17. novembar 2022.17. nov 2022.
Škola je moja misija
MARIJANA ISAKOVIĆ, DIREKTORKA ŠABAČKE GIMNAZIJE

Škola je moja misija

„Nekada mi đaci jako nedostaju, ali sam zavolela i ovaj posao. Pripremam mlade ljude da me zamene kada odem i učim ih svemu što bi moglo da im bude od koristi. Zadovoljna sam što sam dovela grupu mladih profesora, naših bivših đaka, koji vole školu i ozbiljno se bave prosvetom.“
Šabačka gimnazija, jedna od najstarijih srpskih gimnazija, proslavila je 185 godina postojanja. Proteklih osam godina, na čelu ove prestižne škole je profesorka Marijana Isaković.

Prvi dan svog života provela je u školi. Mama Rada se porodila u seoskoj ambulanti u Draginju i, pošto nije bilo nikoga da je menja, vratila se u školu u Brdarici, gde je radila kao učiteljica. „Kako te kolevka zaljulja...“ Četvoročlana porodica se nedugo posle njenog rođenja preselila u Koceljevu, koja je za nju simbol srećnog detinjstva. Otac, Novak Mitrović, bio je najmlađi predsednik opštine i narodni poslanik, političar i rođeni lider.

„Gimnazija je prestižna škola zato što su iz sekcija naših učenika nastali Muzej, Bibloteka i Pozorište. Već 1840. godine, tri godine posle otpočinjanja sa radom, u Gimnaziji su izvedene prve pozorišne predstave koje je pripremio nastavnik Damjan Marinković i Đačke diletantske družine. To je začetak pozorišnog života u Šapcu. Godine 1847. profesori i đaci Gimnazije, otvorili su prvo čitalište u Šapcu, začetak današnje Biblioteke šabačke. Prostorije Muzeja bile su u zgradi naše škole. Zato ponavljam da je sve što vredi nastalo iz Gimnazije - institucije koje su nesporne.“


U Šabac su se preselili kada je krenula u četvrti, a brat Vanja u osmi razred osnovne škole. Bila je odličan đak i u Gimnaziji (tadašnja „Vera Blagojević“), profesori su je ubeđivali da upiše medicinu, ali ona je želela samo književnost, jugosvetsku, novinarski smer. Nije joj u to vreme na pamet padala prosveta, šta više, nameravala je da se bavi novinarstvom . Još je u Gimnaziji radila na razglasnoj stanici pa su je neki pamtili po glasu, a kao student pisala je za Omladinske novine „25. maj“. U međuvremenu se udala, rodila sina Savu i sa porodicom živela u inostranstvu, najduže u Nemakoj i Francuskoj. U Parizu je radila na radiju Soleil (sunce) i vodila program za Jugoslovene.

- Život u inostranstvu me je obogatio. Upoznala sam nove ljude, a lako stupam u kontakte, naučila drugačije običaje, nemački i francuski jezik... To je dragoceno iskustvo. Vratili smo se kada je Sava pošao u prvi razred.

Tada joj se dogodila škola. U Selovoj, gde je išao njen sin, pozvana je da menja profesorku koja je bila na bolovanju i tada se zaljubila u prosvetu. Položila je ispite razlike, metodiku i psihologiju, i prepustila se pozivu profesora. Pauzu je napravila posle nekoliko godina, kada je izabrana za direktora Šabačkog pozorišta.

„Čudna je veza sa školom. Mogla sam da se bavim bilo čime, ali novac mi nije bio motivacija, nego posao koji volim da radim.“


- To je zanimljiv period u mom životu, potpuno novo iskustvo za mene. Tu sam pokazala menadžerske sposobnosti, dovodila najbolje predstave iz Beograda, punila sale i tako smo opstajali. Danas sam predsednik Upravnog odbora i u dobrim odnosima sa ansamblom. Taj period mi je ostao u sećanju kao jedan od najveselijih.

Ipak, vukla je profesura. Naporedo sa čelnim mestom u Pozorištu, počela je da radi u Šabačkoj gimnaziji. Od onih je ljudi koji sa lakoćom rade dva posla istovremeno. Posle dve godine, počela je da radi kao gimnazijski profesor sa punim fodnom časova.

Gde, ako ne u svojoj školi
Da li ste imali želju da budete na vodećoj poziciji u Gimnaziji?
- Nisam imala ideju da budem direktor, volim svoj posao profesora, u tu priču sam spontano ušla. Rodila se ideja u kolektivu da bih mogla da budem na čelu škole koja je prolazila kroz izazove i hrabro sam to prihvatila. Korak po korak, uspeli smo da se konsolidujemo i vratimo školi staru slavu, da imamo isti broj odeljenja kao nekada i da otvorimo nove smerove.



To jeste bilo hrabro, s obzirom da je u to vreme prestižna škola izgubila na popularnosti?
Pre mog dolaska ukinuto nam je jedno odeljenje što je prouzrokovalo znatno smanjenje broja časova, a deca su nam dolazila sa nedovoljnim znanjem, pa nisu mogli da prate teške gimnazijske programe. Sve to se mukotrpno i teško vraćalo, mnogo toga nismo imali, ali smo imali dobru volju. Pre pet godina osnovali smo Udruženje bivših gimnazijalaca i prijatelja Šabačke gimnazije koje je svakim danom sve brojnije i koje pomaže đacima. Potpisali smo partnerstvo sa Gimnazijom ‘67 iz Nižeg Novgoroda, sa Konfucijevim Institutom iz Novog Sada, japanskom ambasadom, celjskom gimnazijom.

Gde ste tražili podršku? Imate li uzore?
- Od početka veliku podršku mi je pružao direktor škole Jovan Jovanović Zmaj iz Novog Sada i direktorka Gimnazije Isidora Sekulić, kao i kolege iz Prve i Osme beogradske gimnazije. Svako od njih je ostavio trag, svi su nesebično delili, a sada sam već ja u situaciji da pomažem drugima, što je prirodno, jer vraćam ono što su me prethodnici naučili. Profesor Miroslav Jovanović mi je uvek bio podrška, zapravo uzor, i kao profesor i kao direktor.

„Činjenica je da je gimnazijsko obrazovanje po svojoj strukturi najšire i nezamenjivo. Roditelji insistraju da im se deca upisuju u Šabačku gimnaziju, a najbolji pokazatelj našeg rada je činjenica da od mnogih fakulteta dobijamo zahvalnost što su nam đaci među najboljim studentima. Takmičenja su posebna priča. Trudim se da svaki rezultat dece promovišem i nagradim. Ne znam da li je bila prošla ijedna od ovih osam godina bez pedesetak nagrada.“


Imali ste izazovan period kada ste naporedo bili na čelu Šabačke gimnazije i Akademije strukovnih studija u Šapcu?
- Da, vodila sam uporedo tri visoke škole šabačke i Gimnaziju. Kad sam to prihvatila, mislila sam da ću biti u Upravnom odboru i povremeno odlaziti na sastanke, ali se ispostavilo da je to bio najnaporniji period u mom životu, posebno što je to bilo u vreme korone. Više od godinu dana vodila sam četiri škole i junački izdržala, s obzirom da mi je visokoškolski sistem bio potpuno nepoznat. Posle toga, sve je lakše. Danas ne bih imala snage za takvu vrstu iskustva.

Šta biste poručili sugrađanima?
- Nastojim da promovišem Gimnaziju kao kulturni centar. Mnogo bivših gimnazijalaca je u umetničkim vodama, a naša biblioteka im je mesto susretanja, gde mogu da predstave svoje knjige, izlože svoje slike, naprave koncert. Gde, ako ne u svojoj školi? To je moja misija koju povezujem sa boravkom u Pozorištu i iskustvom koje sam odande ponela. Moja poruka je da Šapčani vole svoju školu, koja pripada svima. Ako nju podržimo, podržavamo budućnost našeg grada.

„Za mene ne postoji ne mogu. Uvek sam bila u prvim redovima, pa šta bude. Takva mi je priroda, iako je nekada je mnogo lakše biti u drugom redu. Uvek sam imala podršku svojih roditelja. Moj karakter je najviše formirao moj otac koji je uvek smatrao da ja mogu sve. Imao je bezgranično poverenje u mene, kao i moji profesori. Danas su moja najveća podrška brat Vanja i sin Sava.“


Šabac, centar sveta
Iako je mnogo proputovala, kaže da je za nju Šabac centar sveta, da je to njen dom, gde se udobno oseća u svojoj koži.

- Osam godina sam sa porodicom živela u inostranstvu, ali sam mogla da dolazim kad god poželim. Ipak, taj period obeležen je nostalgijom. Uvek mi je nedostajala porodica i prijatelji, moj jezik. Srećna sam što je moj sin Sava imao mogućnost da vidi više različitih sistema, ali da je potpuno ovde ukorenjen.
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa