6. decembar 2012.6. dec 2012.
NAŠI U DIJASPORI

ŠABAČKA KUĆA U MONTREALU

U kući Momčila (70) i Milice (68) Jovanović u Montrealu, koji sa sinom Branislavom - Banom, snahom Lepojkom - Lepom (rođenom Pantelić) i unucima: Milošem, Sandrom i Andrijanom, živi u velikoj kući u jednoj od, po bogatstvu zelenila, miru i srdačnim odnosima sa komšijama, najlepših četvrti Montreala, nema zabrinutosti. U ovoj kući, koja po stilu gradnje i po broju soba, podseća na seoske osnovne škole u Otadžbini, uvek širom otvorenih vrata za sve putnike - namernike, čvrsto veruju da moraju da brinu samo oni ljudi koji su drugim činili zlo. A od najstarijeg Momčila do najmlađih - bliznakinja Sandre i Andrijane - ovde se na tako nešto nikad nije ni pomislilo. Naprotiv. Kad god i gde god su mogli, samo su pomagali. I u Šapcu, gde su Milica i Momčilo živeli, radili i u braku bili punih 25 godina pre nego što su se - 1981. godine - rešili da dođu u Kvebek, u francuski deo Kanade, mnogo toga dobrog su učinili i po tome, u gradu na desnoj obali Save, ostali upamćeni. I posao kojim su se bavili - Momčilo kao veterinarski tehničar, a Milica kao medicinska sestra - omogućavali su im da pomažu ljudima. U Kanadi su to nastavili. Možda najbolja ilustracija za ovakvu tvrdnju je podatak da ni jedan od Šapčana i Mačvana, koji su u ovom delu Kvebeka turistički ili poslovno boravili, nije prošao kroz Montreal, a da nije bio gost u kući Momčila i Milice Jovanović. Pri tom se Jovanovići trude da gosta zadrže što duže, a - ukoliko on nije u mogućnosti da ostane više od nekoliko časova ili jednog dana - da ga ugoste na najlepši način: po srpskom običaju, a kanadskim specijalitetima...
Momčilo Jovanović rođen je u Tabanoviću, a sa sedam godina je došao u Šabac, gde je najpre pohađao Osnovnu školu „Vuk Karadžić“, a potom Srednju veterinarsku školu (tada bila u sastavu Poljoprivredne škole). Školovanje je bilo internatskog tipa i Momčilo se danas rado, sa puno lepih uspomena, seća tog perioda svog života. Dr Ilija Simić, direktor Stočarsko-veterinarskog centra u Šapcu, bio je Momčilov školski drug iz razreda, baš kao Bogdan Radojičić, nekadašnji predsednik SO Šabac, i mnogi drugi. Bilo je učenika - seća se Moma Jovanović - i iz drugih krajeva Srbije, naročito iz Vojvodine, i svi oni, njihovi đački nestašluci, učenje i rad u praksi, kao i strogi, ali pravični vaspitači i profesori, ostali su Momčilu u trajnoj uspomeni. Posle završenog školovanja, zaposlio se u Veterinarsko-dijagnostičkom zavodu u Šapcu i u njemu radio 28 godina.
Milica Jovanović rođena je kao Brebanović u Obrežu, u Sremu, i u Šapcu, poput mnogih njenih drugarica iz ovog kraja Vojvodine, završila medicinsku školu. Iste te godine, kada je završila ovu prestižnu medicinsku školsku ustanovu, čiju diplomu priznaju i mnoge zemlje sa Zapada, uključujući Kanadu, 5. avgusta udala se za Momčila i počela da radi u Školskom dispanzeru. Ni ona, do dolaska u Kanadu, nije menjala radno mesto. Više od 25 godina provela je u Dispanzeru, pomažući doktorima u lečenju dece. Mnogi Šapčani, sada u drugom, pa i trećem dobu, sećaju se „tetka Mice“ i njene „lake ruke“, kada su morali da dobijaju injekcije.
Milica i Momčilo u Šapcu su živeli, najpre, u ulici Avde Karabegovića, a od 1957. godine u ulici Vere Blagojević. Tu su sagradili lepu, ali neveliku kuću, koja je nosila broj 35 i u kojoj je, neposredno po useljenju, stariji sin Bane proslavio prvi rođendan. Mlađi Vlatko, koji, takođe, sa suprugom Vesnom i sinom Nikolom, živi u Kanadi, ali u Misisagi, u Provinciji Ontario, rođen je 1962. godine.
Pošto su živeli u zajednici sa Momčilovim roditeljima, majkom Danicom i ocem Vlajkom, vremenom je, posebno kad su sinovi odrasli, kućno ognjište postalo tesno za sve. Novca za proširenje kuće ili nešto slično, nije bilo, i Jovanovići su odlučili da se isele u Kanadu. Zahvaljujući Momčilovom bratu od strica dr Miloradu Jovanoviću, u Kvebek - Siti dolaze Milica, Momčilo i Vlatko. Branislav će im se pridružiti 1985. godine.
U Kvebek-Sitiju Momčilo je svoj posao radio na jednoj privatnoj farmi, a Milica u - kući. Posle dve godine, prešli su u Montreal. U ovom gradu, za koga mnogi smatraju da ima, i čuva, evropsku arhitekturu i duh, od svih drugih gradova na severnoameričkom kontinentu, nastavio je svoj posao, baveći se uzgojem i negovanjem rasnih konja kod jednog Kanađanina, poreklom iz Slovenije, a Milica je bila bolničarka u jednom staračkom domu. Istovremeno je i šila kod zemljakinje Jelke Aćimović, koja je imala fabriku za proizvodnju dečje konfekcije. Momčilo se penzionisao 1995. godine, a Milica je prekinula sve poslove kad se sin Bane oženio 1989. godine, odnosno kad se rodio unuk Miloš. Ovoj divnoj ženi, supruzi, majci i baki, najradosniji trenuci su kad je uz svoje unučiće. Baš kao i dedi Momčilu, mada on, kao muškarac, nastoji da to manje pokaže. Vreme provedeno sa njima, u lovu i uz knjige iz Otadžbine, najradosniji su časovi u njegovom penzionerskom životu. Najviše voli da čita knjige o voljenom Šapcu. Čita ih, skuplja, i - ljubomorno čuva.
“Glas Podrinja“, 11. oktobar 2001.
Lov na losa
Pecanje i lov su među Šapčanima u Kanadi jedna od najomiljenijih zabava i, ujedno, prilika da se sretnu i druže. U zimskim mesecima, koji tamo počinju već od sredine novembra i traju duže nego kod nas (naročito na severu ove velike zemlje), opremljeni najmodernijim pecačkim priborom: štapovima, trzalicama i drugim mamcima, odgovarajućom odećom i obućom i - nizom drugih „sitnica“, okupljaju se prvog dana jednog od vikenda u mesecu (ponekad i češće) i - odlaze da se bave svojim omiljenim sportom. Što je put dalji, to je i oprema brojnija i sadržajnija, a sa njom i zalihe hrane i - piva.
Šapčani iz gradova u Torontskoj regiji na pecanje odlaze na jezera nekoliko stotina kilometara severnije u Provinciji Ontario, ali - kad se užele stvarnog lova i ribolova - putuju u Montreal, gde im se pridružuju zemljaci iz Kvebeka. Tada, najčešće, iznajmljuju mali sportski avion i lete 700 kilometara na sever. Tamo, u nedirnutoj prirodi, među šumama i jezerima, prekrivenim snegom i ledom, u predelu - po divljini, snazi i lepoti okoline - prisutnim samo u retkim filmovima iz ovih krajeva, nalazi se zimska koliba Šapčanina Branislava - Bana Jovanovića. Tu je cilj družine naših ljudi, koji - za ta dva dana apsolutnog opuštanja - zaborave sve brige na poslu i u životu, zabave se, šale, na maternjem jeziku pričaju viceve i čivijaške dosetke i - naravno - takmiče se ko će više da ulovi ( i o kvalitetu se vodi računa) ribe ili kanadskog losa. Pecanje je posebno zanimljivo, jer se u mnogome razlikuje od onog na našim rekama, jezerima i potocima. Ovde se u ledu, debelom, ponekad, i po 30 i 5o santimetara, izreže rupa, u nju spusti najlon sa udicom ili mamcem i - čeka da riba zagrize. A, verujte, i ovaj reporter je, inače bez ikakvog poznavanja ribolova, bio začuđen kad je video kako se lako i brzo riba, raznih veličina i imena, tako hvata.
Lov na losa je još zanimljiviji i - teži. Zahteva mnogo više znanja, upornosti i hrabrosti. U ovoj delatnosti (neka se lovci ne ljute, ali meni je teško da to zovem sportom) ubedljivo najuspešniji je ““ Branislav-Bane Jovanović. Retko u kojoj kući Šapčana u Montrealu, pa i u 600 kilometara udaljenom Torontu, u toku zime nema specijalnih kobasica pripremljenih od izvrsnog losovog mesa na poseban način, uz recept koji znaju samo Bane i njegov otac, takođe lovac, Momčilo Jovanović. Sa koliko radosti Bane lovi, sa toliko i priprema razne specijalitete od divljači, i poklanja ih zemljacima i prijateljima.
Branislav-Bane Jovanović (45), po zanimanju zubni tehničar, sa suprugom Lepojkom - Lepom (45), rođenom Pantelić, decom: desetogodišnjim bliznakinjama Sandrom i Andrijanom i 12-godišnjim Milošem, i roditeljima Milicom i Momčilom, živi u velikoj porodičnoj kući u jednoj od tihih četvrti najvećeg grada u Kvebeku. Deo kuće je preuređen u stomatološku ordinaciju i tako su - i kad rade - svi zajedno...
Izuzetno je prijatan susret sa ovom jedinstvenom, dragom srpskom i šabačkom porodicom (u Šapčane ubrajam i snahu Lepu, po rođenju i opredeljenju Lozničanku), koja čuva i neguje svoje korene, kulturu i jezik u dalekoj Kanadi.
„Glas Podrinja“, 25. oktobar 2001.
Porodica kao smisao života
Glava porodice Momčilo Jovanović preminuo je pre nekoliko godina, ali se porodica još drži na okupu. Supruga i majka Milica-Mica penzionerske dane mirno provodi uz sina Branislava-Bana i snahu Lepojku-Lepu u porodičnoj kući. Bane i Lepa rade u svojoj stomatološkoj ordinaciji, u kojoj je Lepa lekar-specijalista dentist, a Bane zubni tehničar i prvi Lepin pomoćnik za sve poslove vezane za oridinaciju. U kući je, naravno, on prvi domaćin.
Bane i dalje voli lov i povremeno, ne tako često kao u mladosti, sa prijateljima odlazi u lov na losa. Kćerke Sandra i Andrijana i sin Miloš pohađaju fakultete i dobri su studenti.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa