19. januar 2023.19. jan 2023.
Foto: "Glas Podrinja"

Foto: "Glas Podrinja"

NEBOJŠA LAZIĆ: SASVIM (NE)OBIČNA PRIČA

Život izvan sistema

Kao dete provodio je dvadeset četiri sata u pozorištu, danas u kamionu. Iako je upisao glumu, vrlo brzo je shvatio da ne želi da se bavi tim poslom. Radio je kao animator, fotograf, recepcionar... Menjao je poslove na šest godina, ne zato što je to želeo, nego ga je tako htelo. Živeo je dugo u Grčkoj. Danas vozi međunarodne ture. Želja mu je da se vrati u Srbiju, radi kao vozač autobusa i provodi više vremena sa porodicom
Neretko se dešava da deca glumaca postanu glumci, ili da izaberu srodnu branšu u pozorištu koje je njihovo prirodno okruženje. Ne svi. Nebojša Lazić, sin poznatog bračnog glumačkog para, Petra i Zorice Lazić, izabrao je drugačiji put.

Kada je imao dve i po godine, našao se na sceni užičkog pozorišta zajedno sa svojim ocem. Po dolasku u Šabac, porodica se nastanila u zgradi Šabačkog, tadašnjeg Podrinskog narodnog pozorišta. Izašao je na scenu još nekoliko puta, ali za vreme školovanja ta priča je mirovala. Neko vreme.

Prvi put sa ocem na sceni sa dve i po godine, Foto: Privatna arhiva


- Bio sam dvadest četiri sata u pozorištu, s obzirom da smo živeli tamo. Imao sam psa koji je u to vreme bio poznat po tome što nije lajao. Cvileo je na početku, ali smo ga vaspitali da to ne radi zato što bi se čulo na balkonu, koji je bio tik uz naš stan. A lavež bi se čuo na bini.

Kada smo ga upitali zašto se nije opredelio za glumu, odgovorio nam je da je to komlikovana i dugačka tema. Upisao je Akademiju dramskih umetnosti na klasi profesora Branka Pleše, ali je posle mesec dana rekao: „Ja ovo neću“. I otišao.

- Želeo sam da zabavljam ljude, zato sam se opredelio za animaciju, koja je bila fantastična supstitucija za glumu. Ima još razloga. Interesovalo me je klasično pozorište koje je već tada počelo da odumire, ne samo kod nas, nego u celom svetu. Radio sam kao honorarni saradnik u šabačkom pozorištu (“Ljubiša Jovanović“) kao fotograf i igrao dens uloge u nekoliko predstava. Pripremao nas je Pjer Rajković. Onda sam, kako se to često u životu dešavalo, digao sidro.

Fotografija i animacija, najveće profesionalne ljubavi, Foto: Privatna arhiva


Godine ’96 počeo je da radi u Politikinom Sportskom žurnalu. Ta godina je zanimljiva i po tome što je dobio prvu republičku nagradu za fotografiju, u kategoriji dijapozitiva. Dve godina kasnije, spakovao je kofere i otišao u Grčku. Tamo je šest godina (skoro uvek je šest godina) radio kao animator, potom je unapređen u menadžera animacije i ubrzo, zasnovao porodicu. Onda su stvari postale ozbiljnije. S obzirom da hotel gde je radio nije uplaćivao osiguranje za svoje zaposlene, odlučio je da da otkaz usred sezone na Kritu, u centru najeksluzivnijeg odmarališta u Grčkoj.

- Dugo sam želeo da radim fotografiju u časopisu, a s obzirom da svi važniji časopisi izlaze u Atini, otišao sam direktno u prestonicu Grčke. Zaposlio sam se u trafici drugi dan po dolasku. Tako je uvek. Čim kročim izvan Srbije, mene traži posao. Ovde nemam ni dana radnog staža. Ni sam ne znam zašto.

Fotografija i animacija, najveće profesionalne ljubavi, Foto: Privatna arhiva


Ispostavilo se da mu je posao u trafici dobro došao. Tu je upoznao Stefanosa, profesora na Akto akademiji za dizajn, umetnost i fotografiju, najpoznatijeg i najplaćenijeg fotografa u Grčkoj, koji je dobijao 900 evra po satu. Kada mu je rekao šta zna i voli da radi, pozvao ga je da dođe kod njega u atelje i pokaže mu slajdove. Odmah je dobio posao kao fotograf u Mototeku, gde je radio šest godina (može li drugačije?). Sve je bilo na svom mestu. Međutim...

- Desio se krah u Grčkoj, koji sam predosetio, znajući šta se kod nas desilo. Ponovo sam otišao na Krit s obzirom da tamo dolazi novac od turizma i da kriza neće odmah udariti. Za dan sam našao posao.

Narednih šest godina obreo se ponovo u turizmu, prve godine kao recepcionar, a sledeće je dobio zvanje zamenika menadžera, što je značilo izvesna ovlašćenja i dodatne obaveze. Radio je iz noći u noć. U Grčkoj za vreme sezone nema slobodnog dana.

- Posle tri godine video sam da sam ostario deset. Zamolio sam ih da radim danju, nisu mi izašli u susret i dao sam otkaz. Vratio sam se u animaciju. Nažalost. Gosti su se promenili, u hotele je ušla walk culture, koja je znatno suzila manevarski prostr. Odjednom nismo mogli da zabavimo goste, jer nismo mogli da odradimo ono što je zaista smešno. Kada sam shvatio da ne možemo da zasmejemo ni pedeset odsto gostiju, naputio sam animaciju.

Porodica Lazić se vratila u Srbiju pre sedam godina. Planirali su povratak dve godine, iako su dobili grčko državljanstvo. U Srbiji nije bio posla za njih. Par godina su „krckali ono što su imali“, a onda se zaposlio kao vozač kombija i radio po 18 sati dnevno. Igrom slučaja, jer tada niko nije hteo da zaposli nekoga bez iskustva, počneo je da radi kao vozač kamiona.

- Šest godina radim taj posao. U početku je bilo čupavo. U susret mi je izašao prijatelj, koji je imao firmu u Sloveniji. U vreme korone, kada je Italija bila zatvorena nekoliko meseci, morali smo da stanemo. Posle nekoliko meseci, zaposlio sam se u drugoj slovenačkoj firmi, u kojoj i danas radim.

SVAKODNEVNI IZAZOVI
„Svaki dan sam za volanom petnaest sati. Vozim devet do deset sati, ali radim administrativne poslove, koji su za sve nas veliki stres, jer su kazne velike ako se pogreši, utovare, istovare... Imam devet sati do ponovnog pokretanja kamiona, ali i uobičajene stvari koje oduzimaju vreme, tako da nisam u mogućnosti da se odmorim. Kada sam konstantno u tom ritmu, počinje da me lomi. Nemam svoj život. Na poslu sam dvadeset četiri sata dnevno. Čak i kada imam slobodan dan, zadužen sam za kamion. Kada nešto šušne, izlećem napolje. Imao sam španere kojima sam vezivao vrata iznutra da mi ih ne otvore. Dešavalo se da vozači u Engleskoj budu kidnapovani, ili da im pokradu šta imaju, izbace kamion na njivu i zapale ga. U Engleskoj ne spavam zbog velike stope kriminala, sigurniji sam sa druge strane Lamanša.“


Na pitanje da li su proteklih šest godina period intenzivnog učenja života, odgovara da je svaki intezivan, da ima svoju težinu i važnost. I da svaki od njih oblikuje čoveka.

- Za ovaj posao bi trebalo da budeš spreman na izazove. Sticajem okolnosti, bio sam izvan tog sveta, sve vreme. Tek kad sam ušao u kamion, shvatio sam mnoge stvari, životne, sistemske. Takozvani realni svet mene je i u Grčkoj samo okrznuo.

Kaže da je izuzetno fizički zahtevno voziti kamion po Evropi.

- Nisu sve ture zahtevne. Koliko znam, retko dođe do povrede koja se meni desila – pukla mi je tetiva na ruci. Događaju se padovi sa kamiona, ali ni to nije česta pojava u odnosu na broj kamiona i vozača. Najveći problem je uskladiti želje poslodavca, zakone u sobraćaju i obaveze prema svojoj porodici.
Danima bih mogao da pričam anegode i zgode sa puta.

Vozači kamiona uglavnom sami sebe štite. Ako se nekome dogodi nešto na putu, pomoć brzo stiže. Sami su na putu. Sve što imaju su druge kolege.

- Kada voziš međunarodnu turu, ako imaš sreće, vraćaš se kroz dve nedelje na jedan dan. Osećaš se kao da si u svemiru. Ljudi su oko tebe, ali ti si izolovan. Malo vozača se zarazilo u vreme korone zato što nemamo dodira sa ljudima. Uglavnom je ritam takav da se ode na mesec dana. Ja sam među tim „srećnicima“. Imao sam ponudu iz irske firme da radim na šest meseci, ali to je neusaglasivo sa porodicom.

S obzirom da mu je bolovanje isteklo, uskoro se vraća na posao. U istu firmu, za koju kaže da je najbolja za koju je radio. U međuvremenu, nemirnog duha, u decembru je upisao Auto školu da bi polagao za vozača autobusa. Uradio je teorijski deo, praktični zbog povrede nije mogao, ali mu je u planu da to završi i vozi autobus u Srbiji. Zbog drugačijeg ritma i porodice.

U razgovoru smo stekli utisak, a to nam je i potvrdio, da je Nebojša neko ko je „dobrano“ iskusio život. Kad sve rezimira i pogleda unazad, najviše je sebe pronalazio u animaciji i fotografiji.

Ono što nam je neretko zanimljivo u životnim pričama je kako se na posletku obično vratimo na početak. Kao mladić je upisao saobraćajni smer u Šup-u i maštao o tome da putuje kamionom kroz Australiju i fotografiše.

- Tražio sam estetiku. Kamion je bio način da dođem do nje.
- Znam kako ću nasloviti ovaj tekst: Život izvan sistema.
- Da, to sam ja.
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa