5. jul 2012.5. jul 2012.
SEĆANjE NA VLADANA ARSENOVIĆA, NOVINARA REPORTERA NEPONOVLjIVOG STILA IZ ŠEVARICA

SELO, KOLEBA I ZAVIČAJNA REKA

Svugde govorio da potiče iz Mačve. Zavičajnu Bitvu mnogo voleo. Reka mu vraćala nadu u neiskvaren i zdrav život. Strah od ljudi i onoga što čine i velika ljubav prema životinjama
Život Vladana Arsenovića, bio je vezan za Mačvu, Bitvu i Ševarice. Svugde je govorio da potiče iz jedne od najvećih ravnica u Srbiji. Nije se stideo da kaže da je rođen u Ševaricama, pitomom mačvanskom selu. Bitvu, najdužu zavičajnu reku, mnogo je voleo, jer mu je ona vraćala nadu u neiskvaren i zdrav život.
Svet je ugledao 1953. godine. Bio je imućno dete u porodici Milana i Borke Arsenović u Ševaricama. Dugo nije prohodao. To se dogodilo tek u trećoj godini, kada je kobilu uhvatio za rep, stao na svoje noge i tako učinio prve korake. Zato i danas oni koji su ga bolje poznavali kažu da mu je ta očeva “bela lepotica“, ljubimac zadruge Arsenovića, pomogla da odraste. I sam je od tada počeo da voli konje. Oni su postali sastavni deo njegovog života.
Slatka riba
Vladan je dosta maštao. U snovima se družio sa znamenitim zemljakom, velikim srpskim graničarom iz Crne Bare Vukom Isakovićem. I Arsenović je tragao za svojom zvezdom vodiljom, koja je plutala negde na dalekom plavom horizontu. Služio je raznim carstvima i vladarima, kao Vuk, samo profesionalno opredeljen i uvek svoj, poseban. Umeo je daleko da vidi, možda i zbog toga što je rođen u Mačvi. Njen horizont je nepregledan. I kako bi Janko rekao, možeš po njoj ceo bogovetni letnji dan hoditi, a da ne stigneš do cilja. Toliko je horizont dalek.
Kao i većina Mačvana i Vladan Arsenović je u sebi iz detinjstva poneo selo, kolebu i zavičajnu reku. Pohađao je šabačku i sremskomitrovačku gimnaziju. Ljutio se kad su ga u sremskoj školi pogrdno zvali gejakom. Žučno se tome suprotstavljao. I na kraju pobedio. Bila je to jedna od prvih bitaka koju je dobio pobedivši suparnike u shvatanju.
Kao i mnoga deca, voleo je svog dedu Vitomira. Dedu su iz milošte zvali Vija. I kad god je mogao, kasnije, vraćajući se selu sa dedom je dugo razgovarao. Mnogo mu je verovao i slušao njegove savete. Deda Vitomir mu je napravio prvi štap za pecanje od običnog pruta. On ga je i naučio toj veštini hvatanja ribe, mada je Vladan, kasnije, više voleo mrežu i bubanj. Žurio je pritisnut drugim životnim obavezama. Ali za reku i ljude, odrasle kraj njenih obala, uvek je imao vremena. Tu je tražio mir, mada vodu nije voleo, niti je znao da pliva.
Često se ljutio na kanaldžije, priča njegov rođak Dragorad Misojčić. Govorio je da oni rade uvek kontra. Kad treba otvarati ustave, da bi voda otekla u Savu, oni su ih zatvarali. Tako su plavili plodan bitveni pojas humusnog zemljišta. A kad bi se voda povukla, mrestilišta ribe ostajala su na suvom. I nigde u donjem, srpskom delu Save, verovao je Vladan, nema povoljnijeg mesta za mrešćenje ribe od Bitve. S druge strane, kad je trebalo ustavu zatvarati, leti, pri niskom vodostaju, lude kanaldžije, kako ih je u besu zvao, otvarale su ustave i do zadnje kapi puštale vodu. I s njom je riba odlazila u Savu. Tako je riba iz naše Bitve, voleo je da govori , odlazila u nepovrat.
Vladan je probao na stotine ribljih čorbi, seća se njegov rođak, a otišao je na onaj svet u ubeđenju da nigde nema takve ribe kao u Bitvi. I čorba od nje je najbolja.
Kad bi se vraćao od kolebe, obično pred veče, voleo je da svrati u seoski bife, na koju čašicu i partijicu karata. Rivalstvo je bilo veliko, a on je često govorio da selo bez kafane i crkve nije selo.
Voleo je ljude sa dna društvene lestvice, mnogo više nego one na vrhu, za koje je često imao pogrdne reči. Zato je znao da satima sedi, razgovara i pije sa zemljacima Mikom Pilcem i Vitom Muštrikom, koje su mnogi obično mimoilazili.
Maštao o konju svog života
Vladan Arsenović je završio osnovnu školu u Ševaricama, rodnom selu. Tadašnje druženje, najviše sa Rajkom i Dulom, prerašće kasnije u veliko prijateljstvo. Sa Rajkom se i okumio. Njihovi očevi, oženili su se i svadbovali istog dana. On i Rajko rođeni su istog dana i gotovo istog časa. Drugarstvo sa ševaričkih livada , gde su podeljeni u ekipe na dva gola igrali fudbal, preneo je na šabačku kaldrmu. Dušan Vasiljević, ugledni šabački privrednik, poreklom Ševaričanin i Vladanov komšija, osamdesetih godina počeo je da gradi svoju karijeru odgajivača trkačkih konja, osnivajući štalu Venera Vas. To je privuklo Vladanovu pažnju i ljubav prema konjima ih ponovo zbližava. Iz ovog vremena nastaju i mnoge Vladanove priče, objavljene u novinama ( najviše “Glasu Podrinja“) o Dulovim i Markovićevim konjima ali i o drugim interesantnim galoperima i ljudima.
Dule se priseća tih dana, kako je Vladan jednom rečju umeo da kaže gotovo sve. Za brzonogu Arizonu govorio je da je to kobila od gume. Gvarnarija je nazvao Gari. U krugovima konjara, važio je za vrsnog poznavaoca ovog uzbudljivog sporta i dobrog prognozera.
Stvoren za velike domete
Vladan Arsenović je imao svoju staru kuću i u njoj malu sobu. Kraj kreveta, gde se odmarao, uvek je stojao kraći astal i na njemu pisaća mašina “Olimpija“. Okolo su bile knjige i novine. Iz ove prostorije izašle su u javnost mnogobrojne priče o interesantnim ljudima, nesvakidašnjim konjima i retkim događajima. Autor je bio jedan od najboljih studenata Fakulteta političkih nauka u Beogradu u svojoj generaciji. Uvek je birao reči za svoje tekstove i u društvu.
Posle svakodnevice i vreve prestonog grada, vraćao se kolebi, vezujući za nju sve svoje životne planove. Naročito posle beogradskih studija i kada usavršavanje nije nastavio u Češkoj, a to je želeo. Iako na zapadu nikad nije bio, mnogo je cenio vrednosti te civilizacije. Kad god se ukazala prilika čitao je stranu štampu i voleo red.
Sa kumom Radovanom mnogo se družio. Verovao je u onu narodnu “Bog na nebu, a kum na zemlji“. Radovana je i posebno cenio, jer je rođen istog dana, 21. februara 1953. godine. Vladan samo četiri pet sati ranije. Njihovi očevi družili su se kao momci, oženili i svadbu pravili istog dana.
U svakoj prilici ponašao se ozbiljno i odgovorno, čak i kada to nije bilo zasnovano na realnim osnovama, priseća se Radovan svog kuma. Često je pušio “kumanovsku dravu“ i u padoku voleo da “šacuje“ konje. Imao je mnogo razumevanja i ljubavi za ove plemenite životinje. I verovao da se bez obzira na njihovo ponašanje nekad ljutito i osiono uz pravilan pristup i lepo vladanje čoveka, mogu postići solidni rezultati. Zato je Vladan često i kad nije imao novca, želeo da kupi “ćiptarastog“ konja.
Mnogi prijatelji su ga videli kao čoveka stvorenog za velike domete. Brzo je prevazišao sredinu, a kad je doživeo brane, životni motivi su ga usmerili ka kolebi, rasnim konjima, mirisima Bitve i njenih žutih lokvanja, koji su se lepi i bezazleni našli na udaru grubog pristupa životu i prirodi.
VLADANOVI SLAVUJI ( Iz sećanja jednog prijatelja)
Vladan je često za Turke govorio da su najveći varvari, jer su njegovim slavujima trnom boli oči, da bi pevali i po danu, a ne samo noću. Zaista kad bi se kretao pratila ga je pesma slavuja.
Jednom smo u veselom stanju, zabasali na Drinu u Crnoj Bari u gluvo doba noći. Vladanova ideja je bila da odvežemo skelu, prevezemo se u Bijeljinu i da vidimo prijatelja Aliju Saračevića i njegovu kobilu Brunhildu, majku najbržeg šabačkog konja Kadeta. Čim smo zakoračili na skelu, zapevao je Vladanov slavuj: “Snim, snim, snim golu curu da vidim“...
Vladan se raznežio i zaboravio Aliju i Brunhildu ali u povratku, nestalo nam goriva baš kod pumpe u Petlovači. Pumpa se otvarala u šest ujutro, kafane zatvorene, zaspimo u autu. U rasvitak budi nas slavuj. Nigde u blizini šume. A rajska ptica peva, pa brusi, sad stakato, sad picikato.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa