22. oktobar 2026.22. okt 2026.
Foto: Glas Podrinja

Foto: Glas Podrinja

Radovan je četvrta generacija zanatlija u porodici Apić, praunuk čuvenog Kolarice Joce opevanog u pesmi Cicvarića

Majstori od zanata

Natpis na radnji sa godinom osnivanja i nekadašnjim nazivom, podseća na vek i po dugu istoriju zanatstva u porodici Apić
Tek poneka sačuvana fotografija vraća u vreme kada je radnja Apića zauzimala prostor prodavnice nameštaja na uglu Mačvanske ulice, odmah pored nekadašnjeg Kamičkog mosta. U „Prvoj srpskoj radionici kola, karuca, čeza i fijakera“, izrađivale su se pod budnim okom Jovana Apića, rukotvorine koje su se kasnije vozile širom Mačve, Beograda, čak i na dvoru. Veliki deo Kamička, sve do Kamičkog groblja, pripadao je njemu.

Foto: Glas Podrinja


Jovanov praunuk Radovan Apić, zanat je nasledio od oca Srbe, a ovaj opet od oca Rakana, sina majstor Joce. Tako, od druge polovine 19. veka do danas, kroz četiri generacije, Apići su ostali verni zanatu oko kola - čezama i fijakerima, kasnije automobilima. Ujedno i ljubavi prema ovom delu grada, ljudima, kafani.

- Kolarica Joca, odnosno Jovan Apić, bio je moj pradeda. Jedan je od trojice koje su opevali Cicvarići u pesmi „Pošetali šabački trgovci“, pored Todora Kneževića i Crnalija Pante iako sam nije poput njih dvojice bio trgovac, već majstor, zanatlija. Pradeda je radionicu otvorio 1868. godine, a zanat je nastavio njegov sin Rakan, moj deda a kasnije, posao je preuzeo moj otac Srba. U pradedovoj radionici radili su čuveni majstori, šegrti i kalfe. Bilo je to vreme kada su fijakeri i čeze bili stvar ugleda i prestiža. Pradeda je, iako je nadaleko bio čuveni vlasnik radnje iz koje su izlazili fijakeri po narudžbini, ostao upamćen kao veliki ljubitelj kafane i boemskog života - priča Radovan Apić koji je ime dobio po dedi Rakanu, Jocinom sinu.

Foto: Glas Podrinja


- Jest, voleo je on i Cicvariće i da izbaci karte i žene i sve ono što je tadašnji Šabac mogao imućnom čoveku da pruži... Dešavalo se tako da, posle dugih partija šlage, munte ili preferansa, kartaška sreća nekom okrene leđa, pa jedne noći iz dvorišta Todora Kneževića ili Crnalije Pante krenu konji ili volovi prema kućama Apića. Ili da, druge zore, iz Apića radnje ode poneki fijaker! A posle – skoro je svako ostajao na svome. Uz neizbežne Cicvariće koji su uvek nepogrešivo znali za koga štimaju violine i druge tambure i ko je dostojan da, uz njihovu pesmu, u legendu uđe – napisao je Novica Prstojević u knjizi „Pošetali šabački trgovci“.

Radnja odavno više nije na mestu gde je osnovana, davno smo prešli u nov prostor u blizini „Vukove“ škole, ali i ja, kao četvrta generacija Apića, zanatlija sa Kamička, trudim se da čuvam sećanje na početke


Foto: Glas Podrinja


Jocin sin Rakan nastavlja posao kada ga zatiče Veliki rat, razaranje grada i stradanje njegovih stanovnika, mobilizacija i ropstvo. Po oslobođenju, vraća se u svoj Šabac i 1919. obnavlja očevu radionicu i posao iznova kreće.

„Opet je, i bez Kolarice Joce, u Apića radionici bilo dosta posla, mnogo majstora, šegrta i kalfi. Međutim, Rakan je gotovo sve morao da rasproda zbog nekih meničkih garancija za berzanske akcije i Apiće tako, skoro pred bankrotom, zatiče Drugi svetski rat“ – piše Prstojević. Rakanov sin Srba nastavlja sa radnjom 1963, kao autolakirer.

- Sećam se čeza u Beloj sali hotela „Sloboda“. To je bio poslednji posao koji je moj otac radio. Čeze su napravili majstori iz Kruševca, a moj otac je obavio farbarske radove. Kada se uređivao hotel, želeli su da čeze budu onakve kako su nekada izgledale. Neko im je preporučio mog oca, pa su došli da ga pitaju da li bi mogao da ih sredi i ofarba.


- To je bilo prelomno vreme jer zanat izrade fijakera polako se gasio, a automobili su postajali sve prisutniji. Nekadašnji posao morao je da se prilagodi novom vremenu. Moj otac Srba se zato bavio autolakirerskim poslom, odnosno pripremom, popravkom i farbanjem automobila, kao i tapaciranjem. Tako je nastavio porodičnu tradiciju, ali u skladu sa potrebama vremena. Posle sam nastavio ja. Poznajem postupak izrade fijakera i čeza, znam kako se radilo, koje su se operacije obavljale i koji su se materijali koristili, ali se tim zanatom lično nisam bavio. Radionica na Kamičku bila je važan deo našeg porodičnog života. U njoj sam odrastao, gledao oca kako radi i postepeno upoznavao zanat.

Foto: Glas Podrinja


Jest, voleo je on i Cicvariće i da izbaci karte i žene i sve ono što je tadašnji Šabac mogao imućnom čoveku da pruži


Otac je nasledio znanje od svog oca i dede, ali dok su oni izrađivali kola, karuce, čeze i fijakere, on se posvetio završnim radovima i autolakirerstvu. Iako je proizvodnja fijakera već uveliko prestala, ostala je potreba za popravkom i restauracijom starih vozila. Moj otac je imao mušterije iz cele nekadašnje Jugoslavije. U radionicu su dolazili glumci, pevači i mnogi poznati ljudi. Među njima su bili Gidra, Pera Kralj, Bubuleja, Verica Matović, Zafir Hadžimanov. Dolazili su da im se automobili poprave i ofarbaju, a očev rad bio je nadaleko poznat – priča Radovan.

„A leta 2002. godine, pritisnut godinama i bolešću, boreći se sa vremenom koje je bilo nemilosrdno prema zanatlijama starog kova i moralu, otišao je i Srba Apić, jedan od poslednjih varoških boema, odnevši sa sobom deo legende u kojoj je i sam imao posebno mesto“ – piše Prstojević.

Ipak, porodična istorija nije zaboravljena. Na radionici i danas stoji natpis sa godinom 1868. i nazivom nekadašnje radnje.

- Radnja odavno više nije na mestu gde je osnovana, davno smo prešli u nov prostor u blizini „Vukove“ škole, ali i ja, kao četvrta generacija Apića, zanatlija sa Kamička, trudim se da čuvam sećanje na početke. Kada je krečio radionicu, moj otac je ispisao taj natpis kako bi sačuvao uspomenu na pradedu Jocu i početke porodičnog posla. Zanat se menjao, prilagođavao vremenu i novim potrebama, ali su porodična tradicija i vezanost za ovaj posao i deo Šapca ostali isti – naglašava Radovan Apić.

Danas se radionica Apića iznajmljuje majstoru bravarskog zanata, ali na zidovima i dalje stoje izbledeli podsetnici na neko prošlo vreme. Diploma Radovanovog oca Srbe o položenom ispitu za majstora lakirera, isečak iz novina kada je majstor Srba otišao u legendu. I ostaje priča sa komšijama iz kraja, o vremenu kada su odzvanjali zvuci fijakera tek izašlih iz majstorske radionice Kolarice Joce i njegovog sina Rakana, violine Cicvarića i pesme boema u čuvenim šabačkim kafanama.

Foto: Glas Podrinja


Priča o majstor Srbi njegovog sina Radovana koji i danas rado novim generacijama, prenosi priče svojih predaka i starog Kamička.
S.G.

Najnoviji broj

5. novembar 2026.

Најновији број

Vremenska prognoza

Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa