25. oktobar 2012.25. okt 2012.
ŠABAC MOJE MLADOSTI

MOJA PORODICA

Jednog avgustovskog dana 1930. godine dogodilo se da su se svi članovi porodice zatekli u Šapcu kod svoje novosagrađene kuće u ulici Stojana Novakovića.
Otac predloži:
„Pošto smo danas svi na okupu, što se retko događa, predlažem da se svi zajedno slikamo i sačuvamo uspomenu na ovaj značajan i redak dan.
- Đorđe, idi kod fotografa Živojinovića i pozovi ga da dođe pa da nas slika - reče otac Đorđu.
Ispred stana bila je poveća terasa. Otac nas je poređao kao što se vidi na ovoj slici. Došao je i fotograf, postavio nogare za foto aparat, i taman da kaže gledajte u mene, otac ga zaustavi. Ustade, ode u sobu i donese portret supruge Jelke a naše majke, koja je umrla pre četiri godine. Portret je uradio po narudžbini oca akademski slikar Stevan Čalić.
- Neka i ona bude sa nama i obesi sliku na zid iza nas - reče otac i pozva fotografa da sada može staviti ploču i napraviti porodičnu sliku.
Zašto sam na kraju ovog feljtona Šabac moje mladosti uvrstio i porodicu Bujišić? Ima više razloga. Još 1905. godine otac Uroš postao je sveštenik u Podrinju - u manastiru Kaoni. Tu su mi se rodila dva brata, Vladimir i Dušan, i sestra Slavka koja je živela samo dve godine. Spomenik postoji i danas na starom Kaonskom groblju.
Posle pet godina Krivaja, sa Rumskom, Bukorom i Metlićem postala je njegova parohija. I danas postoji crkvena kuća u kojoj smo se rodili brat Đorđe, sestra Jovanka i ja kao najmlađi član ove brojne porodice.
Svoje prve školske dane svi smo počeli i završili u šabačkim osnovnim školama. Zatim smo školovanje nastavili u Šabačkoj gimnaziji. A posle je počeo razlaz. Neko na studije u Beograd, brat Velja na prvu učiteljsku dužnost u selo Dubnicu na Kosovu, a imao je samo 17 godina jer je onda učiteljska škola trajala tri godine. Zatim je 1923. godine premešten u Krivaju. Sestra Jovanka je završila četiri razreda gimnazije i dalje školovanje morala je prekinuti da bi vodila domaćinstvo i pomogla očevoj starijoj sestri Zorki koja je kao udovica došla u našu porodicu i bila nam kao druga majka.
I otac je 1926. godine, tj. posle smrti supruge, napustio krivajsku parohiju i postao veroučitelj, prvo u Ratarskoj školi a zatim u Gimnaziji.
Šabac smo napustili 1932. godine, kada je otac postavljen u parohiji pri Vaznesenskoj crkvi na uglu Kneza Miloša i Admirala Geprata gde je ostao sve do penzionisanja.
Premeštaj oca u Beograd usledila je i seoba cele porodice. Šabac smo napustili ali nas nije napustio zaborav na dane koje smo u njemu provodili. U Šabačkoj gimnaziji završio sam prvo polugođe petog razreda i sa dobijenom ispisnicom i ocenama koji su do tada bile zavedene u dnevnik, upisao sam se u Drugu Mušku gimnaziju u Beogradu. Zgrada je porušena 6. aprila 1941. godine a posle oslobođenja na tom mestu nikao je soliter „Politike“. Interesantno je istaći da je ista sudbina zadesila i zgradu na Slaviji u kojoj sam pet godina učio Učiteljsku školu.
U ono vreme smatralo se da je Druga Beogradska gimnazija bila najstrožija. Skoro svi profesori bili su i pisci udžbenika. Algebru je predavao po svom udžbeniku Vlastimir Stajić, Srpski Veljković , Nemački Rade Medenica, Geografiju Pavle Sokolović (sa Šabačkim profesorom Mitom Đorđevićem napisao Opštu geografiju), Milorad Petrović, pesnik predavao Veronauku itd. Najstrožiji je bio profesor francuskog jezika Radoje L. Knežević. U isto vreme obučavao je mladog prestolonaslednika Petra Karađorđevića. Iz zemlje je otišao sa izbegličkom vladom i postavljen za ministra dvora. Koliko je bio strog, govori i ovaj primer. Na kraju školske godine, od 25 učenika petog razreda, na popravni u avgustu oborio je 13 učenika. A na popravnom ispitu, sedam je položilo a šest ponavljalo razred. Među ovih sedam bili smo ja i brat od tetke Dragomir Bajić koji je posle završene velike mature, završio vojnu akademiju i dobio čin pukovnika.
Pitate se zašto je bio tako visok kriterijum znanja i ocenjivanja. Pa škola se nalazila u centru Beograda (Makedonska ulica) i učenici su najvećim delom bili iz bogatih, školovanih roditelja. Sa mnom u razredu bili su Jurica Ribar, brat Lole Ribara a sin Ivana Ribara, advokata i predsednika Ustavotvorne skupštine 1918. godine. Pa Aleksa Čelebanović, brat čuvenog slikara Marka Čelebanovića, Stipe Srškić čiji je otac u to vreme bio predsednik Jugoslovenske vlade, Jaša Almuni, Jevrejin, posle oslobođenja direktor Tanjuga, Bora Jelić, po završetku studija generalni sekretar kod Tita. I svi su oni iz porodice poneli znanje nekog stranog jezika. Zato je i za sve učenike kriterijum ocenjivanja bio na višem nivou.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa