OBELEŽENO POLA VEKA DRUŠTVA VETERANA I PRIJATELjA FK MAČVA - VIŠE OD KLUBA
NEŠTO ŠTO ŠAPČANI RAZUMEJU
prošle subote na šabačkom hipodromu, organizovana je proslava povodom obeležavanja pola veka Društva veterana i prijatelja fudbalskog kluba Mačva. Ovo je bila prilika da se na jednom mestu okupe zapaženi fudbalski poslenici iz kruševačkog Napretka, Crvene zvezde i Partizana iz Beograda, Dinama iz Pančeva, subotičkog Spartaka, novosadske Vojvodine, Aktiva veterana FK Mačva, Društva za negovanje tradicije, aktivnih predstavnika Mačve i mnogih drugih gradova i klubova. Prisustvovalo je mnogo legendi jugoslovenskog fudbala. Izdvojićemo neke od njih: Vladica Popović, Pirmajer, Trivić, Mita Stojanović, Sele Milošević, Vlada Savić, Sava Ganić...
- FK Mačva je u srcima Šapčana više od fudbalskog kluba, to je odnos prema rodnom gradu, drugovima, uspomenama. To je nešto što samo Šapčani razumeju kad nedeljom nazovu klub sa pitanjem: Šta je radila Mačva? Bez obzira u kom rangu takmičenja igrala “ rekao je ovim povodom Mihailo Bata Božanić.
Organizacioni odbor se potrudio da za goste pripremi i bogat program. Između ostalog, upriličen je i glumački prikaz svega što se događalo u Mačvi i oko nje u proteklih pedeset godina.
To dugujemo Mačvi
Mladi ne pamte Sela Miloševića ni kao izvanrednog centarfora FKMačve i FK Crvene Zvezde, ni kao trenera pod čijom je palicom Provincijski Urugvaj igrao najlepši fudbal. Ali mi ga pamtimo. I njegovu čuvenu uzrečicu; Kume.
Kada je FKMačva daleke 1986.godine izborila plasman u Drugu ligu SFRJ na čelo stručnog štaba došao je Sele Milošević. Ekipa koja je tada formirana, način igre, odnosi u ekipi stvarno su bili za pamćenje. Gledati tu ekipu FK Mačve bilo je pravo zadovoljstvo. Fudbal je tada bio radost. Pričati sa Selom Miloševićem o najvažnijoj sporednoj stvari na svetu pravo je zadovoljstvo:
U dva navrata sam trenirao FK Mačvu. Oba puta imao sam stvarno kvalitetnu ekipu i šteta je što posao oba puta nije dovršen.
Prvi put sam kormilo kluba napustio u polusezoni, kada smo bili drugi, jer mi je tadašnji predsednik kluba Sreten Filipović počeo da donosi papir na kome su ispisani igrači koji su morali da igraju. A to stvarno nisam mogao da dozvolim. Konkurencija je bila žestoka. Na klupi je npr. sedeo Lola Mihajlović koji je bio kapiten omladinske reprezentacije SFRJ.
Drugi put, čini mi se da tadašnje rukovodstvo na čelu sa Brankom Kalajdžićem nije moglo da izdrži finansijski teret takmičarskog uspeha, a i država je bila u raspadu.
Tačno je, dao sam veliku slobodu igračima na terenu, ali ipak se tu znao red i postojala je klupska disciplina. Kažu da smo igrali lep fudbal, ali to nije samo moja zasluga. Pa u ekipi su bili Zlatarić, Riznić, Đukić. Kažu da su me igrači voleli, ali ja pre mislim da su me cenili, jer se znalo da igraju najbolji.
Vladica PopoviĆ, kapiten Crvene Zvezde, fudbalska legenda
OPET BIH ISTIM PUTEM NA MARAKANU
Sa 15 godina u kratkim pantalonama je pošao iz rodnog Zemuna i rekao majci: Ja idem u Crvenu Zvezdu. Igraću fudbal i boriću se da uđem u prvi tim i uspeću. I taj prvi tim je došao 1955.godine. Odigrao je preko 160 utakmica za mlađe kategorije Crvene Zvezde. Od kako je kao prvotimac 1955.godine istrčao na stadion Crvene Zvezde odigrao je za prvi tim preko 500 utakmica i uvek je bio starter i to u vreme kada se igralo maksimalno jedna utakmica nedeljno. Posle Rajka Mitića bio je pet godina kapiten crveno-belih. Nikad isključen u crveno-belom dresu. Gospodin u kopačkama
Kada bih se danas ponovo rodio, opet bih želeo isto. Da se rodim u Zemunu, da igram za Zvezdu, reprezentaciju, da učestvujem na Olimpijadi i svetskim prvenstvima. Ni zbog čega se ne kajem. Ni zbog velikog odricanja, ni zbog ugovora koje smo Šeki i ja potpisali skoro doživotno sa Zvezdom, ni zbog čega. To je moj život. I šta bi želeo više? Sa Zvezdom sam osvojio četiri titule prvaka SFRJ i tri Kupa Maršala.
Odigrao sam 26 utakmica za Areprezentaciju SFRJ, i 18 utakmica za B tim a to tada nije bilo ni malo lako. Pre svega bilo je reč o velikoj igračkoj konkurenciji i relativno malom broju utakmica koje je igrala reprezentacija. Tada su za državni tim igrali Vukas, Rajkov, Bobek, Čajkovski, Zebec, Veselinović, Mitić.
U 30-oj godini sam otišao u Nemački u Štutgart. Tamo sam odigrao tri sezone. Tada su počinjali Bekenbauer, Miler, Overat i mnoge druge kasnije zvezde svetskog fudbala. I nisam mogao više. Posle sam počeo trenersku karijeru u Nemačkoj, pa kasnije u Južnoj Americi.
Imao sam sreću da treniram najbolji klupski tim na ovim prostorima. Jednostavno se sve to namestilo. Ljupko Petrović je bio trener tima Crvene Zvezde koji je osvojio Kup šampiona 1990.godine. Po njegovom odlasku klupsko rukovodstvo na čelu sa Draganom Džajićem, Vladimirom Cvetkovićem, Mišom Marinkovićem i Čedom Petrovićem je smatralo da ja trebam da preuzmem ovaj tim.
- FK Mačva je u srcima Šapčana više od fudbalskog kluba, to je odnos prema rodnom gradu, drugovima, uspomenama. To je nešto što samo Šapčani razumeju kad nedeljom nazovu klub sa pitanjem: Šta je radila Mačva? Bez obzira u kom rangu takmičenja igrala “ rekao je ovim povodom Mihailo Bata Božanić.
Organizacioni odbor se potrudio da za goste pripremi i bogat program. Između ostalog, upriličen je i glumački prikaz svega što se događalo u Mačvi i oko nje u proteklih pedeset godina.
To dugujemo Mačvi
Mladi ne pamte Sela Miloševića ni kao izvanrednog centarfora FKMačve i FK Crvene Zvezde, ni kao trenera pod čijom je palicom Provincijski Urugvaj igrao najlepši fudbal. Ali mi ga pamtimo. I njegovu čuvenu uzrečicu; Kume.
Kada je FKMačva daleke 1986.godine izborila plasman u Drugu ligu SFRJ na čelo stručnog štaba došao je Sele Milošević. Ekipa koja je tada formirana, način igre, odnosi u ekipi stvarno su bili za pamćenje. Gledati tu ekipu FK Mačve bilo je pravo zadovoljstvo. Fudbal je tada bio radost. Pričati sa Selom Miloševićem o najvažnijoj sporednoj stvari na svetu pravo je zadovoljstvo:
U dva navrata sam trenirao FK Mačvu. Oba puta imao sam stvarno kvalitetnu ekipu i šteta je što posao oba puta nije dovršen.
Prvi put sam kormilo kluba napustio u polusezoni, kada smo bili drugi, jer mi je tadašnji predsednik kluba Sreten Filipović počeo da donosi papir na kome su ispisani igrači koji su morali da igraju. A to stvarno nisam mogao da dozvolim. Konkurencija je bila žestoka. Na klupi je npr. sedeo Lola Mihajlović koji je bio kapiten omladinske reprezentacije SFRJ.
Drugi put, čini mi se da tadašnje rukovodstvo na čelu sa Brankom Kalajdžićem nije moglo da izdrži finansijski teret takmičarskog uspeha, a i država je bila u raspadu.
Tačno je, dao sam veliku slobodu igračima na terenu, ali ipak se tu znao red i postojala je klupska disciplina. Kažu da smo igrali lep fudbal, ali to nije samo moja zasluga. Pa u ekipi su bili Zlatarić, Riznić, Đukić. Kažu da su me igrači voleli, ali ja pre mislim da su me cenili, jer se znalo da igraju najbolji.
Vladica PopoviĆ, kapiten Crvene Zvezde, fudbalska legenda
OPET BIH ISTIM PUTEM NA MARAKANU
Sa 15 godina u kratkim pantalonama je pošao iz rodnog Zemuna i rekao majci: Ja idem u Crvenu Zvezdu. Igraću fudbal i boriću se da uđem u prvi tim i uspeću. I taj prvi tim je došao 1955.godine. Odigrao je preko 160 utakmica za mlađe kategorije Crvene Zvezde. Od kako je kao prvotimac 1955.godine istrčao na stadion Crvene Zvezde odigrao je za prvi tim preko 500 utakmica i uvek je bio starter i to u vreme kada se igralo maksimalno jedna utakmica nedeljno. Posle Rajka Mitića bio je pet godina kapiten crveno-belih. Nikad isključen u crveno-belom dresu. Gospodin u kopačkama
Kada bih se danas ponovo rodio, opet bih želeo isto. Da se rodim u Zemunu, da igram za Zvezdu, reprezentaciju, da učestvujem na Olimpijadi i svetskim prvenstvima. Ni zbog čega se ne kajem. Ni zbog velikog odricanja, ni zbog ugovora koje smo Šeki i ja potpisali skoro doživotno sa Zvezdom, ni zbog čega. To je moj život. I šta bi želeo više? Sa Zvezdom sam osvojio četiri titule prvaka SFRJ i tri Kupa Maršala.
Odigrao sam 26 utakmica za Areprezentaciju SFRJ, i 18 utakmica za B tim a to tada nije bilo ni malo lako. Pre svega bilo je reč o velikoj igračkoj konkurenciji i relativno malom broju utakmica koje je igrala reprezentacija. Tada su za državni tim igrali Vukas, Rajkov, Bobek, Čajkovski, Zebec, Veselinović, Mitić.
U 30-oj godini sam otišao u Nemački u Štutgart. Tamo sam odigrao tri sezone. Tada su počinjali Bekenbauer, Miler, Overat i mnoge druge kasnije zvezde svetskog fudbala. I nisam mogao više. Posle sam počeo trenersku karijeru u Nemačkoj, pa kasnije u Južnoj Americi.
Imao sam sreću da treniram najbolji klupski tim na ovim prostorima. Jednostavno se sve to namestilo. Ljupko Petrović je bio trener tima Crvene Zvezde koji je osvojio Kup šampiona 1990.godine. Po njegovom odlasku klupsko rukovodstvo na čelu sa Draganom Džajićem, Vladimirom Cvetkovićem, Mišom Marinkovićem i Čedom Petrovićem je smatralo da ja trebam da preuzmem ovaj tim.
Najnoviji broj
28. mart 2024.