja je duhovna poruka za ljude kao pojedince, ali i čitavo čovečanstvo suočeno sa nečim nevidljivim i nepoznatim?
Počeo bih sa zvršnim rečima vašeg pitanja. Protekla godina nas je naučila suočavanju sa nevidljivim i nepoznatim. Počeli smo ceo svet da svodimo na vidljivo i poznato. Kao da smo zaboravili da vidljiva realnost nije jedina stvarnost. Onda smo odjednom prosto bili prisiljeni da se izmestimo iz zone svoga komfora i zakoračimo u nepoznato. Ovo se desilo na pojedinačnom planu, većini ljudi na planeti, i celoj civilizaciji. Doživeli smo jednu krizu civilizacije koja još traje. Izvorno značenje reči kriza na grčkom je sud. Čovek se suočio sa sudom, sa kušanjem tj. iskušavanjem, probom i ispitom svega što je smatrao svojim najvećim dostignućem. Videli smo da je većina onoga što smo smatrali bitnim u nekim momentima našeg života na ovom sudu neodrživo. Jedna za drugom padale su naše predrasude, naši idoli o čoveku kao apsolutnom gospodaru sveta i svoga života. U sudaru sa ovom krizom počeo je čovek da sve otvorenije sumnja u neke svoje moći koje je smatrao neprikosnovenim, u znanje, lepotu, bogatstvo, brzinu i tako dalje. Pred njim se našala jedna reč TAJNA. Ako smo se čemu naučili to je da čovek nije gospodar ovoga sveta, domaćin bi već mogao biti, to mu je i od Boga naznačenje, ali gospodar definitivno nije. Da je ovaj svet jedna velika tajna u čije odgonetanje se čovečanstvo ne može uputiti priznajući i prihvatajući isključivo ono što se može okom ili mikroskopom videti i merom izmeriti. Ima ovaj svet, pored fizičke, i jednu metafizičku potku, jednu tajanstvenu duhovnu dimenziju koja u ovim graničnim situacijama, u krizama biva posebno akcentovana. Mislim da bi to trebalo biti neka najznačajnija nota ove epizode sa korona virusom. Namerno kažem epizode jer sam duboko ubeđen u prolaznost ove pošasti. Mnogi su u ovom periodu ostali bez voljenih i bliskih, to su teški gubitci. Naša crkva ostala je bez jednog episkopa, jednog mitropolita i patrijarha, bez desetine sveštenika, monaha i monahinja, podelivši hleb stradanja sa svojim narodom i u ovoj nesreći. No bez obzira na sve nada nas ne ostavlja, Hrišćanstvo je vera optimizma, vera u pobedu života u dobra nad smrću i zlom. Dovoljno je pogledati samo u ne tako daleku prošlost gde je i kroz veća iskušenja i golgote prolazilo čovečanstvo. Rađaju se i stasavaju nove generacije i kako to kaže sveti Jovan Zlatousti ,,Na mesto onih koji padaju žnjeveni srpom smrti Bog podiže druge da budu svedoci neuništivosti života,, pri tom ni oni koji su umrli nisu zaboravljeni nego su i oni zagrljeni večnom ljubavlju Božijom i od večne smrti spaseni Hristovim Vaskrsenjem. Dakle niko i ništa nije propalo, nada i poverenje u Gospoda je tu jer verujemo i znamo da Bog zida i kad ruši, kako to kaže sveti Vladika Nikolaj.

PROTOJEREJ ILIJA MITRIĆ: Ako smo se čemu naučili to je da čovek nije gospodar ovoga sveta


Božić je praznik radosti, praznik u kome se slavi rođenje našeg Spasitelja i svakome od nas treba praznični duh oličen u miru duše. Koji je put do te harmonije u nama, ono opšte što važi za sve, kako bi uprkos svemu 7. januara osvanuli istinski kao ostvareni ljudi?
Tu harmoniju, koju ste pomenuli, u svakoga od nas može uneti samo Onaj koji je harmoniju sveta napisao. Za koga ispovedanje naše vere, Simvol vere, kaže ...kroz koga je sve postalo... Kada u harmoniji izostavite poneku notu, to još nekako i može da prođe, da ne naruši harmoniju. Što više notnih deonica izostavljate prvobitna harmonija se pretvara u kakofoniju, kada izbacite ceo notni zapis i dirigenta muzici je kraj. Zato nam Hristos i dolazi, zato se i rađa u pećini Vitlejemskoj, da kao Bog opet uspostavi harmoniju između čoveka i Boga, čoveka i čoveka i čoveka i prirode. Došavši u svet Hristos je done tu harmoniju i ponudio je svakome. Već pri rođenju njegovom sva tvorevina učestvuje u harmoniji: Anđeli pevaju pesmu, pastiri i mudraci, dakle i neuki i učeni se poklanjaju Bogodetetu, nebo zvezdom objavljuje rođenje Spasitelja, zemlja mu daje pećinu kao prvo utočište, a čovečanstvo kao svoje najveće blago, za majku daje Presvetu i Prečistu Bogorodicu Mariju. Od tog ulaska u pećinu Vitlejemsku rođenjem ne prestaje Hristos da ulazi u pećine ljudskih srca, čineći od tih srca najlepše instrumente ljubavi. On kuca na vratima srca svakoga čoveka naše je da otvorimo i on će svojom ljubavlju menjati svakoga od nas od ljudi koji žive u pećinama, tačnije od ljudi u kojima žive hladne pećine ljudskog srca u Bogoslične i Hristupodobne ljude pune ljubavi za sve i svakoga.

Božić je pravi trenutak da se započne prevrednovanje života. Da se Bogu, koji se rađa kao Bogodete da bi spasao svet, odgovori sa da na njegov poziv, i saučestvuje u delu spasenja. Ne zato što smo mi Bogu potrebni da bi spasao svet, već što je potreban naš pristanak da bi spasao nas


U narodu postoji ona izreka „da se valja“ na Božić nešto uraditi, nešto započeti, završiti, međutim šta se valja tog dana kako bi napravili korak da budemo bolji ljudi nego što smo bili?
Božić je pravi trenutak da se započne prevrednovanje života. Da se Bogu, koji se rađa kao Bogodete da bi spasao svet, odgovori sa da na njegov poziv, i saučestvuje u delu spasenja. Ne zato što smo mi Bogu potrebni da bi spasao svet, već što je potreban naš pristanak da bi spasao nas. Kada u našim životima Hrista postavimo na prvo mesto, sve ostalo dođe na pravo mesto. Ima jedan paradoks vezan za Božić, to je da se rođenje jednog beskućnika slavi u svakom domu. Valjalo bi da taj beskućnik u našem srcu na Božić nađe svoj dom.

Na jednoj strani u borbi protiv virusa slušamo o neophodnosti distance među ljudima, o posebnom vođenju brige o higijeni, a na drugoj su ljudi koji ne poštuju to, verujući bilo da je to dokaz hrabrosti. Kako verujući da se postave, gde naći balans između snage vere i zlatnih pravila da onog ko se čuva i Bog čuva i da ne treba iskušavati Gospoda Boga svojega?
Ravnoteža bi trebala da bude u odgovornosti. Svi smo mi odgovorni jedni za druge. Vratio bih se na početak našeg razgovora, mnogo je nepoznanica sa kojima smo se sreli za vreme ove pandemije. O snazi, dubini i iskrenosti nečije vere jedino Gospod sudi. Setimo se priče o fariseju i cariniku, vere Rimskog kapetana ili vere žene Hananejke. Hristos veoma često i jako oštro izobličava tu formalizovanu, prenaglašenu pobožnost i stalno se obraća tom skrivenom unutrašnjem čovekovom biću i što je najvažnije teši pale rečima ,,Ne boj se,, i donosi nadu rečima: ,,Raduj se,,. Niko nikom da ne sudi ni za neverovanje ni za prerevnovanje. Mi volimo jedni druge, praštajmo i prihvatajmo i one koji imaju drugačije viđenje ovih okolnosti. Ne dao Bog da se zbog ovoga ko sa kime zavadi ili ko koga sablazni, ovo će proći, a to zlo koje je posejano među ljudima je gora kontaminacija od svih virusa ovoga sveta. Eto ovo vreme pojačane budnosti i odgovornosti da i sebe i druge ne zarazimo može nam poslužiti kao vežba da se ne ogrešimo i druge ne zarazimo virusom greha i mržnje.

Strah je neminovan u ovakvim okolnostima, kod nekoga je manje, kod nekoga više izražen. Šta će voditi do pobede nad njim, koji je duhovni odgovor u borbi da on ne (p)ostane naš gospodar, već da ga savladamo?
Strah je evidentan, da li je neminovan? Ne znam. On se smatra jednom od primarnih emocija. Pravoslavna antropologija takozvano prirodno stanje čoveka smatra njegovim ne prirodnim već palim stanjem. Stanje palosti se popravlja Božijom blagodaću i našim podvigom sve do oboženja čoveka kao ideala i potpunog ostvarenja ljudske prirode. Kako ovo čudno stanje pandemije duže traje čini se da je straha sve manje, on sve više ustupa mesto nekoj vrsti zbunjenosti. Strah je i moćno oružije za manipulaciju i teško onome ko ga zloupotrebljava. On je retko kada pozitivan, vezuje čoveka u čvor, grči čoveka. Zato Hristos često ponavlja ,,Ne boj se,, Što više napredujemo u ljubavi prema Bogu strah je sve manji kao što to sveti Jovan Bogoslov kaže: ,,U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah napolje, jer je u strahu mučenje, a koji se boji nije se usavršio u ljubavi,, (1. Jov. 4,18). Još nešto, treba praviti razliku između straha i odgovornostu prema drugima, kao i između lične hrabrosti i neodgovornog ponašanja. Moja lična hrabrost nikada ne sme da ugrožava drugoga, ona je isključivo i samo moj izbor. Isto tako ni moj strah ne sme druge da sputava.

Strah je i moćno oružije za manipulaciju i teško onome ko ga zloupotrebljava. On je retko kada pozitivan, vezuje čoveka u čvor, grči čoveka. Zato Hristos često ponavlja ,,Ne boj se,, Što više napredujemo u ljubavi prema Bogu strah je sve manji


Deo praznovanja Badnje večeri i Božića je prisustvo velikog broja vernika u našem Hramu i na ponoćnoj i na jutarnjoj liturgiji, takođe na paljenju badnjaka. Koja je vaša poruka u okolnostima kada je svako okupljanje potencijalna opasnost?
Od početka epidemije Crkva je apelovala na odgovorno ponašanje i poštovanje mera prevencije. Crkva je zajednica, sabranje, tako da je za sve nas ovo period velikog iskušenja. Ovo je period kada svi moramo malo da se strpimo i otrpimo i da se ponašamo po svojoj veri , slobodi i odgovornosti. Crkva nije upravljač savesti njenih članova, ona ne rađa robove već slobodnu decu Božiju koja po svojoj slobodi i veri rasuđuju prilike i tako postupaju.



Slaveći dan rođenja Sina Božijeg, šta slavimo, šta taj dan predstavlja za čovečanstvo?
Rođenje Hristovo je vasionski događaj. Koliko je on i istorijski preloman svedoči i to da gotovo ceo svet računa vreme od rođenja Hristovog. Ovaj događaj je vododelnica istorije. Trenutak ispunjenja mnogih iščekivanja o dolasku spasitelja u svet. To je momenat kada je nebeski Roditelj priklonio nebo i na svoje grudi šire od vasione privio ranjenog i prljavog čoveka, trenutak kada je Bog postao jedan od nas – sličan nama u svemu osim u grehu kako kaže Sveto Pismo. Sve ovo počinje da se ispunjava na dan Rođenja Hristovog ali je nezamislivo bez svih događaja spasenja sve do Pedesetnice to jest do Silaska Svetoga Duha na apostole. Od tada do danas Crkva Hristova blagovesti radost o dolasku Spasitelja u svet anđeoskom pesmom koja je sažetak njene propovedi: ,,Slava na visini Bogu i na zemlji mir među ljudima dobra volja,, Svima želeći dobro od Boga, blagosloven i radostan Božić sve pozivam da zajedno sa molitvama koje u ove dane uznose za svoje voljene i bliske uznesu Bogu molitve i za sve bolesne i za one koji se o njima staraju i koji ih leče.

Mir Božji – Hristos se rodi!
D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa