29. mart 2012.29. mar 2012.
SEĆANjA NA STARI ŠABAC

ŠAPČANIN SA VATROM NA GRUDIMA

Tokom protekle četiri decenije mnogi od mojih sagovornika spominjali su mi čoveka po nadimku Ćopule. Svi su o njemu govorili najbolje ali mi niko nije mogao dati neke preciznije podatke o njemu. Prodavao je odlične vruće škembiće po šabačkim ulicama. Dobrodušan i hrom pa su mu zato i dali nadimak Ćopule. Jednoga dana uspeo sam da ga pronađem na jednoj staroj šabačkoj fotografiji koja je prikazivala neki veliki skup građana u centru Šapca. Sa sajdžijskom lupom na oku studiozno sam pregledao preko stotinu osoba na fotografiji. U donjem desnom uglu uočio sam čoveka sa belim kačketom na glavi i belom keceljom. Na grudima je nosio ovalnu metalnu posudu, sličnu onim u kojima su nekada mlekadžije nosile mleko. Ova je bila veća i imala je u donjem delu dodatak u kojem je goreo ćumur i stalno podgrevao škembiće u posudi. Baš takvog su mi ga i opisivali moji sagovornici. Konačno sam video kako izgleda Ćopule ali ko je bio taj čovek ostala je nepoznanica. Usledilo je dalje traganje za njegovim potomcima. Od mojih starih sagovornika dobio sam podatke da je imao suprugu, dva sina i da se prezivao Dragutinović.
Bio sam čvrsto rešen da identifikujem čoveka o kojem su mi govorili stari Šapčani, a od kojih su neki bili rođeni pre 1900. godine. Prolazili su meseci i konačno 13. maja 2009. godine dolazim u kontakt sa njegovim sinom Milanom Dragutinovićem rođenim 1927. godine u Šapcu. Pokazujem gospodinu Milanu fotografiju na kojoj se nalazi njegov otac. On mi tokom dužeg razgovora, koji naravno snimam, daje sve podatke o svojoj porodici. Ta životna priča kao da je iz filma.
Šapčanin Dušan, Tanasija, Dragutinović rođen 1896. godine kao mladić od 18 godina dobrovoljno je otišao u Prvi svetski rat u kojem je tokom borbi teško ranjen u levu nogu. U improvizovanoj ratnoj bolnici na frontu ranjena noga morala je da se odseče. Dali su mu da se napije ljute rakije jer nije bilo lekova protiv bolova. Dva vojnika su ga držala dok mu je lekar malom testericom dva puta sekao nogu do ispod kolena. Preživeo je dve operacije i sa mnogim teško ranjenim Srbima Dušan Dragutinović brodom je prebačen u Francusku na lečenje, gde mu je umesto leve noge ugrađena proteza. Kada se oporavio i naučio francuski dali su mu da radi u jednoj vojnoj fabrici municije koja se nalazila u Tuluzu. Svakodnevno je radio na traci na kojoj su se sklapale granate koje su slate na Solunski front gde su borbe još trajale. Godine su prolazile. Pred kraj rata stigla mu je vest da mu je rođeni brat Milan poginuo na Solunskom frontu. Potrešen tom vešću Dušan je ispio par čaša vina. Vojni policajac je to primetio i prijavo direktoru fabrike koji je Dušana momentalno uklonio sa posla pošto se radilo o krajne opasnom poslu u fabrici municije. Kada je Dušan rekao direktoru da je upravo dobio vest da mu je brat poginuo na proboju Soluna ovaj je promenio svoj stav i rekao mu da ode kući , da se odmori, ispava i sutra dođe na posao.
Dušanu je već prelila čaša gorkog pića, izgubio je levu nogu, rođenog brata. Mučila ga je i nostalgija za domovinom. Napušta Francusku i vraća se u svoj rodni grad Šabac.
Rat je završen. Šabac je porušen. Trebalo je započeti novi život, a taj život je bio sakat kao i Dušan. Narodu je trebalo hrane a i on je morao da nekako preživi. U kafani „Tunel“ na Bairu, čiji je tadašnji vlasnik bio Milorad Tomić, uzimao je škembiće i prodavao ih po gradu. Ceo dan hodao je po Šapcu hramljući po kaldrmi, noseći na grudima tešku metalnu posudu sa jelom koja je imala na svom donjem delu napravljeno malo ložište u kojem je stalno goreo ćumur. Dušan je preko odela nosio kožnu kecelju koja ga je štitila od toplote. Preko nje nosio je belu kuvarsku kecelju, a na glavi beli kačket. Škembići se jedu dok su vrući i zato je Dušan na grudima nosio i jelo i vatru. Može se reći da je nosio vatru i na sebi i u sebi.
Ostalo mi je nepoznato da li je taj sistem podgrevanja jela i prodaje bio njegov izum. U svakom slučaju bio je originalan i efikasan. Majstori i šegrti u šabačkim radnjama nisu morali da napuštaju posao da bi išli da jedu u kafani. Dušan im je donosio toplo ukusno jelo, što bi se reklo, dolazio im je na noge. Iz milošte su ga nazvali Ćopule. Vremenom ga je upoznao ceo Šabac, a onda mu se jednoga dana 1925. godine osmehnula sreća. Sreo je u gradu Mađaricu Mariju Kovač, udovicu iz Pečuja, koja je bila došla u Šabac da poseti sestru Ilinku, udatu Šarčević. Marija je promenila veru, venčala se sa Dušanom i zajedničkim snagama nastavili su posao sa kuvanjem i prodajom škembića. Kao većina Mađarica Marija je bila majstor za kuvanje, a kuvala je još bolje škembiće u odnosu na one iz kafane „Tunel“. Dušan je sa klanice na kolicima dovlačio stočne iznutrice, prao ih na obali Save, a Marija ih je kod kuće pedantno čistila i kuvala dnevno po 15 kilograma do kasno u noć. Stanovali su u Donjem šoru. Bili su neumorni u poslu koji je vremenom postao unosan jer su prodavali kvalitetno jelo. Tako su stekli veliki broj mušterija, kupili drugu kuću u ulici Vojvode Mišića. Na svet ime je 1927. godine došao i sin Milan koji mi je dao brojne podatke o svojim roditeljima. Hvala mu što mi je pomogao da posle nekoliko decenija saznam istinu o Šapčaninu zvanom Ćopule i prenesem je i vama čitaocima.
Dušanov teški život ipak je ostavio tragove u njegovoj napaćenoj duši. Pričali su mi moji stari sagovornici da je voleo da svrati u staru kafanu „Tunel“ (danas je to prostor parkinga kod hotela „Zeleni venac“) gde je na početku uzimao škembiće za prodaju. Kafana „Tunel“ bila je sedište šabačkih bekrija. U njoj su se održavale Bekrijske slave, a Ćopule je voleo da popije a i da proturi koju kartu kroz prste. Znao je Ćopule i da se od dobijenog pazara napije. Plati Cicvariće da mu ulicom sviraju pa kad dođu pred hotel „Pariz“ vikne: „Triput uraaa za gradonačelnika...“ Tada iz kafane „Pariz“ izađe korpulentni i brkati vlasnik Janko Grozdić, brat gradonačelnika Petra Grozdića, pa mu u šali kaže: „E, Ćopule, što ti Austrijanci ne odbiše i drugu nogu“. Ali znao je Janko Grozdić sve Ćopuline životne muke i shvatao ga je. Čak mu je bio i veliki zaštitnik u nekim situacijama u gradu kada su sanitarci hteli da zabrane rad Ćopuli.
Kada je 192.8 godine kralj Aleksandar dolazio u Šabac, odnosno Tekeriš, na otkrivanje spomenika poginulim ratnicima na Ceru u Prvom svetskom ratu, za sve ratne invalide ovoga kraja bio je priređen ručak. Svi su dobili po 300 dinara u kešu i po paklo dvorskih cigara. Među njima je bio i Dušan Dragutinović ““ Ćopule, dobrovoljac iz Prvog svetsko rata, čovek, borac, ratni invalid, Šapčanin koji je nosio vatru na grudima i u grudima sve do 1972. godine kada je otišao u nezaborav.

Najnoviji broj

21. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa