14. januar 2021.14. jan 2021.
JELENA JEVRIĆ

JELENA JEVRIĆ

PREDSEDNICA RESORNOG ODBORA ZA PROSVETU GO ZAJEDNO ZA SRBIJU, JELENA JEVRIĆ

Obrazovanje u Srbiji na kraju 2020. godine

2020. godina ostaće zapamćena po mnogim izazovima i teškoćama koje nam je donela pandemija korona virusa. Kako se to odrazilo na one koji su nam najvažniji, na decu i njihovo obrazovanje?
Zbog uvođenja vanrednog stanja od marta 2020. godine realizovana je nastava na daljinu, a tako i završena školska godina. Nova je započela tzv. kombinovanom nastavom, časom od 30 minuta, učenicima podeljenim po grupama koji su naizmenično išli u školu, svakog i/ili svakog drugog dana, odnosno sedmice (u zavisnosti da li je reč o osnovnoj ili srednjoj školi). Poslednje tri sedmice većina se ponovo vratila nastavi na daljinu.

I šta je tu problem? Nastava se realizuje, učenici dobijaju ocene, sve funkcioniše dobro, čak i bolje od dobrog. Bar takve izjave možemo čuti od nadležnih iz Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.

A šta se izgleda, zaista dešava u obrazovanju u Srbiji u poslednje vereme? Da li je pandemija korona virusa ogolila sistem obrazovanja u Srbiji, i razotkrila sve njegove mane?

Šta misle neki od nas?
Kreirano je obrazovno okruženje u kojem „snašao se“ (čitajte prepisao) je neretko opšteprihvatljiva pojava. A naši „snalažljivi“ učenici će verovatno nastaviti da se isto tako „snalaze“ (čitajte npr. parkiraju gde stignu, zaobilaze propise i zakone, ne poštuju pravila...) i kad postanu odrasli ljudi. I mi smo ih u školi tome naučili, ili bar prećutno, dozvolili im da to rade... Sa druge strane, učenici su preopterećeni velikim brojem časova, nastavnih predmeta i gradiva, dok na najvažnijem međunarodnom testiranju (PISA testovi) trećina naših učenika nije funkcionalno pismena, a dve trećine tek prelazi osnovni nivo funkcionalne pismenosti!

Kreirano je obrazovno okruženje u kojem svaki nastavnik prima istu platu, bez obzira kakvi su zaista rezultati njegovog rada. Motivacija prosvetnog radnika za rad svodi se samo na lični entuzijazam. A on se posle dužeg vremena „ne maže na hleb“, što bi naš narod rekao...

Kreirano je obrazovno okruženje u kojem nema ni približno dovoljno prosvetnih savetnika koji zaista mogu da pomognu i pruže podršku nastavnicima, roditeljima, učenicima, direktorima škola (čitajte, i upozore one koji svoj posao ne rade dovoljno dobro i odgovorno)... U Školskoj upravi Valjevo, u koju se ubraja više od sto osnovnih škola, gimnazija i srednjih škola iz Šapca, Loznice i Valjeva, ukupno je samo pet prosvetnih savetnika, četvoro u Valjevu, jedan u Loznici i ni jedan u Šapcu!?

U ovakvom obrazovnom okruženju ne mali broj ljudi sve češće govori: „Takav je sistem, šta mi tu možemo?“ „Bolje da se ne žalim, zameriću se nekom. Ćutim i trpim, biće valjda bolje jednog dana...“ A problemi se ne rešavaju sami od sebe...

Zašto je propuštena šansa da se preko letnjeg raspusta ozbiljno pristupi korigovanju nastavnih programa u ovim novonastalim okolnostima? Nastava na daljinu nije kao nastava u normalnim okolnostima. Važno je da učenici u trenutnim okolnostima zaista i nauče. Važna je suština, a to je znanje i razvoj naše dece, a ne forma u kojoj samo izgleda da sve funkcioniše.
Više od pola milona učenika u našoj Srbiji se ovih dana obrazuje za život, za svoju i našu budućnost u kojoj će baš oni, ovu državu voditi, upravljati njom, graditi je...

Da li ih kao društvo, u trenutnim okolnostima, zaista dovoljno kvalitetno učimo i osposobljavamo za život? Da li je bar naše građansko pravo da zahtevamo i više i bolje? Da li tako tražimo krivca, ili samo kritikujemo sistem? Smemo li da u ovoj našoj državi, danas kakva jeste, uopšte i da kritikujemo?
I šta nam, bar nama koji mislimo da može mnogo bolje, ostaje? Borba, svakoga dana, za bolji kvalitet obrazovanja. Borba svakog od nas: učenika, prosvetnog radnika, roditelja. Borba za svoja prava...
Nema sistema. Postoje pojedinci, imenom i prezimenom, koji njega i čine. I svako, u hijerarhiji svog položaja, ima svoje dužnosti, obaveze, kao i odgovornost za svoj posao, a što je i propisano brojnim pravilnicima i zakonima. Samo bi ih trebalo poštovati... I samo bi trebalo da neko zaista kontroliše poštovanje istih... I samo bi trebalo da oni kojima je u interesu obrazovanje dece, zahtevaju da se odgovorni kontrolišu... I mnogo je: samo bi trebalo... A mnogo je i one čuvene rečenice: „Neću da se zameram, šta mi vredi...“ A naša deca se i dalje obrazuju... Samo, kako? I u kakvim uslovima? I na koji način?

Može li bolje? Može. I to mnogo.
I dok ne dođe trenutak kada budemo u mogućnosti da menjamo i sistem i one koji ga zaista i čine, ostaje nam da se zapitamo: Šta smo svi mi, svako prema svojim pravima, obavezama i mogućnostima, zaista učinili za bolje obrazovanje sve NAŠE DECE? Šta smo svi mi učinili za bolju budućnosti SVIH NAS, onu koju će sutra graditi upravo ova deca koju danas obrazujemo?

Razmislite o tome, kada vam ovih dana deca donesu đačke knjižice sa ocenama kojima su vrednovane njihove veštine, učenje i znanje u Srbiji, u doba korone, i nastave da daljinu.
Jelena Jevrić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa