7. februar 2013.7. feb 2013.

MIHAJLO PUPIN - OSNIVAČ NASE

Narodni muzej u Šapcu, od 12. februara do 12. marta biće domaćin izložbe „Mihajlo Idvorski Pupin-stvaralačka koordinacija.“
Ovog izuzetnog Srbina, možda najbolje ilustruje naziv jednog članka o njemu, koji je u časopisu za američku omladinu, izašao početkom HH veka. Taj naslov glasi Šta sanjalice mogu postići. I zaista, ogromna volja, istrajnost, srčanost, hrabrost, snaga i tela i duha i uma, bila je ta koja je vodila našeg velikog naučnika Od pašnjaka do naučenjaka. Opet smo iskoristili jedan naslov, ovaj put Pupinove autobiografije, za koju je dobio Pulicerovu nagradu. Momak, sa crvenim fesom i pet centi u džepu sišao je s broda na američko tle, bez znanja reči engleskog jezika i bez ijednog čoveka koji bi ga dočekao na obali. A uspeo je da postane prvi predsednik Njujorške akademije nauka rođen van Amerike, jedan od dvanaestorice ljudi koji su osnovali NASU, pronalazač sa 34 vredna patenta, tvorac jedne od najvećih laboratorija za fiziku na svetu, koja danas nosi njegovo ime. Ovo je samo početak liste izuzetnih funkcija, medalja, počasti koje je dobijao čitav život. Ovaj skromni, verujući čovek, kao najvažniju od svih stvari na svetu, izdvajao je moralni prestiž svoje domovine.
„Moja želja je da potpomognem svaki čestit pokret moga naroda“, napisao je Mihajlo Pupin, a na postavci u Narodnom muzeju u Šapcu biće pre svega predstavljena Pupinova davanja, fondacije, legati, njegova velika ljudska dela, koja ga čine jednim od najvećih dobročinitelja srpskog naroda.
„Moje rodno mesto je Idvor, a ova činjenica kazuje vrlo malo, jer se Idvor ne može naći ni na jednoj zemljopisnoj karti.“ Danas ovo banatsko mesto ima oko hiljadu žitelja, tri puta manje nego 9. oktobra 1854. godine kada se rodio Mihajlo.
„Skromni seljani Idvora bili su siromašni u zemaljskom blagu“, piše Pupin,“ ali su obilovali bogatstvom u predanjima o svojim starim tradicijama ... u dugim zimskim večerima Idvorci su održavali svoja posela. Kao dečak, ja sam bio na mnogima od njih u kući svoga oca. Stariji ljudi bi posedali oko tople peći na klupi napravljenoj od istog materijala kao i sama peć, koja bi bila obično od mekih cigala, omalterisana i okrečena. Ljudi su pušili i razgovarali, a izgledali su kao senatori, samozvani čuvari sve mudrosti u Idvoru. Kraj nogu starijih sedeli su na klupicama mladi ljudi, a pred svakim od njih je stajala kotarica u koju su krunili žuta zrna sa velikih kukuruznih klipova. To bi radili celo veče. Starije žene sedele su na malim klupama duž zida; one su prele vunu, lan ili kudelju, šile ili vezle. Kao majčinom ljubimcu, meni je bilo dozvoljeno da sednem pored svoje majke i slušam reči mudrosti i mašte iz usta starih ljudi“
Ceo svoj vek, na svakom životnom stajalištu, Pupin je nosio žive slike svog doma u Idvoru, slike sa pašnjaka gde je čuvao volove, pravio nestašluke sa svojim drugovima, ali i gde se prvi put zagledao u zvezdano nebo, ležeći na mekoj Idvorskoj travi. Neka od iskustava i zapažanja u ovoj letnjoj pastirskoj školi, kako je sam nazivao vreme dečačke bezbrižnosti, bila su uključena u njegova velika otkrića decenijama kasnije.
„Znanje, to su zlatne lestvice preko kojih se ide u nebesa; znanje je svetlost koja osvetljava naš put kroz život i vodi nas u život budućnosti pun večne slave.“
Ove reči majke Olimpijade pomogle su da Mihajlo napravi prvi korak na svom uzbudljivom putu znanja i da 1869. stigne u Pančevo. Pupin piše na prvim stranama svoje autobiografije „Tamo sam sreo učitelje koji su na mene ostavili jak utisak, naročito njihovo poznavanje prirodnih nauka koje su bile sasvim nepoznate u Idvoru.“ Sveštenik, prosvetitelj i pesnik prota Vasa Živković, profesor Više realne škole, uman čovek, širokih pogleda, odmah je u mladom Pupinu prepoznao sve kvalitete koji će ga voditi do visokih naučnih i ljudskih dostignuća. Ove pomoći i podrške Pupin se uvek sećao „Njegovo ime nikada neću zaboraviti jer je ono draga muzika u mojim ušima zbog uspomena na divno prijateljstvo koje je gajio prema meni.“
Upravo je prota Vasa bio taj koji je pomogao Mihajlu da krene do svoje druge stepenice na lestvicama znanja, u Prag, grad u srcu Evrope. Ljudi koje je sretao, od novih učitelja, do vršnjaka nisu ga nimalo podsećali na život koji je ostavio za sobom u Idvoru i Pančevu. Kako sam svedoči, spavaća soba na tavanu teško je odudarala od života u beskrajnim banatskim ravnicama. Tako rastrzanog, bez velikih uspeha u školi, odudarajući od sredine u koju je došao, nalazeći draži samo u druženju sa češkim revolucionarnim podmlatkom, zatekla ga je vest da mu je otac, oslonac porodice, preminuo.
I tu, baš na tom mestu počinje najvažnije poglavlje u njegovom životu.
12. marta 1874. iz luke u Hamburgu brodom Vestfalija kreće put Amerike. Iako je ovo na neki način početak priče, isti datum, 12. mart označava i njen kraj. Tog dana, 61 godinu kasnije završiće se život Mihajla Idvorskog Pupina.
Bankroft Džeraldi, potpredsednik i glavni inženjer Američke telefonske i telegrafske kompanije i jedan od predsednika Američkog instituta inženjera elektrotehnike, 1932. godine na dodeli Džon Fricove medalje započeo je svoj počasni govor Mihajlu Pupinu sledećim rečima: „Kasne zime 1874. godine mladi Srbin se iskrcao u Kastl Garden. Bio je bez imanja ili imovine, bez prijatelja ili uticaja i bez znanja jezika ove zemlje. Mnogi bi rekli da nije imao ništa, ali tako ne bismo prepoznali stvari koje je imao. Imao je dobro zdravlje, karakter, ambiciju, um željan da nađe znanje i da ga iskoristi, kao i visoke ideale.“

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa