
PREDANjE O MALOM BOŽIĆU
Ko to kaže, ko to laže...
Hrabrosti nam nikad nije manjkalo, kako je umela reći nana Stamenija, bili smo i ostali trn u oku svima, što bi starica rekla, i dan danas kada se i veliki jagme da nam u avliju dođu
U Posavini pukla polja ozarena suncem. A 2022. godine, Božić se nazirao na pragu svečarijama svojim kao da je svetovao da ostanemo samo Srbi dostojni ljubavi Gospodnje. I kako se dani nižu kao ogrlica od kukuruza spremala se Srpska nova godina ili narodski mali Božić. Korona iz prikrajka vrebala poput ambrozije a starci okupljeni uz vareniku tkali prisećanja ili anegdote vredne pravih legendi, već kako ko sećanje uramiti ume. Pa se stizalo i do maršalovih dana, crvene pionirske marame, svinjokolja za 29. novembar kao da su posipali so na ranu Solunaca koji krv srpsku dadoše za otadžbinu. Bili su to dani kada su u mehani kod Đure Srbina samo najodvažniji smeli zapevati, ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala, nije mala...
I tu dolazimo do zapleta. Hrabrosti nam nikad nije manjkalo, kako je umela reći nana Stamenija, bili smo i ostali trn u oku svima, što bi starica rekla, i dan danas kada se i veliki jagme da nam u avliju dođu.
A ćilim sutrašnjice beše posut pred stopala naslednika. Ali njih sve manje. Ko će bre da izore brazdu ostalu iza đeda Mijaila, seoskog kmeta i majtora za poštovanje. Ko će da zameni ćeramide na starom vajatu. Ko da očisti nemarom urušen bunar između braće, koji je opet najbolje kuvao pasulj ili gra, kako se u Posavini od davnina kaže. Ko će da bregovima vrati stada negdašnjih ovaca. Ko će Dobravi da vrati vodenice a mejanama lepe Mare. Ali čije misli za to mare.
Zavladalo pravilo obedi i ukradi, kažu vremešni domaćini, prisećajući se da su njihovi preci govorili da će doći vreme da pametan zaćuti a fukara progovori, pa se opet uz zavijeni duvan latiše priče...
U dimu kafane za mali Božić u dekoru par astala a tuga sve sem mala. Devojka Anđelija izraste u uzdah momu i zagleda u Momčila kršnog deliju koji je odnegovan na priči dede Miroslava, solunca. Išli oni, zborio đed, sa silnom vojnom tuđom zemljom da se kada Bog kaže vrate. A tamo krš i zlo, kako se uveliko ugnezdilo u dane koje mi brojimo. Tek, nastavljao đed, priča stiže do devojke neznane, čak i ime joj izbledi a osta za sećanje da je jabuku iz nedara darovala vojniku i za njim hodila u povratku do dedovine. Vrati se vojnik i dovede mladu iz daleka da izrodi sva tri naslednika braće koji izgiboše za otadžbinu.
A Anđelija beše baš takva devojka ali u zao čas jer zvono na sred sela pozva u novu vojnu. Osta bremenita Anđelija a od Momčila letima ni traga ni glasa. Sin rastao a na rođenju dobi ime Stevan. Izraste i on za lepotu devojku i pokoju čašicu u kafani. I opet ona pesma, ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala samo hrabre delije dodavale nije mala, samo je malo ratovala. Dušmana beše mnogo više od ratova. Baš kao i tekućih dana. Ali gle čuda već osedela Anđelija dočeka svog Momčila ali i sedam unuka i sedam novih domova.
Imetak veliki stvoriše, brojne potomke izrodiše uz zavet da na ispraćaju svake godine o malom Božiću da zapevaju, ko to kaže, ko to laže. I da Srbiju nose tik uz damare srca i nikada ne prestanu voleti rodnu grudu a mudre starine imaju u čelu astala. Jer gubljenjem tih korena trajanja, ostalo predanje, postali smo umoran rod koji se olako zlu predaje a dobro lako odbacuje.
A poruka svima koji crnu vunu predu je da nije kuća na prodaju ma koliko pohlepa nezajažljivih očiju nudila. Bez plama ognjišta, zima zla će sve okovati a Božja milost samo hrabriti, da će od Božića i mira Gospodnjeg kad se Hrist rodi, do malog Božića i pesme koju sada slobodno pevamo, put ili cilj biti dug ali itekaoko dostižan.
Ko to kaže, ko to laže...
I tu dolazimo do zapleta. Hrabrosti nam nikad nije manjkalo, kako je umela reći nana Stamenija, bili smo i ostali trn u oku svima, što bi starica rekla, i dan danas kada se i veliki jagme da nam u avliju dođu.
A ćilim sutrašnjice beše posut pred stopala naslednika. Ali njih sve manje. Ko će bre da izore brazdu ostalu iza đeda Mijaila, seoskog kmeta i majtora za poštovanje. Ko će da zameni ćeramide na starom vajatu. Ko da očisti nemarom urušen bunar između braće, koji je opet najbolje kuvao pasulj ili gra, kako se u Posavini od davnina kaže. Ko će da bregovima vrati stada negdašnjih ovaca. Ko će Dobravi da vrati vodenice a mejanama lepe Mare. Ali čije misli za to mare.
Zavladalo pravilo obedi i ukradi, kažu vremešni domaćini, prisećajući se da su njihovi preci govorili da će doći vreme da pametan zaćuti a fukara progovori, pa se opet uz zavijeni duvan latiše priče...
U dimu kafane za mali Božić u dekoru par astala a tuga sve sem mala. Devojka Anđelija izraste u uzdah momu i zagleda u Momčila kršnog deliju koji je odnegovan na priči dede Miroslava, solunca. Išli oni, zborio đed, sa silnom vojnom tuđom zemljom da se kada Bog kaže vrate. A tamo krš i zlo, kako se uveliko ugnezdilo u dane koje mi brojimo. Tek, nastavljao đed, priča stiže do devojke neznane, čak i ime joj izbledi a osta za sećanje da je jabuku iz nedara darovala vojniku i za njim hodila u povratku do dedovine. Vrati se vojnik i dovede mladu iz daleka da izrodi sva tri naslednika braće koji izgiboše za otadžbinu.
A Anđelija beše baš takva devojka ali u zao čas jer zvono na sred sela pozva u novu vojnu. Osta bremenita Anđelija a od Momčila letima ni traga ni glasa. Sin rastao a na rođenju dobi ime Stevan. Izraste i on za lepotu devojku i pokoju čašicu u kafani. I opet ona pesma, ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala samo hrabre delije dodavale nije mala, samo je malo ratovala. Dušmana beše mnogo više od ratova. Baš kao i tekućih dana. Ali gle čuda već osedela Anđelija dočeka svog Momčila ali i sedam unuka i sedam novih domova.
Imetak veliki stvoriše, brojne potomke izrodiše uz zavet da na ispraćaju svake godine o malom Božiću da zapevaju, ko to kaže, ko to laže. I da Srbiju nose tik uz damare srca i nikada ne prestanu voleti rodnu grudu a mudre starine imaju u čelu astala. Jer gubljenjem tih korena trajanja, ostalo predanje, postali smo umoran rod koji se olako zlu predaje a dobro lako odbacuje.
A poruka svima koji crnu vunu predu je da nije kuća na prodaju ma koliko pohlepa nezajažljivih očiju nudila. Bez plama ognjišta, zima zla će sve okovati a Božja milost samo hrabriti, da će od Božića i mira Gospodnjeg kad se Hrist rodi, do malog Božića i pesme koju sada slobodno pevamo, put ili cilj biti dug ali itekaoko dostižan.
Ko to kaže, ko to laže...
S.K.
Najnoviji broj
6. februar 2025.