4. novembar 2021.4. nov 2021.
Foto: "Glas Podrinja"

Foto: "Glas Podrinja"

NOVO RUKOVODSTVO GRADSKOG PRIHVATILIŠTA ZA GODINU DANA SVE DRASTIČNO PROMENILO

U Šapcu više ne ubijaju pse

Od dolaska novog rukovodstva, pre 11 meseci, nijedan pas nije eutanaziran Od početka godine do sada je udomljeno 125 pasa. “Veliku zahvalnost dugujemo volonterima i udruženju “Pravo na život”. Značilo bi nam da se što više ljudi uključi. Ipak, najveća pomoć nam je da građani čuvaju svoje ljubimce i ne izbacuju ih na ulicu”, kaže Miloš Jekić, rukovodilac sektora “zoohigijene” u JKP “Stari grad”
Šabačko Prihvatilište više nije logor u kom se godišnje ubija na stotine pasa. Od dolaska novog rukovodstva, pre 11 meseci, nijedan pas nije eutanaziran.
Trenutno se u Prihvatilištu nalazi 196 pasa, iako su kapaciteti predviđeni za njih 140 do 150.
Volonteri i članovi udruženja „Pravo na život“ daju veliki doprinos kako bi psima dane u azilu učinili lepšim i srećnijim. Neki od njih brzo i lako nađu dom, neki čekaju godinama, a neki u Prihvatilištu ostanu do kraja života.

-Od početka godine do sada je udomljeno 125 pasa. Međutim od leta to ide sporije, tako da je od jula stalni dom našlo samo njih 25. Najviše pasa udomljeno je zahvaljujući volonterima koji su ih fotografisali i delili na svojoj Fejsbuk stranici. Imali smo više slučajeva udomitelja koji nisu bili iz Šapca i okoline, ali su ih priče naših pasa motivisale da ih uzmu, navodi Miloš Jekić rukovodilac sektora “Zoohigijene” u JKP “Stari grad”.

Psi koji se nalaze u Prihvatilištu zaštićeni su od gladi, vremenskih uslova, saobraćaja, loše volje prolaznika. Ipak, ovo nije mesto gde oni treba da provedu život i svako udomljenje donosi mnogo radosti zaposlenima i volonterima.

Foto: Privatna arhiva


Jeziva priča sa srećnim krajem
Kakva sve sudbina snalazi neželjene štence govori nedavni drastični primer iz Ribara. Dva šteneta su imala neverovatnu sreću da njihove vapaje za pomoć neko čuje i spase ih jezive smrti koja im je bila namenjena od strane vlasnika.
Radnici koji rade na razmeravanju za put koji treba da prođe kroz Mačvu u šumi su čuli cviljenje štetnaca. Kada su otišli da ih potreža prvo nisu mogli da lociraju odakle tužni zvuci dopiru. Onda su pronašli prazan bunar dubok desetak metara, na čijem dnu su bila sklupčana dva izgladnela, dehidrirana šteneta koja su čekala sporu i mučnu smrt.
-Radnici su nam javili šta su pronašli i, kako nismo ni obučeni niti imamo opremu za ovakve situacije, pozvali smo Komunalnu miliciju i odmah otišli tamo. Štenci su bili na dnu bunara u kom, na sreću, nije bilo vode. Nije bilo bezbedno ni da neko siđe dole, jer se bunar obrušavao. Napravili smo omče i bacali im hranu kako bi ih naveli da uđu u te omče i brzo smo ih izvukli napolje. Odmah smo ih odneli u Veterinarsku stanicu gde su pregledani i pružena im je prva pomoć. Neverovatno je da su prošli bez ikakvih povreda, samo su bili izgladneli i dehidrirani. Volonteri su podelili njihovu priču i posle samo dva ili tri dana javile se udomiteljka iz Beograda koja je došla i zajedno ih uzela. Sada imaju svoju dom i krevet. Najstrašnije u ovoj priči je što je neko nemoćne štence svesno bacio u bunar da polako umiru od gladi i žeđi, priča Miloš Jekić


Azili svakako nisu i ne smeju da budu način rešavanja problema napuštenih pasa. Negde u razvijenoj Evropi i svetu na ovim mestima završavaju ljubimci koji su ostali bez vlasnika i o njima nema ko da brine. Kod nas na ulici završi svaki pas koji je dosadio vlasniku, mnogo jede, mnogo laje, juri kokoške, našli su manjeg i lepšeg... Gotovo je pravilno da svi neželjeni štenci budu izbačeni pored puta, a da nesavesni vlasnici ni ne razmišljaju o sterilizaciji.

-Svi smo svedoci da je na ulicama veliki broj pasa lutalica. To pitanje godinama nije sistemski rešavano. Psi su hvatani, dovođeni u Prihvatilište gde je u prethodnom periodu na stotine pasa godišnje nasilno gubilo život. Mi smo za početak to promenili. Od početka godine imali smo samo 22 uginuća. Svi ti psi su lečeni i pokušali smo da ih spasemo. Jedan mali broj je uginuo usled povreda zadobijenih od drugih pasa, a većina od njih je ovde već dovedena u jako lošem stanju, bilo da ih je udario auto, ili su bili stari, bolesni. Verujem da nijedno prihvatilište u Evropi nema tako dobar rezultat. Imamo malo radne snage, ali se trudimo da psima obezbedimo što bolje uslove, navodi Jekić.
Zaista, boksovi su čisti, psi siti i ugojeni, a u njihovim pogledima nema više one tuge i očaja po kojoj su nekada psi u šabačkom azilu bili prepoznatljivi. Naravno, svi oni bi želeli i zaslužuju svoje parče dvorišta. Volonteri im pomažu da im život bar malo liči na život vlasničkih pasa.

-Veliku zahvalnost dugujemo volonterima i udruženju “Pravo na život”. Doniraju nam hranu, socijalizuju pse koji su usled meseci provedenih u kavezu izgubili osećaj kako je to imati vlasnika, igraju se sa njima, uče ih da šetaju na povocu. Svaki vid pomoći nam je dobrodošao. Svako od građana ko želi da pomogne može da donese hranu, da dođe da se druži sa njima ili ih prošeta. Šetnje su svakog dana od 9.00 do 12.00 i od 14.00 do 17.00 časova. Značilo bi nam da se što više ljudi uključi. Ipak, najveća pomoć nam je da građani čuvaju svoje ljubimce i ne izbacuju ih na ulicu, kaže Jekić.

Od početka godine do sada je udomljeno 125 pasa. Međutim od leta to ide sporije, tako da je od jula stalni dom našlo samo njih 25. Najviše pasa udomljeno je zahvaljujući volonterima koji su ih fotografisali i delili na svojoj Fejsbuk stranici


Svakodnevno dobijaju pozive nesavesnih vlasnika koji žele svoje ljubimce da ostave u Prihvatilištu, jer ih iz nekog razloga više ne žele. Pse od vlasnika ne uzimaju, kao ni štence za koje ovde ne postoje uslovi.

-Mi samo hvatamo pse sa javnih površina. Naravno, ni ti psi nisu sami otišli da žive na ulici, primorani su na to zbog nesavesnih vlasnika koji su ih izbacili. Građani često nemaju razumevanja za njih. Dešava se i da naprave negde štetu, jer su gladni, traže hranu i vode se instinktom za preživljavanjem. Problem velikog broja pasa na ulicama može se rešiti samo ako se svi uključimo u to, kaže Miloš Jekić.

Naš sagovornik se zalaže za povratak “ciner” programa koji je podrazumevao hvatanje, sterilizaciju, vakcinaciju, obeležavanje i povratak pasa na ulicu. Vodilo bi se računa o tome da to budu potpuno mirni psi, dok bi agresivniji tada išli u Prihvatilište. Svaki grad ima svoje ulinčne pse koji nikoga ne ugrožavaju, a građani ih hrane i brinu o njima.

-Što više pasa se mora čipovati i sterilisati. Bilo bi dobro da Gradska uprava nađe rešenje i obezbedi besplatne sterilizacije za vlasničke pse, koje bi bile i obavezne. Tada bi se napravila i baza podataka i kada se čipovan pas nađe na ulici znali bi čiji je. Ukoliko neko hoće da razmnožava pse, mora da registruje odgajivačnicu. Smatram da su “ciner” program i besplatne sterilizacije jedino rešenje da se smanji populacija pasa na ulicama. Tako bi imali gradske pse, čiji je životni vek pet, šest godina. Oni bi imali svoju teritoriji, građani bi ih hranili. Naravno, to bi bili psi koji nikog ne bi ugrožavali. Međutim, nama građani prijavljuju štence i potpuno bezopasne pse, koji im smetaju samo zbog toga što uopšte postoje, navodi Miloš Jekić.

Prihvatilište u zimu ulazi spremno. Novi deo ima podno grejanje, u dvorištu su kućice sa termoizolacijom, a volonteri su obezbedili i slamu. Što se starog dela tiče, takođe svaki pas ima svoju kućicu i one će biti napunjene slamom. Miloš Jekić ističe da zimi pse najbolje greje hrana, a nje sada ima dovoljno i veoma je kvalitetna.
M.Mijailović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa