27. januar 2022.27. jan 2022.
Sanja  Babić u dresu br. 6

Sanja Babić u dresu br. 6

SANjA BABIĆ, NEKADAŠNjA IGRAČICA JUGOSLOVENSKOG PRVOLIGAŠA

Košarka je pronašla nju

Rođena je u Sarajevu 1968.godine u porodici Popovac. Još kao dete postala je deo školskog tima i zavolela igru pod obručima. Mislila je da je košarka ceo njen život. I bila je. Godinama. Treninzi u dvorani “Skenderija”, igra za prvi tim tadašnjeg prvoligaša u bivšoj Jugoslaviji “Željezničar”, putovanja i sportska drugarstva obeležili su jedan period njenog života. Jedan od najlepših
Sanja Babić, rođena Sarajka i nekadašnja košarkašica, danas živi i radi u Koceljevi gde je osnovala porodicu i sa suprugom Nenadom rodila sina Nemanju. Od rodnog grada je daleko. Od najveće mladalačke ljubavi, košarkaškog terena još dalje.

–Još kao dete, u četvrtom ili petom razredu sam počela da treniram košarku u školskoj ekipi. Kasnije su dolazili treneri iz naših klubova “Bosna” i “Željo”. Bila sam primećena i tako sam stigla do KK “Željezničar”. Klub se uglavnom takmičio u prvoj ligi u tadašnjoj SFRJ. Dešavalo se i da smo ispadali u drugu, koja je takođe bila izuzetno jaka. Ipak, uspeli smo da se sa prve pozicije vratimo u prvu ligu i da u njoj savladamo sve protivnike i završimo kao učesnice Kupa u Francuskoj- priseća se sa ponosom Sanja.

Kao dete nije razmišljala o košarci, ali je igra pod obručima pronašla nju. Već tada, kroz školske treninge, pomislila je da nikada neće prestati da se bavi ovim sportom. Ali, nije se desilo onako kako je priželjkivala.

–Prestala sam da igram košarku pre nego je počeo rat u Bosni, početkom devedesetih. Završila sam PTT školu i počela da radim u pošti. Pokušavala sam da uskladim treninge i smene, ali to je bilo gotovo nemoguće učiniti i nečega sam se morala odreći. Nažalost, bila je to košarka od koje se ni tada, posebno kada je reč o ženskoj, nije moglo živeti. Zato je izbor bio posao. Bila je to za mene teška ali jedina racionalna odluka. Teško sam prihvatila da je sa košarkom u mom životu kraj- priča Sanja i evocira sećanja na vreme kada je bila aktivna sportistkinja, košarkašica na poziciji krilni bek sa brojem 15 na dresu “Željezničara”.

DRES UMESTO BALSKE HALjINE
Vrhunsko bavljenje bilo kojim sportom, kaže, podrazumeva mnogo odricanja. Nema kafića, izlazaka sa društvom, važna je samodisciplina. Da bi neko uspeo u vrhunskom sportu, osim rada i talenta, mora da ima ogromnu podršku okoline, prevashodno porodice i škole.

–Uglavnom smo na terenu ili na putovanju. Ali to je bila prilika za druženje sa onima koji imaju ista interesovanja kao i ja, sa saigračicama ali i drugim sportistima. Škola je najviše trpela, jer sam često izostajala. I više sam provela na treninzima nego u školskoj klupi. Zaista sam imala razumevanja od skoro svih profesora ali bilo je i onih koji su se bunili- sa smeškom otkriva bivša košarkašica sarajevskog “Želje” i dodaje da sa školom i drugovima nije išla ni na jednu ekskurziju pa čak ni na matursko veče.



Naime, datum proslave završetka srednje škole poklopio se sa održavanjem državnog prvenstva u Uroševcu. Sanja i njene drugarice, takođe maturantkinje, odlučile su da matursku haljinu i cipele zamene dresovima i patikama, te da izađu na teren i nastupe za svoj klub.

–To mi je zaista ostalo u najlepšem sećanju. I najčešće prepričavam. Nemam sliku sa mature jer na njoj nisam ni bila. Ali, imam sećanja na ovo prvenstvo na kojem sam dala 48 koševa i ušla u sastav pet najboljih igračica tog turnira- otkriva naša sugrađanka.

U vreme kada je bila tinejdžerka ženska košarka bila je veoma popularna, posebno u školskom uzrastu i bilo je teško nametnuti se, biti bolji u takvoj konkurenciji od drugih, naći način da budeš primećen i odabran za mesto u timu jugoslovenskog prvoligaša.

Počela je najpre kao pionir u KK “Željezničar”. Zatim je iz kadetske kategorije, sa još nekoliko saigračica, prebačena u prvi tim. To je za nju bila posebna čast i veliki uspeh. Istovremeno imala je mogućnost da igra i kadetska i juniorska prvenstva SFRJ. Kasnije, je pored igre za jedan od najvećih klubova nastupala uporedo i za pojedine gradske ekipe kao ispomoć, što je podrazumevalo da je na dnevnom nivou imala po tri treninga i da ni jedan nije propuštala.

–Stvarno sam bila posvećena košarci. Pronašla sam se u ovom sportu, imala sam i fizičke predispozicije, talenat, a i vredno sam radila, gotovo me nikada ništa nije sprečavalo da odlazim na treninge, pa ni povrede. Bilo je tu i preloma, a ja ni tada nisam mirovala- priseća se tih dana uz opasku da je bila nestašno dete, često “na svoju ruku”.

Danas je misao na rodni grad asocira na najbolju drugaricu Sandru, takođe košarkašicu, na zajedničko uživanje u kuglama sladoleda dok padaju krupne pahulje snega, na vožnju tramvajem po Sarajevu...

–Žao mi je što nisam ostala tamo gde sam rođena i što nisam mogla da ostanem u košarci. Imala sam poziv kada sam došla u Srbiju da treniram u Partizanu, ali tada sam već imala 25 godina i, uz pauzu koju sam napravila, teško bih se vratila. Takođe sam i u Koceljevi svojevremeno imala poziv da radim sa decom u školi, ali jednostavno nije lako vratiti se na teren, pa ni u ulozi trenera- kaže Sanja.
U njenoj desetogodišnjoj karijeri aktivnog bavljenja vrhunskom košarkom bilo je i pobeda i poraza, i suza i smeha. Sve je to sastavni deo sporta koji na svojevrstan način pripremi ljude na životne izazove i nedaće. Natera čoveka da se bori, jer utakmica i na košarkaškom i na životnom terenu traje sve dok sudija ne odsvira kraj. A do tada je sve moguće!
V.Bošković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa