28. mart 2013.28. mar 2013.
ŠABAČKA LEGENDA ““ NIKOLA MARKOVIĆ GIBA

VOLEO SAM NESTVARNE STVARI

Malo je onih u Šapcu, i mladih i starih, koji nisu slušali Gibu, a još manje onih koji nisu čuli za njega. Kada smo ga potražili da razgovaramo, zatekli smo ga kako „ganja ne nacionalnu, nego običnu penziju, kao i svi drugi ljudi“
Detinjstvo i stari Šabac
- Ma sirotinja, bre... Uboga. Majka mi je sa Korčule, otac iz Sarajeva, upoznali su se u Beogradu. On je radio u Kraljevoj gardi i kada je premešten u Šabac, doveo je majku ovde. Neka ruska ciganka, Mara Kljenda, koja je skupljala granje i pevala, dovela ih je u dvorište kod Đorđevića, u ulicu Vuka Karadžića. Tu smo se, u jednoj sobici, odgajili nas šestoro dece, tri sestre i tri brata. Bilo je teško, ali je bilo mnogo lepo. Majka je prala veš po tuđim kućama, a kad bi završila, sedala bi za klavir i svirala. (Oni nisu znali da sviraju, samo su imali klavir u kući). Jednom prilikom su me ponudili princes krofnom (tada sam je prvi put video), a ona je rekla: „Ne hvala, baš sam mu juče takve pravila“. To je ta korčulanska crta u njoj, bila je jako ponosna, imala je lepe manire kojima nas je učila. Mi deca, pravili smo ludosti, organizovali predstave u šupi, naplaćivali ulaznice 5 dinara, a posle bismo sve potrošili u bioskopu. Mnogo sam vremena prvodio tamo, voleo sam filmove, nisam propuštao nijedan. Kada nisam imao novca, čistio sam bioskopsku salu, da bi me pustili unutra tetka Dana i čika Marko Ćora. Šabac je tada bio divan, nikada više neće biti takav... Prva bašta bioskopa „Pariz“, iza Doma Sindikata, bila je sva u cveću, to je bilo čudo. Hotel „Drina“, koji je bio preko puta današnjeg Kulturnog centra, takođe je imao božanstvenu baštu, gde su dolazili italijanski pevač Roko Granata, Lola Novaković, Đorđe Marjanović...
Moj pokojni drug Miša i ja, uvek smo zamišljali da smo u nekim grupama, sanjarili smo u toj našoj sirotinji, da putujemo i nastupamo u Americi i kojekuda... I to nas je držalo. Kada sam imao petnaest godina, napravili smo grupu „Crne senke“: Kića, Mića, Era, Lola bubnjar, Goca Mecić i ja, deca iz ulice. Svirali smo Bitlse, Stonse (Džegera sam mnogo voleo, on nije pevao, on je goreo), Dilana, Džoan Baez... Dženis Džoplin je bila neprikosnovena, ona je bila ludilo, bila je totalno u pesmi. Tih šezdesetih, svako je imao svoje mesto u muzici, Dženis, Morison, Hendriks... Mi nismo znali engleski, ali smo se snalazili. Moja drugarica Slavica je pravila fonetski zapis pesama i mi smo učili napamet. Imam kod kuće 7.000 pesama, sve sam slagao i pravio knjige. Uvek sam voleo nestvarne stvari. Tražio sam tekstove poput „Stepenice ka nebu“. Nisam znao šta znači, pošto nisam znao reči, ali sam osećao da je prava. Posmatrao sam Kridense, Dip Parpl, Praud Meri, da bih znao kako da se ponašam na sceni. Bio sam iznad vremena, brat mi je doneo bundu kakvu je imao Džeger, nosio sam samo jednu crvenu rukavicu i uzane pantalone sa širokim kaišem kao Morison. „Crne senke“ su postojale do mog odlaska u vojsku, 70-te godine.
Pesma u JNA
Čim sam došao, tražio sam gde mogu da se ubacim da pevam. Slavko Mrčić, pukovnik, pozove mene i pita me da li pevam, a ja već naravio grupu u kasarni, okupio sjajne muzičare. Mnogo smo vežbali i zvučali fenomenalno. Kada je otac Sanje Doležal došao da čuje emisiju „Veseli klub mladih“ na TV Zagreb, pozvao je nas, Kameleone iz Slovenije, Indekse i Crvene koralje. Posle toga, prebacili smo se u Dom JNA da sviramo za vojna lica, imali smo odrešene ruke da radimo šta hoćemo. Dovodio sam Kseniju Erker, Terezu Kesoviju, Gabi Novak... Bilo je to divno druženje. Đorđe Novković je bio sjajan čovek, pošten, nikada nije tražio novac, nego nove ljude. Rekao mi je: „Pošto si ti tako lud i riđ, pevaj na Splitskom festivalu „Vratia se barba iz Amerike“. Ali, ja sam morao da se vratim u Šabac iz vojske, nisam imao ni stan, ni radno mesto, tako da je to propalo.. Tu pesmu je pevao Mišo Kovač, Pro Arte su snimili. Nema veze, nije mi žao, ničega mi nije žao...
Beogradske godine
Kad sam se vratio, pet godina sam tezgario sa iskusnim muzičarima po celoj Jugoslaviji. Mnogo sam pesama naučio. Kada sam 78-me pevao u Šapcu, u hotelu „Sloboda“, slušao me je direktor Taša i pozvao da pevam tamo. Otišao sam i proveo u Beogradu 30 godina. Tu sam napravio najveći bum. Gde god sam pevao, ljudi su morali da rezervišu ulaznicu deset dana unapred. Kad sam pevao u Euridici, to su bile kolone...Dolazila je jedna devojka sa psihijatrije. Njena doktorka bi me zamolila: „Može li da dođe večeras da Vas sluša, bila je mnogo uznemirena, Vi ste joj tableta za smirenje?“ Uvek sam joj govorio da je dovede. Umirila bi se kad me je slušala.
Život u Beogradu je za mene bio veliko iskustvo, družio sam se sa Tomom Lupinom, Borom Čorbom, Davorinom Popovićem, pevao sa Kemalom Montenom, Meri Cetinić, Gabi Novak, Arsenom Dedićem, Tomom Zdravkovićem... Poznavati te ljude je pravo bogatstvo. Mnogo sam buran i bogat život imao...
Najjači utisak je na mene ostavila Olivera Katarina. Sjajna žena, imala je ogromnu energiju. Niko nije umeo da lumpuje kao ona, gospodski, „luda“ žena, kako je ona pevala sa ruskim ciganima, to je trebalo videti... Žao mi je što ne postoji nijedan snimak. Kada je pevala u Olimpiji (tada sam i ja bio tamo), ceo Pariz je dolazio da je sluša, vrh, Natali i Alen Delon, Šarl Aznavur je čekao u redu da kupi kartu za koncert... Molili su je da ostane tamo, nudili joj ugovore, ali, ona je sve odbila, nije htela. Nisam ni ja. Nije to naš svet, drugačiji je način života. Meni su doveli nekog menadžera, morao sam da jedem određene stvari u određeno vreme, a bio sam željan paprike u belom luku, švargle, kaurme, škembića... Vratili smo se u ovu selendru, ali našu. Oliveru nisu voleli, bila je previše lepa, imala je „ludački“ glas, Mira Stupica nije mogla da je podnese, sekla je na svakom koraku... Snimila je 70 filmova za strano tržište, a ovde niko o tome nema pojma...
Marina Vladi me je obožavala, znala je pomalo srpski, njena majka je iz okoline Kragujevca. Zabavljala se sa Visockim, a on budaletinaaa, šarmer, kad joj priđe sa onom njegovom bradom i suznim očima, ona kaže: „Kako da ga ne volim? Ušao mi je u svaku poru“. Šutnula ga je mnogo puta i uvek mu se vraćala. Mi dođemo na brod, a on nađe čamac i dođe sa druge strane kod prozora gde mi sedimo i peva samo za nju. Kad je umro, prestala je da peva.
Estrada danas
Tužna ja danas slika estrade. Glumi se glamur. Tu su neke Cece Seke, Brene... Zvezde Granda su žalosne. Danas je važno samo da se razgolitiš, otpevaš da voliš seks, (tekst nije bitan), da vrištiš na sceni i kraj priče. To traje pet godina i dolaze druge. Danas da bi uspeo, moraš da budeš u nekom klanu i da imaš novac. Još je u moje vreme, dok sam bio u Beogradu, krenuo taj kurvarluk. Savršeno sam otpevao „Jedan dan života“, ali, nisam hteo da se muvam, da nekog molim, da dam 20.000 maraka (to je za mene bio veliki novac, mogao sam kuću da napravim). Imao sam velike hitove, sve su mi pokrali. Brena mi je uzela „Još jedan dan života“, Vajta „Azru“, Čola „Nono bela“, Rajko Dujmić „Milena, generacijo moja“... Željko Subotić, koji je nedavno umro, napisao je Harisu deset pesama, pisao je za Željka Samardžića, Tomu Zdravkovića...., a pevao je bolje od svih, samo to njega nije interesovalo. Stanovao je u Bijeljini, u šupi pored drvenog vc-a, niko se nije setio da mu pomogne. Meni je hteo da napiše pesmu, da mu ništa ne platim, a ja sam video da on iz konzerve jede gulaš i hleb od petnaest dana. Zar to nije bolno?
Severina je shvatila da je samo interes bitan, sad može da bira. „Ja sam imala romantiku, pa sam nastradala, a sad imam sve, i tu moju lepotu koja će trajati još neko vreme“, rekla mi je. Ukapirala je šta da radi da bi opstala na estradi. Videla je stvarnost takvu kakva jeste. Onaj čuveni video snimak su joj namestili, nije to ona htela, kao što se priča, nije ona tip Seke Aleksić. Olivera nije znala da iskoristi svoju lepotu, njoj su klečali, molili je, nije htela da proda dušu zbog karijere. Nisam ni ja. Ostao sam svoj. Hteo sam da budem pevač i to i jesam. Muzika me je spasavala u životu. I kad sam veseo i kad sam tužan, samo zapevam i zdravo. Sve brzo prođe, sve se zaboravi.
Šabac je mali grad
... U njemu sve se zna... To je pesma o Azri, konobarici koja je radila u Mali. Bila je mnogo zgodna, ličila je na Klaudiju Kardinale, sva je bila lepota... Žena koja je zračila. Leti je išla bosa, podigla bi suknju, a mi deca, trčali smo za njom i vikali: „Azraaa!“ Rajko Gunjak je napisao pesmu o njoj i poslao mi tekst iz Sarajeva, ja sam je dao Korneliju Kovaču, ali je Sloba Marković uradio aranžman. Trebalo je bude sa zurlama, da ja vičem Azra, i tek onda da krene muzika. Ali, urađeno je komercijalno. Šta da se radi? Ovih dana ću dobiti penziju, otići ću kod brata u Pariz, da se odmorim, da ne radim ništa. Mada, uvek me sećanje vraća u Šabac, mnogo volim ovaj grad.
Zemaljski dani teku
Ne žalim se. Meni je važno da imam lepo da klopam, zdravo, morske alge, bareno povrće, ne pušim više, ponekad popijem. Nemam plan za dan, zavisi kako sam raspoložen, nemam obavezu da se družim, ne volim to, nepredvidiv sam. Volim da čitam Skota Peka, Lorku, Jesenjina... I da slušam muziku. Nekad i zaplačem, kad se setim kako je nekad bilo, a vidim kako je sad. Nije ljudima više ni do muzike, nema kafana, sramota je da u Šapcu nema prave kafane...
Ne osećam se kao penzioner, znam koliko imam godina, ne krijem ih, ali ih držim, nosim ih. Više se družim sa mlađim ljudima, lepše mi je sa njima nego sa mojom generacijom, oni samo kukaju, pričaju o zdravlju i preslišavaju se ko je umro. Ljudi treba da izbegavaju negativnu energiju, one koji ih iscrpljuju. Zato sam sam. Odem da se šetam, na primer, do mosta i onda neke stvari sam sa sobom raščistim, ne treba mi ničija pomoć, sam složim svoje kockice. Sve legne i dođe na svoje. Čovek sagradi kuću, ali, temelj propadne. Tako je i u organizmu. Ova deca danas srljaju, ne znaju šta je smisao života.
Gibino vjeruju
Muzika i pozitiva. Ne razmišljam negativno. Odem negde u planinu i vratim se sasvim nov, drugačiji, iščistim organizam. Mi živimo u zagađenom gradu, okruženi zagađenim ljudima. Oni koji su puni kao brodovi, nisu zadovoljni, njima je sve malo. Ne ganjam nacionalnu penziju, nego običnu, hoću da budem kao i svi drugi. Život je jako jednostavan, samo ga treba proučiti. Tu nema filozofije. Treba biti jednostavan, provoditi više vremena sam sa sobom, izbegavati stres. Gledam ljude u pošti kad plaćaju račune kako su nervozni. Pa, ako ne uplatim danas, platiću sutra ili za pet dana, zar je to važno?
Ljubav je najlepši lek. Ne volim da slušam budalaštine, sklanjam se, postoje ljudi koji su meni jako dragi, ali teški. Najsrećniji sam što nemam ni kola, ni vilu, ni bazen za kupanje, ni telohranitelje, šta će mi nemir? Ništa nisam planirao. Kao list na vetru sam. I dan danas ne planiram. Ne pravim nikakav „projekat“, grozim se tog izraza . To je termin koji se koristi u građevini, ne u muzici, umetnosti uopšte. Idu ljudi da „napune baterije“, kao da su roboti. Pored vode se čovek najlepše oseća. Voda smiruje, slušanje reke kako priča... Meni je žao što se narod izopačio zato što nema hleba. A ko ima, ima i previše. Šta će im? Kad odlaziš na onaj svet, ne dobiješ kamion od Boga da bi sve stvari potrpao i poneo. Ništa se ne nosi gore. Ideš go ko pi.štolj. Ako ti obuku „haljinicu boje lila“, obuku, ideš i ćao. Treba pozitivno razmišljati i verovati u Boga, koji je u nama. Ako ne veruješ Bogu, ne veruješ samom sebi. Mnogo ima zla i negativnosti, koje treba izbegavati. To je mene naučio „Put kojim treba ići“ Skota Peka. Volim i knjigu „Velike tajne“ Davida Isaka, „U potrazi za čudesnim“ Uspenskog, Dostojevskog... Ja sam nosio veliki teret. Kad ti ukradu pesmu, to je kao da ti ukradu deo tebe. Ali, nije mi žao, te će pesme trajati. Ništa i nije naše, ništa nećemo poneti na onaj svet. Samo će priča ostati.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa