10. jun 2021.10. jun 2021.
Foto: Glas Podrinja

Foto: Glas Podrinja

PRIČA ZORANA LUKIĆA LUKIJE

KAD TE ŽIVOT STIGNE

Vrtoglava vožnja od dvadesete do trideset pete. Novac lako stečen i brzo potrošen. Iznenadni obrt. Zatvor, dva moždana udara i psihijatrija. Mir i hleb pod krovom Prihvatilišta. Život u činovima
Prihvatilište Fondacije Humano srce Šabac, smešteno u prostorijama Kompanije Eliksir Grup, postoji pet godina. Danas ima 15 korisnika. Jedan od njih je Zoran Lukić Lukija.
Ova priča jedna je od gorkih, ali poučnih. Zoran je u Prihvatilište došao pre pet godina, pravo sa psihijatrije, gde se lečio zbog pokušaja samoubistva. Pre toga, imao je dva moždana udara.

- Nisam mogao da podnesem da budem nemoćan. Ceo život sam bio zdrav i jak, sposoban, a onda sam došao u situaciju da o meni brine majka koja je tada imala osamdeset godina. Nikada pre te noći nisam razmišljao o samoubistvu, to se desilo u sekundi, popio sam sve lekove koje sam našao u kući, uzeo litru i po soka od jagode, pustio Mućke na b92 i zaspao. Probudio sam se na psihijatriji.
Zoran je sedam dana bio u komi i više od mesec dana na lečenju. Sam je izašao, na svoju odgovornost. Nije bilo nikoga. Majka mu je bila stara, ćerka maloletna, žena bivša. Potpisao je papire i otišao u kafanu.

Kako došlo, tako i otišlo
Rođen je ‘64 godine u Bogatiću. U Šapcu je od četvrte, kada su roditelji odlučili da se presele i započnu novi život. U sedamnaestoj je ostao bez oca, što je uveliko, kako sada shvata, obeležilo njegov život.

- Moj otac je bio vozač preduzeća „7. juli“, cenjen u gradu. Njegovi prijatelji pomogli su mi da završim školu, a posle sam se zaposlio kao portir u „Zorki“. Nakon toga, radio sam jedno dve godine u ERC-u dok nije izbio rat. Među prvima sam otišao u dobrovoljce.

Međutim, igrom slučaja, ili sudbine, (stari Grci su govorili da je čovekova sudbina njegov karakter), nije odmah otišao u rat, nego je počeo da se bavi poslovima koji su se tih godina radili preko Drine. Šverc, prvo sitan, a potom, kako su apetiti rasli, krupniji. Mnogo je zarađivao, mnogo i trošio.

U Prihvatilištu Humanitarne fondacije Humano srce Šapca smešteni su ljudi koji su, zbog raznih životnih neprilika, ostali bez krova nad glavom. Zimi je posebno posećen.“Niko ne sme biti zaboravljen“, kaže Ružica Popović, predsednica Fondacije, „svaki život je neprocenjiv“.


- U to vreme moglo se raditi šta se htelo. Imao sam svoju kafanu i tri firme. Obrtao se veliki novac. Zbog poslova „na crno“ bio sam u istrazi tri meseca, a kada sam izašao bio sam nervozan i razdražljiv, glavni akter tuča u kafani. Onda mi je drugar rekao: „Znaš šta, Lukija, mi ćemo ovde da propadnemo, stalne prijave, policija... Hajde da otvorimo kafanu u selu.“

Tako su i uradili. Otvorili su kafanu u Crnoj Bari. Taj period pamti kao miran, „melem za dušu“, kada ga niko ga „nije forsirao“. Tu je upoznao buduću suprugu, sa kojom je kasnije dobio ćerku Tamaru. Vreme odmora potrajalo je tri godine, a onda je došlo vreme za naplatu. Život nepogrešivo pamti, dugo trpi i čeka. A onda dođe po svoje.

- Kad mi se rodila ćerka, došlo je vreme da idem u zatvor. Prošlo je pet godina, nisam mogao više da odlažem. Dobio sam godinu i po dana da odslužim, nisam hteo da se žalim. Kad je sudinica rekla: „Lukiću, osamnaest meseci“, odgovorio sam „Ja sam zadovoljan“. Zbog dobrog vladanja pustili su me ranije. U zatvoru sam bio nešto manje od godinu dana.

Kada se vratio, ništa nije bilo isto. Jedno vreme je radio u nekoj firmi, ali pošto nije navikao da mu neko šefuje, izdržavao je posao kao kaznu. Posle godinu dana je dao otkaz. Tada su počele razmirice sa ženom, što je dovelo do konačnog razlaza. Ostao je sam, bez posla, žene i ćerke pored sebe.

- „Gde ćeš, šta ćeš sada, Lukiću?“, pitao sam sebe. Nisam se predao. Otišao sam u Beograd i nisam tražio pomoć ni od koga. U početku sam spavao pod mostom. Radio sam kao građevinski radnik nekoliko godina dok nije propala ta firma, a onda sam se vratio u Šabac.
Evo ga, opet. Život. Novi čin.

- Nisam znao šta ću sa sobom. Drugar sa kojim sam imao kafanu u Crnoj Bari, u međuvremenu je otvorio na Kamičku bife „Merak“. Zvao me je da dođem, da ne budem sam. Malo sam radio, menjao ga ponekad, nikakvih prihoda tu nije bilo, ali sam imao društvo, mesto gde ću da odsedim i popijem po neku. Tako je to išlo i vreme prolazilo. Jednog jutra, po običaju, na stolu - rakija i dve kafe. Ja kažem: „Svaki dan pijemo već 30 godina. Mi smo alkoholičari“. On kaže: „Jašta smo“. Tada sam odlučio da prestanem. Drugar mi je rekao: „Ako izdržiš danas do podneva, skidam kapu“. Međutim, ja sam prestao da pijem.
Nedugo posle toga, doživeo je moždani udar. Pa još jedan.

Čovek nikada nije zadovoljan, a ne shvata da može sve dok je zdrav. Izjeda me što sam bolestan i ne mogu da radim, da zaradim za hleb. Mogao sam pametnije da raspolažem novcem i da pomognem ženi i ćerki, da ih zbrinem. Bio sam mlad i blesav, impulsivan


Izlazak iz bolnice i Prihvatilište
- U razgovoru sa tadašnjom načelnicom psihijatrije, koja mi je mnogo pomogla, rekao sam joj da mogu da živim u kafani. Vodila se na moje ime, a imala je zasebnu prostoriju. Molio sam je da izađem da se ne ubijem. Na konzilijumu je predočila lekarima da će mi se stanje pogoršati ako ostanem i tako su me pustili. „Idi ti, a ja ću ti se javiti za par dana“, rekla mi je. Tako je i bilo. Pozvala je gospođu Ružu Popović koja se pojavila na vratima sa još jednom gospođom. Bio sam pod lekovima, nisam mogao da hodam i održavam ravnotežu. Pričala mi je o Humanom srcu i pozvala me da dođem.

Na Letnjikovcu je proveo šest meseci. U početku je ležao pošto su mu noge bile zavijene zbog povreda na nogama koje je zadobio dok je bio u komi. Bio je, pričali su mu, nemiran i kidao kaiševe, pa su ga iznova vezivali. Onda je ponovo počeo da hoda.

- Bio sam uporan. Svaki dan sam išao peške od Letnjikovca do Kamička i nazad. Tako sam vežbao motoriku. Gopođa Ruža je razgovarala sa mnom u nekoliko navrata i predložila mi da pređem 1. oktobra u Prihvatilište. Ovde pripomognem šta i koliko mogu. Ložim kotao preko zime, vodim računa da sve bude čisto i uredno. Kada ima posla u magacinu, malo pomognem oko utovara i istovara. Ruži Popović nikada ne mogu dovoljno zahvaliti.

Danas se preslišava, premotava život od početka do kraja, pa opet ispočetka. Da li bi menjao? Naravno.

- To što sam mlad ostao bez oca imalo je uticaja na mene u tom periodu. Zapao sam u društvo starijih od mene, koji su bili mangupi i radili sve i svašta. Sa njima sam odrastao i družio se ceo život. Nije bilo nikoga da me zaustavi, da me uhvati za vrat kao otac i da mi kaže: „Ludače, stani, ne može to tako“. Nego je bilo: „Gde idemo, hoćemo li na more, ili na planinu? Prve godine sam išao sedam puta na more. Jednom sam poveo petoricu iz kafane: „Hajde, sedite svi u kola“. Nikada nisam položio vozački ispit, imao sam svoj auto i plaćao vozača. Tako je to bilo.

Sa bivšom suprugom ostao je u dobrim odnosima, a sa ćerkom je svaki dan u kontaktu. Nedavno ju je zaposlio u kladionici da zna da zaradi i ceni novac, što, kako kaže, tata nije umeo.
Čitaocima „Glasa Podrinja“ poručuje da cene zdravlje dok ga imaju i da se pažljivo odnose prema sebi i svom životu.

- Čovek nikada nije zadovoljan, a ne shvata da može sve dok je zdrav. Izjeda me što sam bolestan i ne mogu da radim, da zaradim za hleb. Mogao sam pametnije da raspolažem novcem i da pomognem ženi i ćerki, da ih zbrinem. Bio sam mlad i blesav, impulsivan. Ali dobro, ne žalim se.
Setili smo se knjige „Kako sam lepo sve upropastio“.

- To bi bio dobar naslov za priču o mom životu, rekao je sa humorom koji je sačuvao.
- Svakom sve može da se desi, konstatovali smo.
- Ne može, rekao je Lukijin prijatelj iz Prihvatilišta. Ne može baš sve svakom da se desi.
M.Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa