22. decembar 2022.22. dec 2022.
Foto: Glas Podrinja

Foto: Glas Podrinja

ŠAPČANKA SUZANA MIJUŠKOVIĆ ODNEDAVNO NA ČELU SAVEZA UČITELjA REPUBLIKE SRBIJE

Bogat si onoliko koliko znaš

Moji učenici godinama imaju prepoznatljivo ime: suncokreti. Imam mnogo suncokreta koji su postigli ozbiljne stvari u životu. To je lepota poziva prosvetnih radnika - kada vidimo da su naši učenici postali, pre svega, dobri ljudi, koji imaju empatiju prema drugima i znaju da vaspitavaju svoju decu na pravi način
Na izbornoj skupštini, 10. decembra, kada je obeleženo četrdeset godina postojanja i rada Saveza učitelja Republike Srbije, Šapčanka Suzana Mijušković izabrana je za predsednika ovog udruženja. Od 2010. član je Upravnog odbora, a u prethodnom mandatu bila je potpredsednik. Nije zgoreg napomenuti da, i pored obaveza koje donosi, ova funkcija podrazumeva volonterski rad.

Priznanje i pojačana odgovornost u isto vreme?
- Da, i jedno, i drugo. Obično bi čovek u takvim situacijama trebalo da bude euforičan i srećan, ali ja sam odmah osetila odgovornost zato što je to velika organizacija, koja broji 59 lokalnih društava i oko 10.000 članova. Moja nova funkcija podrazumeva rukovođenje velikom strukovnom organizacijom koja se bavi edukacijom svojih članova, a vidljiva je u svim institucijama obrazovanja, pa smo u mogućnosti da kreiramo obrazovnu politiku u Srbiji.

Ukoliko sami sebe poštujemo, poštovaće nas i drugi. Tako učim i decu. O prosvetnim radnicima u školama obično se ne piše na afirmativan način. Novinski tekstovi su uvek dramatični, čak i naši učenici koji osvajaju nagrade po celom svetu ne dobiju takvu čitanost kao što dobiju tekstovi o nasilju


Između ostalog Savez je osnovan i zbog stvaranja uslova za jednake mogućnosti i ljudskih prava za sve?
- Da, to je inkluzija, ali radi se i o pravima zaposlenih i dece. Kada pričamo o pravima ne bih izostavila reč obaveza, jer ako imamo svoja prava, moramo da imamo i obaveze. Obaveze dece i roditelja takođe su definisane zakonom. Trenutno je u izradi novi pravilnik o prevenciji nasilja u školama. Već treći put zaseda komisija, u koju naš Savez nije uključen. To je neobično, jer mislim da bi trebalo da budemo prisutni i u toj komisiji, ali činjenica jeste da od prvog do četvrtog razreda nemamo toliku stopu nasilja kao u višim razredima.

„Moram da napomenem da sam imala sjajnog mentora, divnu učiteljicu Zlatu Milivojević, u Osnovnoj školi „Nikolaj Velimirović“, gde i sada radim, od koje sam naučila učiteljski zanat. Ona je zaokružila moje znanje iz škole. I danas prepoznajem njene rečenice koje izgovaram i u odnosu sa roditeljima, i svojim učenicima.“


Nedavno je bio protest prosvetnih radnika „Stop nasilju u školama“, gde se insistiralo na promeni zakonske regulative i pravilnika. Nasilje u školama jeste ozbiljan problem?
- Kada deca odu u više razrede i srednju školu, dođe do eskalacije. Mislim da je uloga porodice veoma bitna, zbog životnog tempa roditelji provode sve manje vremena sa svojom decom, a pitanje je da li i to vreme koje imaju na raspolaganju provode kvalitetno. Škola je vaspitno-obrazovna ustanova, ali nije na prosvetnim radnicima da samo vaspitavaju, nego da usmeravaju ono što je već posađeno u kućnom vaspitanju.

Ovaj posao mora da se voli da bi mogao dobro da se radi. A veliki su benefiti. Jedan dečji zagrljaj, osmeh koji dobijem od dece nema cenu, ne postoji novac koji bi to mogao da nadomesti. Svi smo mi ljudi, imamo svoje izazove, ali kad uđem u učionicu i kada mi se svi nasmeše i hoće nešto da mi kažu, sve zaboravim


Jedan od zahteva protesta bio je da prosvetni radnici dobiju status službenog lica. Šta Vi mislite o tome?
- Status službenog lica donosi ne samo zaštitu od nasilja, nego i beneficirani radni staž, koji imaju samo vojska i policija. Svaka greška je skuplja. Koliko god da bih želela da imamo status službenog lica, mislim da to nije izvodljivo i da čak i sindikati više ne rade na tome, da su povukli zahtev. Jedna škola, kao i svako odeljenje, dobro funkcioniše kada se napravi balans između roditelja i prosvetnih radnika.

Kada bismo imali manji broj učenika u odeljenju, mogli bismo kvalitetnije da se posvetimo svakom detetu, da mu pružimo podjednaku dozu pažnje, posebno što su deca danas otvorenija i žele da budu ispoštovana kao mali ljudi


Ima izazova i u komunikaciji između prosvetnih radnika i roditelja?
- Mislim da je veći problem broj učenika u odeljenju i da je mnogo važnije raditi na tome. Pričam iz ugla učitelja, jer sam više upućena u tu tematiku, nego u predmetnu nastavu. To je izuzetno potrebno u ovim vremenima kada su deca sasvim drugačija u odnosu na vreme kada smo mi išli u školu. Mi smo bili zatvoreniji, imali smo zadršku prema starijima. Ne kažem da današnja deca nemaju poštovanja, nego zahtevaju veću pažnju, vole da budu u centru, a zamislite kada imate 29 njih koji imaju istu potrebu. Danas mnogi ne shvataju svrhu obrazovanja, uče samo za ocenu, ne za znanje. Zato je potrebno deci stalno govoriti da je znanje to što im je potrebno i da ono određuje njihov život. Bogat si onoliko koliko znaš.

Postoji problem i kada je u pitanju posao na neodređeno vreme?
- Mislim da nije toliko problem u zapošljavanju, nego u deficitu i učitelja i predmetnih nastavnika. Možda mladi nisu zainteresovani zbog našeg nepovoljnog položaja. Kada to kažem, mislim na neprepoznavanje naše važnosti u kreiranju budućnosti jednog grada, nacije. Iz naših učionica izlaze budući građani naše zemlje, a mi treba da ih naučimo kako da razmišljaju i da se ponašaju.

Mislite li da profesija prosvetnih radnika nije dovoljno cenjena?
- Ja se ne osećam nedovoljno cenjena, a svako ima svoj odgovor na to pitanje. Ukoliko sami sebe poštujemo, poštovaće nas i drugi. Tako učim i decu. O prosvetnim radnicima u školama obično se ne piše na afirmativan način. Novinski tekstovi su uvek dramatični, čak i naši učenici koji osvajaju nagrade po celom svetu ne dobiju takvu čitanost kao što dobiju tekstovi o nasilju.

To nije samo slučaj sa prosvetnim radnicima, reč je o trendu?
- Da, to je trend. Najpre se pročita ružna vest, pa tek onda lepa, ili se ta druga preskoči. Moguće je da je i to jedna od stvari koja utiče na deficit kadra. Niko više ne piše o lepoti našeg posla. Činjenica je da svaki poziv ima dve strane medalje. Ni naš nije drugačiji od ostalih. Ponekad u očima deteta vidimo tugu, oni nose svoju porodicu u sebi, možda im se nešto ružno desilo, možda im je neko bolestan... Mi treba da imamo veliku senzibilnost da osetimo svako njihovo pozitivno i negativno uznemirenje koje donose od kuće. Oni su mali, ne mogu da ostave svoje brige ispred vrata učionice.

PRIJEM KOD GRADONAČELIKA
Povodom izbora za predsednicu Saveza učitelja Srbije, gradonačelnik Šapca dr Aleksandar Pajić, primio je, proteklog petka, novoizabranu Suzanu Mijušković. Razgovarali su o ciljevima i aktivnostima Saveza, aktuelnim temama iz oblasti prosvete, kao i dosadašnjim aktivnostima i uspesima Društva učitelja u Šapcu.

Foto: Glas Podrinja


- Suzana je pokazala dobru organizaciju kroz ono što je radila u Društvu učitelja grada Šapca. Svojim radom je doprinela da to Udruženje sjajno funkcioniše i postiže značajne rezultate, posebno kroz akcije koje su organizovane u našem gradu. Siguran sam da će nastaviti sa unapređenjem ukupnog položaja učitelja, kao i vaspitno-obrazovnog rada. Takođe, uveren sam da ćemo kroz projekte na kome je angažovano i Društvo učitelja, a pre svega mislim na projekat izgradnje Naučnog centra, doprineti još većem kvalitetu obrazovanja u našem gradu. Obrazovanje je prioritet Grada Šapca, a u prilog tome govori činjenica da ulažemo velika sredstva u obrazovne ustanove.


Zašto ste se odlučili za profesiju učitelja, koja je lepa isto koliko i odgovorna?
- Jednostavno, samo sam to htela da radim. Tu sam sebe u potpunosti pronašla. Dugo sam čekala na posao, jedanaest godina. Šabac je nekada imao Pedagošku akademiju, pa je bio veliki postotak učitelja na Zavodu za zapošljavanje. Bilo je teško dobiti posao. Nemam mnogo staža, oko 25 godina, ali sve ima svoje vreme. Možda sam bila zrelija i spremnija za posao kada sam počela da radim, u trideset prvoj godini. Ovaj posao mora da se voli da bi mogao dobro da se radi. A veliki su benefiti. Jedan dečji zagrljaj, osmeh koji dobijem od dece nema cenu, ne postoji novac koji bi to mogao da nadomesti. Svi smo mi ljudi, imamo svoje izazove, ali kad uđem u učionicu i kada mi se svi nasmeše i hoće nešto da mi kažu, sve zaboravim.

Možda je to najlepši deo?
- Jeste. Tako se ostane uvek mlad. Manje je stresno raditi sa decom u nižim razredima, što ne znači da nema stresa, jer vodimo računa i o njihovoj bezbednosti, pazimo da se ne povrede, razmišljamo da li su stigli kući, da li ih je neko sačekao... Dajemo im razne instrukcije. Kada bismo imali manji broj učenika u odeljenju, mogli bismo kvalitetnije da se posvetimo svakom detetu, da mu pružimo podjednaku dozu pažnje, posebno što su deca danas otvorenija i žele da budu ispoštovana kao mali ljudi.

Vaša poruka za Šapčane, učenike, čitaoce Glasa Podrinja?
- Moji učenici godinama imaju prepoznatljivo ime: suncokreti. Imam mnogo suncokreta koji su postigli ozbiljne stvari u životu. To je lepota poziva prosvetnih radnika - kada vidimo da su naši učenici postali, pre svega, dobri ljudi, koji imaju empatiju prema drugima i znaju da vaspitavaju svoju decu na pravi način. Volim kada sretnem svoje velike suncokrete koji sada imaju svoje porodice i svoju decu, svoje suncokrete. Tada mi je srce na mestu.
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa