31. decembar 2020.31. dec 2020.
Skrojene uspomene po merama života
Miodrag Miša Živanović – najstariji šabački krojač

Skrojene uspomene po merama života

„Jedini razuman čovek je moj krojač. On mi svaki put iznova uzima meru. Ostali koriste mere od ranije, jer misle da mi one i danas odgovaraju“ (Džordž Bernard Šo)
Nekada je Kamičak bio zanatski kraj, od radionica na raskršću četiri ulice do Jurišića kuće, jedna do druge stajale su radnje zanatlija svih profila. Lokal je bio putokaz i lična karta zajedničkog dvorišta što se protezalo iza. Samo duž jedne ulice moglo se, vele stari, popraviti sve, kupiti svakakav ručni rad, srediti, ulepšati, nahraniti, zasladiti, a u letnja doba osvežiti u vodi rečice Kamičak. Putnik namernik koga danas put navede tim krajem neće prepoznati gotovo ništa iz priča starih. Zatrpana je voda, od zanatlija su ostale uspomene, neki zanati su nestali kada su poslednje zbogom rekli majstori, a u potrazi za duhom prošlog vremena može se lutati samo sećanjima onih koji su ga upili u isteklim decenijama. U malom lokalu, na parnoj strani Mačvanske ulice, četiri decenije sedi majstor Miša, stari šnajder koji ne dozvoljava da nestane neko srećno doba kamičkog ponosa. Glavni junaci memoara su ljudi sa nadimcima, tako su ih znali i raspoznavali, imena su bila za dokumenta, izbledeli su u sećanjima kao tinta na hartiji.



Pomalo arhaični ambijent, iza stare mašine sedi deka od 80 leta, precizan kao da je bar upola mlađi. Mlađe kolege vole da mušterije upute kod Miše, kažu same da on zna šta oni ne mogu uraditi.
Miodrag Miša Živanović u Šabac je došao iz rodnog Štitara 1952. Stigao je u grad kod tetke. Teča se pobratimio sa jednim krojačem koji je imao ne baš savesnog šegrta i trebao mu je kalfa koga će učiti poslu. Miodrag kao najmlađi od petoro dece tetkinog brata, posle osnovne škole otišao je na zanat. Veli nam on, bile su to tri teške godine gde je odnos majstora i šegrta bio poput početaka nekakvih starih bajki.

Život na Kamičku
Slike iz sećanja Miodraga Živanovića ispunjene su prizorima kraja u kome su: opančari, šusteri, abadžije, šnajderi, stolari, sarači, grnčari, kasapi, pekari, poslastičari, tkači, ugostitelji, stare kafane, svi su oni krasili Kamičak.
-Kao dete sam voleo u parkiću da igram klikere, fudbal smo igrali na imanju Poljoprivredne škole, nas Kamičane je okupljao Raća. Tu je pravio i dočeke Nove godine za nas, uvek je bilo pravilo da svi moraju da plešu, ko neće, ne može da bude na proslavi. Kasnije smo se skupljali na mostu preko Kamička, na betonskoj ogradi. Uveče na korzo. Prolazili su dani i čovek je sazrevao, rasli smo, odrastali, a da toga nismo bili ni svesni. Učilo se o prijateljstvu, upoznavali se različiti karakteri, doživljavala se pravda i nepravda, pobeđivalo se i gubilo na raznim poljima, a kada prođu decenije sve se iznivelisalo u lepu nepovratnu prošlost – dok pravi još jedna štep priča nam krojač Miša.


-Bio je strog, grdnja i batine su se podrazumevale. Trudio sam se da učim zanat, a na početku sam više trčao kod saradnika. Ujutru sam odlazio kod njega u Miloša Obilića po ključ da otvorim radionicu koja je bila gde je sada Nova robna kuća. Zadatak da zimi naložim, obrišem prašinu. Ako nešto ne uradiš valjano, teško tebi – kazuje nam Miša na početku svoje priče

Godine 1955. završio je zanat i stekao zvanje sa 15 godina. Još nekoliko meseci bio je kod svog mentora, a potom je menjao majstore. Najviše poznanstava stekao je kod majstor Migije.

-Svraćali su u radionicu kod Migije bokseri, Roki, Steva Stojićević, Moruna, Jovica Rakić, Šuga Belovuković, Bandža Veselinović, sve sam ih upoznao, zavoleo. Radio sam sa Ciketom, velikim fudbalerom, još boljim majstorom, šta god nisam znao on me je učio, ako treba i umesto mene uradi. Uz njega sam doučio posao i zavoleo još više loptu i fudbal.



Došlo je vreme za armiju 1962. Po povratku se nekoliko meseci Miodrag obreo u Industriji za preradu kože „Obnova“. Putevi života mogu biti čudni, a jedan je njega odveo daleko baš kada je delovalo da dolaze teži dani.

-Kod Migije sam radio sa Draganom Ležimircem. On je radio i u beogradskoj „Modi“, sprijateljio se sa kolegom iz Takova čiji brat je živeo u Parizu. Njih dvojica su otišli tamo, dopisivali smo se Dragan i ja kada mi je javio da me čekaju, jer se otvorilo jedno mesto.

Miša voli Mačvu
Verni prijatelj čika Miodraga, šivaća mašina sive boje ulepšana je, za njega posebnim znamenjem, nalepnicom FK „Mačva“ Šabac. Više od šest decenija Miša je verni navijač „crveno-crnih“. Dok je bilo lipe, njegovo mesto se nalazilo u delu ispod stare krošnje.
-Kao deca, moj drug Gedža i ja odemo na igralište, preskočimo ogradu na „lopovske“, ako nas uhvati, čuvar nas izbaci, a mi ne odustajemo pa ponovo pokušavamo, malo dalje. Biciklima se stizalo do Mitrovice, Loznice, Koviljače, ništa teško kada si mlad. Krenuli smo i do Vrbasa, ali nismo mogli dalje od Rume. Pamtim pljusak koji me je okupao na povratku iz Mitrovice, još sam i u baru upao, mokar i spolja i iznutra. Sećam se kada je Grujičić Vukas dao gol i mi pobedili u gostima, ušli u Drugu ligu. Nas 80 u autobusu koji prima 60, kao sardine, a svi srećni, slavimo.
Uz fudbal, u Miši je još strast ka konjičkim trkama. Kada je trkački dan, on je na Hipodromu, poznaje džokeje, zaposlene, zna i najbolja grla, a trke je gledao i u Francuskoj, gde je to poseban ritual.


Spakovao je kofere Miša i 1964. otputovao u „grad svetlosti“. U napornih sedam godina sarađivao sa ljudima što su radili za Koko Šanel, beše radnik kod Mišela Kureša direktno povezanog za Kristijanom Diorom. Upoznao je svetku metropolu, ali i rad bez predaha.

-Radili smo i po 18, 20 sati dnevno, moglo se zaraditi, ali smo prijavljeni na najnižu zaradu, dnevnicu čistača. Kada sam krenuo nazad u Jugoslaviju, posle sedam godina shvatio sam da sam prijavljen bio samo tri i po. Hteo sam da učim decu crtanju i krojenju, te sam u Parizu pohađao i Akademiju. Na kraju sam ipak odabrao da otvorim svoj lokal. Možda sam mogao da ostanem u Francuskoj, ali nisam želeo, hteo sam da se skućim i oženim.

Proširio je kuću na Kamičku, oženio Smilju, otvorio lokal, ali je došao u zanatski kraj, gde je već bilo nekoliko šnajdera i nije se moglo odmah do mušterija. Lokal je iznajmio, a šio je, krojio, ispravljao u kući. Pročulo se u nekoliko godina znanje i 1980. je otvorio svoju radionicu koja radi i danas. Dobio je sina Željka.

-Posla nekada bilo više, ali ni danas ne nedostaje. Nekada su se šila odela, danas toga skoro da nema više, sada se popravlja i prepravlja. Ima mladih kolega, ali i oni pošalju kod mene kada nešto ne umeju, izumrlo je staro učenje zanata. Nikada nikoga nisam odbio, ne mogu kada ljudi zamole valja pomoći ako možeš.
D. Blagojević

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa