1. jul 2021.1. jul 2021.
Foto: Glas Podrinja

Foto: Glas Podrinja

PORODICA MEHMETI POSLE LUTANjA SMEŠTAJ NAŠLA U PRIHVATILIŠTU “HUMANOG SRCA”

Šestoro dece ne sme biti na ulici

Violeta, Milica, Marija, Nikolija, Nedžad (Aleksa) i Teodora su svo njihovo bogatstvo. “Prošli smo Južnu i Zapadnu Srbiju do pola. “Radio sam na farmama u Kovinu, Novom Sadu... Radio sam u Pančevu u stolarskoj radnji gde sam pravio mrtvačke sanduke. Prosio sam po crkvama. Čuvao sam ih, pazio. Nikakvu pomoć od države nismo mogli da ostvarimo zato što smo se često selili i nismo imali prebivalište”, kaže Šefket Mehmeti, kršteno Nikola
Šefket Mehmeti, kršteno Nikola, zajedno sa suprugom Majom Nikolić Mehmeti i šestoro dece, spletom nesrećnih životnih okolnosti postao je stanar Prihvatilišta za odrasle Fonda “Humano srce Šapca”.

Oboje su rođeni u Beogradu i život ih nije štedeo. Šefketa, odnosno Nikolu, majka je ostavila kada je bio sasvim mali. Brat mu je umro u 21. godini, a otac ga se odrekao zbog braka sa Majom sklopljenog u pravoslavnoj crkvi.

Majini su se razveli kada je imala 12 godina, posle nebrojenih svađa, tuča i intervencija policije. Odgajili su je otac, stric i baba. Ni oni nisu gledali blagonaklono na ovaj brak.

Violeta, Milica, Marija, Nikolija, Nedžad (Aleksa) i Teodora su svo njihovo bogatstvo. Violeta ima devet godina, a najmlađa Teodora samo mesec dana. Ovih dana će je krstiti u crkvi “Svetog Petra i Pavla” u Šapcu. Imali su i još jednog dečaka koji je umro ubrzo po rođenju.

Do dolaska u Šabac živeli su nomadski. Nikola nije birao poslove da prehrani porodicu.

-Najviše su nam pomogli prijatelji Dejan i Srđan, koje smo upoznali pre pet godina u crkvi. Pronalazili su mi poslove, vozili me do tamo... Prošli smo Južnu i Zapadnu Srbiju do pola. Radio sam na farmama u Kovinu, Novom Sadu... Radio sam u Pančevu u stolarskoj radnji gde sam pravio mrtvačke sanduke. Tada smo živeli u Obrenovcu. Putovao sam svaki dan. Verovatno bismo i dalje bili tamo da čovek u čijoj smo kući živeli nije tu kuću prodao. Nikakvu pomoć od države nismo mogli da ostvarimo zato što smo se često selili i nismo imali prebivalište, objašnjava Nikola.

Nikolija nije Nikolino biološko dete, mada ju je prihvatio i dao joj svoje prezime. Dok su živeli u Beogradu kao podstanari prihvatili su čoveka iz Sremske Mitrovice da živi sa njima, jer nije imao gde. Posle nekog vremena Maja je napustila Nikolu i otišla sa tim čovekom u Mitrovicu. Nikola prihvata svoj deo odgovornosti za njen odlazak i kaže da ju je posle smrti prvog sina često krivio za to, mada nije bilo razloga.

Živeli bi u selu
-Ovde nam je dobro. Bolje nego što smo navikli. Moja najveća želja je da deci obezbedim trajni krov nad glavom. Violeta, Milica i Marija treba da idu u školu. Ja ću morati da nađem posao. Rado bismo ostali u Šapcu. Odgovaralo bi nam seosko domaćinstvo. Videli smo da država poklanja 2.000 kuća u selima. Ne znam koji su uslovi i koliko je to realno. Znam da radim sve seoske poslove, imam dosta iskustva u stočarstvu. Sve sam to već radio. Hranio sam bikove, bio “babica” ovcama i kozama..., navodi Nikola.


-Kada je Nikolija imala oko dve godine njen otac ju je uzeo. Bila je kod njega desetak dana. Zahvaljujući centru za socijalni rad i mitrovačkoj policiji vratili smo je kod nas, priča Nikola.

Vreme dok Maja nije bila sa njima bilo je posebno teško za Nikolu i decu.

-Prosio sam po crkvama. Čuvao sam ih, pazio. Srđan i Dejan su mi našli posao na farmi konja između Novog Sada i Kaća. Decu bih stavio u prazan boks na ćebe na slamu, dok sam ja čistio štale. Nikakvu pomoć od države nismo mogli da ostvarimo zato što smo se često selili i nismo imali prebivalište, kaže Nikola.

Iz Obrenovca su i došlu u Šabac, tako što je jedna igumanija čula za Ružu Popović i Fondaciju “Humano srce Šapca”. Zatim su Ružu kontaktirali Nikolini i Majini prijatelji Dejan i Srđan. Odmah su smešteni u Prihvatilište. Zadovoljni su, ali svima je jasno da to za ovu porodicu ne može biti trajno rešenje.

Prihvatilište “Humanog srca Šapca” je dom za ljude napuštene od svih, koji nemaju gde da odu. Uglavnom su to stariji, slabog zdravlja. Zbog dece su morali dodatno da obezbede ovaj objekat koji se nalazi iza prve kapije “Zorke”.

Nabavili su im i male bazene, a dok ne stignu igračke deca se igraju praznom flašom od jogurta. Nisu imali ništa ni od garderobe, obuće. Fondacija im je sve to obezbedila.

-Naša politika je da niko ne sme biti zaboravljen, a posebno ne deca. Čuli smo da je porodica sa šestoro dece ostala na ulici. Čim sam čula za decu rekla sam da dođu. Prijavila sam im mesto boravka da bi mogli da ostvare neku socijalnu pomoć. Sada ćemo tražiti neki posao za Nikolu. Za sada neće biti gladni i na ulici. Ovo nije trajno rešenje, pa kada se u perspektivi ukaže neka prilika da im se obezbedi trajni dom radićemo na tome. Deca treba da idu u školu, mlađi u vrtić, kaže Ruža Popović, predsednik Upravnog odbora Fondacije “Humano srce Šapca”.
M.M.

Najnoviji broj

21. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa