15. novembar 2012.15. nov 2012.
LIBAN

NIJE GREH KAD TE DRUGI HRANI

Sutradan putujemo u planinsko mesto Deir el Kamar što u prevodu znači “Manastir na mesečini“.Njegov tvorac, bogat i obrazovan, bio je opčinjen italijanskom arhitekturom, pa je na obronku planine Šuf sagradio mesto koje je nekada bila važna tačka na putu svile. Danas je grad-muzej.
Dok se penjemo, vozač našeg autobusa Amir, kaže da je musliman, i da se oženio hrišćankom, a kad smo ga upitali koje vere će mu biti deca odgovorio je: “Kako budu želeli neka se tako i opredele!“ Dodaje i to da je odnos prema religiji u njegovoj zemlji jedinstven i da se u jednoj porodici mogu naći pripadnici muslimanske i hrišćanske vere.
Vreme je ručku, zaustavljamo se ispred tipično libanskog restorana.
Libanci imaju bogatu i raznovrsnu trpezu; od predjela tu je: krompir sa prelivom od belog luka, paradajz u raznim oblicima, riba... Tabule je neizbežna salata, a specijalitet je jelo kibe ( žitarice ubačene između mlevenog mesa). Kolači su izuzetno ukusni i pikantni najčešće od butera i pistaća umesto oraha. Nacionalno piće je arak i služi se uz meze.
Za stolom preko puta nas posmatam dva Libanca u crnim odelima. Post, (ramadan) nalaže da se hrana ne uzima tokom dana, pa zato čim padne prvi mrak svi se užurbaju da što pre stignu kući na ““ iftar, prvi obrok. Zato je čudno što je ispred naših suseda postavljeno brdo hrane.Još čudnije je što su jedan drugog - hranili!

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa