11. mart 2021.11. mar 2021.
Mladalačke arije
Sa sećanjem na neke davnašnje šabačke dane

Mladalačke arije

“Jednog proleća i ja sam gorko znao da kroz svirale devojačkog rebra zdravlje dajem...” (Miloš Crnjaski, Stražilovo)
Bila je to 1974. godina. Donet je novi ustav, a pod narastanjem centrifugalnih, nacionalno-partijskih sila u Jugoslaviji, Titova vladavina je postepeno slabila. A eto mene - sveže upisanog brucoša beogradskog Pravnog fakulteta - nakratko u Novom Sadu, jednog lednjikavog decembarskog ranog popodneva. Pred ulazom sam u studentski dom “Veljko Vlahović” na Limanu. No, vratimo se nešto unazad. Naime, početkom iste godine jedna devojčica je promenila školu, preselila se iz Šapca u Novi Sad. U šabačkoj gimnaziji primetio sam je (pre)ozbiljnu, urednu, onisku a zgodnu, pametnih okica koje plene. Neupadljivu i po držanju i po odevanju. Dve godine mlađu od mene. Žurno je odmicala ulicom Živojina Mišića, od škole ka kući. I počeh često da mislim na nju, unekoliko drugačiju od većine gimnazijalki. Nisam se usuđivao da joj priđem. A svidela mi se, jako. Samo par ukrštenih pogleda, na školskom odmoru, u prolazu. Dođe vreme za slavu mog deke i bake/”make”, po majci - Aranđelovdan. (Lepo se živelo onomad u Šapcu, ušuškano, patrijarhalno i urbano, opušteno i veselo, raznovrsno.) Maka je za slavu spremala kolače, a jedna iskusna žena iz obližnje ulice pomagala joj je u ostalim pripremama. I poslaše me par dana pre Slave kod te gospođe po neke kulinarske recepte. Uđoh u dvorište, pa u njenu kuću, popih u slast ponuđenu limunadu i parče preukusne torte. Baš kad nameravah da krenem, obavivši zadatak, otvoriše se jedna bočna vrata.

Sedamdesete 20. stoleća (u)nosile su generalno određeni optimizam, iskrenost. Neotuđenost i neisfoliranost. Bilo je neuporedivo više nekoristoljubive društvenosti, prisnosti, neiskvarenosti i nade nego u sadašnje doba. Dakako, nijedno vreme i mladost neće se vratiti, ali - pitam se - da li nam je danas zaista toliko daleko verovanje i zalaganje za prirodnost, radost, ljubav, za duhovno blagostanje, za humanističke vrednosti u prvome redu?


Pojavi se ona, gimnazijalka iz mojih maglovitih sanjarenja. Upoznasmo se, konačno: zove se Radoslava, Rada. Prvi put doživeh njen smerni osmeh. Stanovala je tû, kod gazdarice - plemenite, tople, pomalo stroge, dostojanstvene žene - tetke Stoje, vešte u kuvanju i mešenju. I čuvanju malih tajni. Rada bejaše rodom iz jednog naselja kraj Drine. Skromna, vredna, tiha, nenametljivo ambiciozna, lomnoga izgleda. Dečka tada nije imala. Posvećena učenju, knjigama i filmovima - naše najčešće teme dok smo ono malo vremena, uglavnom u šetnji, provodili zajedno Obožavala je ruske klasike, Čehova i Turgenjeva. Pesme Disa (Možda spava, naročito) i Crnjanskog, osobito. I pripovetke Laze K. Lazarevića. Omiljena boja - zelena: ne kao kartaroška čoja, ne ona žabokrečinasta, asocijativno ustajala - već simbol smirenja, stabilnosti, nežnoljubavna zelena, evergreen. Vremenom, rađala se naša obostranu naklonost, uvažavanje i razumevanje. I poverenje. Kako su bili dragoceni, delikatni i sadržajni trenuci provedeni s njom! Pratio sam je gotovo redovno od škole do stana. Pamtim jednu kišu, padala je krajnje neprijatno, ukoso. Pošto sam poneo kišobran a ona nije, uhvatila me je pod ruku, prvi put, pa smo koračali pribijeni jedno uz drugo. Učinila je da se osećam zaštitnički važnim, onako brižan, njoj posvećen.”O da li se sećaš kako smo išli, sve ulice noću obišli, po kiši?“ (Crnjanski, Mizera).
Vraćam se novosadskoj epizodi, ulazim u Dom u kojem je stanovala krajem srednje škole. Stižim Radi u posetu - po njenom pozivu, jednom razglednicom - da se bismo se posle više meseci “pauze” videli. Provedoh nekoliko divnih sati u njenoj studentskoj sobi. Tačnije, njihovoj: ona i njen mladić, budući verenik, student, rodom iz Crne Gore, pričali su mi potanko, preljubazni, dragi i neposredni, o zajedničkim životnim planovima. Predstavila me je kao “gimnazijskog druga iz Šapca“. Inače, te jeseni i zime bejah dobrano setan, neispunjen, u Beogradu još nesnađen, nesiguran. Ali iz Novog Sada krenuh te večeri razgaljen, zadovoljan što smo se sreli i razgovarali. Spokojan zbog njene očigledne sreće, zbog topline kojom je zračila. Znatno kasnije sam čuo da se za istog momka udala i da skladno žive, negde na obodu Zagreba.”U srcu čujem grižu miša, a pada hladna, sitna kiša. Gde si sad Ti?” (Mizera).
Od tog novosadskog susreta nismo više u kontaktu. Ipak, kao da mi je posle sve krenulo nabolje, njih dvoje su me ohrabrili, gotovo prosvetlili. Svojim “paralelnim svetom“ me osvežili, probudili. Jednostavnošću i srdačnošću. Sedamdesete 20. stoleća (u)nosile su generalno određeni optimizam, iskrenost. Neotuđenost i neisfoliranost. Bilo je neuporedivo više nekoristoljubive društvenosti, prisnosti, neiskvarenosti i nade nego u sadašnje doba. Dakako, nijedno vreme i mladost neće se vratiti, ali - pitam se - da li nam je danas zaista toliko daleko verovanje i zalaganje za prirodnost, radost, ljubav, za duhovno blagostanje, za humanističke vrednosti u prvome redu? Da bismo možda ipak povratili unutrašnji mir i ravnotežu, normalne međuljudske odnose i svekoliki stvaralački polet. Jer, “život i te kako može istovremeno da bude i prazan i kratak” (Mišel Uelbek, Proširenje područja borbe, Booka, 2014, 43).
Zoran R. Tomić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa