20. april 2023.20. apr 2023.
Foto: "Glas Podrinja"

Foto: "Glas Podrinja"

Dušan Bujišić, 50 godina stvaralaštva

Umetnost me spašava

Više od 300 izložbi u zemlji i inostranstvu ima u svojoj stvaralačkoj biografiji, 12 međunarodnih bijenala, a nagrade su obeležile decenije rada i stvaralaštva Dušana Bujišića. Umetnost vidi kao svoj spas i potrebu
Šapčanin Dušan Bujišić za sebe kaže da je umetnik, pacifista i večni zaljubljenik u lepotu stvaranja. Podstaknut slavnim imenima slikarstva već pola veka gradi unikatni likovni potpis nastao iz težnje da misli i osećanja prenese na platno i papir. Unutrašnji nemiri, radosti i sete dobijaju drugu dimenziju kada napuste um i dušu umetnika, a kada se osvrne na protekle decenije i životno iskustvo, inspiracije ne nedostaje. Naizgled obična priča o umetniku, rođenom u Šapcu, stacioniranom na jednoj adresi od rođenja, ali, život nikada nije sigurna i poznata staza, ma koliko se nadali i želeli da jeste. Dušanu Bujišiću bilo je suđeno da bude umetnik. Okolnosti su ga vodile ka drugim karijerama, možda sigurnijim, ali prevagnuo je umetnik pacifista sa drugačijim pogledom na svet.

Foto: "Glas Podrinja"


Umetnik pacifista u uniformi
Nakon završene Gimnazije upisuje fakultet Opštenarodne odbrane kako ne bi išao u vojsku. No, ova odluka nije bila najbolja za njega. Znao je to tada, ali nije slutio kakve posledice mogu biti.

-Fakultet je bio sličan Vojnoj akademiji, što se u startu nije slagalo sa mojim viđenjem sveta. Od prvog dana sam video da mi ne prija. Ipak, tri godine sam išao na fakultet i polagao ispite, nosio uniformu, bio na tenkovskim vežbama na Manjači. No, uvek sam sa sobom nosio papir i olovku kako bih crtao da ne poludim - priča Bujišić o periodu studija i životu po strogim pravilima u uniformi.

Tetovaža za dva umetnika
Nesputani duh, neki bi rekli i buntovnički Bujišić je pokazao još u detinjstvu. Inspirisan Pikasom uz pomoć igle i tuša sam je sebe tetovirao.
-Mislim da je to bilo u sedmom razredu osnovne škole. Tada sam zavoleo Pikasa, a on je bio opsednut koridom. Zbog toga sam odabrao bika, simbol snage. U kući su svi bili više nego iznenađeni i rekli da sam sam sebe obeležio, da policija ne mora. Šalu na stranu, u to vreme tetovaže nisu bile poželjne, niti su ih odboravali. Vreme se promenilo, a moja tetovaža je ostala.


Nekoliko ispita delilo ga je od diplome i sigurnog posla, ali je odabrao da sve to napusti. Zasnovao je porodicu, Ipak, događaji u SFRJ prekinuli su period bezbrižnosti.

-Počinje rat i hitno me šalju na obuku za komandira čete. U jednom trenutku brinem o 160 ljudi. To je bio veliki šok i teret za psihu svakog od nas. Biti na ratištu, to ostaje urezano zauvek u memoriji. Ali ni to nije bio ni početak ni kraj mojih muka sa vojskom. Pre toga zbog fakulteta bio sam u Školi za rezervne oficire u Bileći. Za mene su to bilo meseci pakla. Imao sam i ponudu da radim u vojsci, ali kada bih zamislio sebe u uniformi javila bi se misao „Ja sam mrtav čovek“.

Foto: "Glas Podrinja"


50 godina trajanja
Put umetnosti nije u napuštao nikada, iako je bilo usputnih stanica i zadržavanja. A sve je počelo, za neke, sada već daleke 1973. godine kada je nastao prvi „ozbiljan“ crtež.

-Nacrtao sam nešto i pomislio: Ovo nije tako loše - kaže Bujišić i dodaje da je iste godine imao prvo izlaganje na Oktobarskom salonu u Šapcu.

Od tada proteklo je 50 leta, i svakog oktobra njegovi radovi bili su prisutni na šabačkoj prestižnoj likovnoj smotri.

Izložbe, nagrade i priznanja
Više od 300 izložbi u zemlji i inostranstvu ima u svojoj stvaralačkoj biografiji, 12 međunarodnih bijenala, a nagrade su obeležile decenije rada i stvaralaštva. Ono što izdvaja kao posebnost je grafika, tehnika suva igla. Jedino u svetu u Užicu postoji Bijenale „Suva igla“. Priznanja za radove nisu izostala ni sa ove umetničke smotre.

-Mom temperamentu u potpunosti odgovara grafika i tu sam svoj. Želim da se u potpunosti posvetim i dam sve od sebe, te zbog toga i biram veći format. Volim da izgaram dok radim. Iako radim grafiku 30 godina svaki put dodam nešto da bude detaljnije.

Foto: "Glas Podrinja"


Atelje mesto magije
U šali kaže da voli sebi da „zakomplikuje život“. Atelje je otvoren za sve, ali ne i kada radi.

-Ne mogu da radim dok me neko posmatra, kao da mi uzima energiju. Za rad biram najčudniju muzika koja se pojavi u tom trenutku. Ona me fascinira i podstiče da stvaram intenzivnije. Kao da sam na drugoj planeti, sam, hipnotisan.

Opsesija pastelima trajala je deceniju, a krivac je bila buvlja pijaca. Smatra da su buvljaci odličan izvor inspiracije i blaga.

-Rusi i Rumuni su devedesetih donosili u Srbiju pastelne boje. Svima su poznatije kao voštane. Kupovao sam na kilograme, iako mi tada nisu bile potrebne. Da li sam predosetio da ću crtati sa njima, ni dan danas ne znam. Nijanse su bile fascinantne - pojašnjava naš sagovornik i kaže da pre nego što se upusti u novu avanturu predano proučava tehniku.

Da li sam mogao više i bolje?
No, kada savlada željeno, u potpunosti se preda bez rezerve, ali se uvek pita, „Da li sam mogao više i bolje?“. Grafika, pastel, crtež, akvarel, akril su tehnike bliske našem sagovorniku, ali i ilustracije korica knjiga.

-Deset godina sam radio pastele. To je za mene bila neverovatna lakoća kreacije. U nekim momentima sam se zapitao zbog čega je tako, koliko mi je prijalo. Uvek se zapitam da li sam dao sve od sebe. Mislim da je to večna dilema, da li smo svetu dali sve što smo mogli.

Svaku oluju oseti(mo)
Svaku promenu u društvu i svetu transponuje kroz svoja dela, kako bi ostale zabeležene. Pandemija, ratovi, prirodne katastrofe duboko ostavljaju trag na umetnika.

-Umetnost me spašava čitavog života. Verujem da kroz svoje radove kanališem sve događaje u životu. Možda zbog toga i deluje da su mi crteži „mračni“. Pronašao sam svoj ventil. Potrebno mi je da određene teme na svoj način predstavim. Bez obzira na to uvek tražim u svemu lepotu kako bih se izmestio iz realnosti koja nije uvek tako lepa.

Porodična kuća oaza mira
Porodična kuća oaza je mira, iako je u centru grada. Pradeda, sveštenik odabrao je plac u ulici Stojana Novakovića ne sluteći da će u današnje vreme biti retkost da porodica ne menja mesto stanovanja.

-Na dvorište gledam kao na Hilandar, sveto mesto. Kao deca smo se stalno igrali u njemu žmurke, penjali na voćke. Jedno drvo je posađeno oko 1926. godine i ono je kao deo porodice. Svedok svega što smo proživeli.

Dušan Bujišić preneo je talenat na svoje sinove, Goran je slikar i njegova dela u poslednje vreme izazivaju posebnu pažnju javnosti, ali i kolekcionara zbog snažnih društveno-angažovanih i satiričnih poruka.

Povodom 50 godina stvaralaštva grafika Dušana Bujišića nalazi se u zbirci Narodnog muzeja u Šapcu.
M. Ž.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa