18. april 2013.18. apr 2013.
NAŠI U SVETU - DRUGO I DOPUNjENO IZDANjE (5)

PESMA U TIŠINI NADE

Dok smo kolima zemljakinje Ružice Marjanović putovali iz Čikaga u Indijanu, u gradić Nju Karlajl, odnosno u njegovu blizinu, u srpski pravoslavni manastir Rođenja Presvete Bogorodice, da bismo prisustvovali krsnoj slavi Hrama i 50““godišnjici monaštva Mati igumanije Evpraksije, u putu dugom tri časa, nostalgično smo se prisećali Male gospojine u našem Šapcu. Prisećali smo se i sa čežnjom pričali o vašaru, dogodovštinama, šalama, dosetkama starosedelaca sa mnogobrojnim gostima na najčuvenijem vašaru u Srbiji, ali i sve većem, u poslednjih nekoliko godina, vraćanju Šapčana i srpskog naroda uopšte, svojoj pradedovskoj veri, svojoj pravoslavnoj Crkvi. Tako je, u nekom posebnom duhovnom stanju, kao u nekoj finoj tkanini duše, odvojene od puta, od kola, od tla kojim prolazimo, od Amerike u kojoj smo, počeo naš razgovor... a lepotu i mirnu snagu reči gospođice Ružice Marjanović još nosim u mislima.
Ružica je rođena polovinom četrdesetih godina u Vukošiću, u prelepoj pitomini Posavotamnave, u čestitoj i radnoj porodici Miladinović. Majka Savka i otac Živojin voleli su mnogo svoju decu, i stizali, i pored teškog i dugog svakodnevnog rada, da im posvećuju dovoljno pažnje, da ih vaspitavaju i podižu u patrijarhalnom i hrišćanskom srpskom duhu. Tada je i postala vernik, onaj pravi srpski pravoslavni vernik, koji ne samo da odlazi u crkvu i slavi duhovne praznike, nego se i u potpunosti pridržava svih kanona i strogih zahteva pradedovske vere i Svete Crkve. Baš kao kada je, kao devojčica, odlazila u crkvu i sa strahopoštovanjem prisustvovala liturgijama i drugim službama Božijim, tako i danas doživljava svoju veru, kao - lek za dušu.
Ružica je osnovnu školu završila u rodnom selu, a školovanje nastavila u Bečeju. U ovom gradu je počela da se bavi estradnim poslom, pevanjem.
Od ranog detinjstva sanjala je da bude umetnica, da sa mikrofonom u ruci zabavlja gledalište, da vidi ozarena lica onih koji je gledaju i slušaju, da oseti kako i ona svojim glasom prenosi deo svoje sreće, kako im pesmom daruje radost trenutka. Predavanje, potpuno davanje sebe ljudima, i vera u ljude, nosili su je i tada i kasnije, kada su je mnogi ranili i povredili, zaboleli, i sada kada je ušla u šestu deceniju života, i kada u miru, smireno, sumira pređeni životni put...
Od ranog detinjstva je želela da živi u Americi, zemlji prostranstva i vidika, sna i nade. Izgleda neverovatno, ali je još kao devojčica sebi postavila cilj ““ dolazak u Ameriku. Tako je u ovu veliku zemlju preko okeana, stigla 1974. godine. Još na aerodromu u Čikagu poželela je da se vrati. Možda je na to uticao strah od nepoznatog, možda trenutna nesigurnost. Tek, prvi kontakt sa Amerikom, nije bio pozitivan. Osećala se usamljenom, napuštenom, tugujući u svojoj sobici, jer se neljubazno prema njoj poneo gazda restorana u kome je trebalo da peva. Utešila je i puno joj pomogla baka Kosa, koja je bdela nad krhkom Ružicom i pomagala joj da stegne srce i peva u restoranu „Adriatik“.
Tada je, kako to obično u životu biva, Ružica doživela jednu od mnogih nesreća koje su joj obeležile život na severnoameričkom kontinentu. Razbolela se, dobila polipe u grlu i bila primorana da ih operiše. Za nekog drugog čoveka, to i ne bi bila neka velika tragedija, ali za Ružicu je njeno grlo bilo i ruka i alatka, njen zanat, njena umetnost i njen posao, a pesma ““ sav život. Posle operacije, dr Jovanović, ugledni naš čovek, lekar na Menhetnu, rekao joj je da neko vreme vrlo malo i govori, a da o pevanju više u životu ““ nema ni govora. I u takvom stanju, zbog preuzete obaveze prema vlasnicima restorana „Ankor“ , pevala je čitave večeri i dobar deo noći, a da niko, ni od gostiju ni od osoblja restorana, nije primetio sa koliko bola i teškoća Ružica to čini. Pevala je svom snagom svog bića, direktno iz srca. Na žalost, dr Jovanović je bio u pravu; zdravstveno stanje sa grlom se opet pogoršalo i darovita Ružica Marjanović je morala da kaže zauvek zbogom pesmi i estradi.
Pokušala je još jednom u Čikagu, u južnom delu grada, u restoranu“Avala“ kod vlasnika Pere Krkalovića, ali ““ nije išlo. Duboko potresena, ojađena, gorka, sama, beskrajno tužna, Ružica se, ipak, nije predala. Shvatila je da mora da preboli neostvareni san o uspehu na estradi, i zaposlila se u restoranu „OCD Beograd“. Tu je radila kao konobarica. Vlasnici Ljuba i Rajko Giljan bili su predusretljivi, a gosti, među kojima većinom Amerikanci, odabrani i kulturni. Kao nešto lepo i čisto u svom životu pamti bračni par Giljan, pažnju i pomoć su joj ukazali, kada je morala u sebi da skupi snagu i da krene novim životnim putem. Radila je kod njih tri i po godine. I danas su prijatelji.
Ružica se sa puno ljubavi seća i prijateljice i koleginice Kosare Savkić, koja je podučila da bude konobarica i to vrlo uspešna i cenjena. Dugo je, potom, radila u srpskim restoranima: „Korzo“ , „Kontinental“, „Sarajevo“ , „Skadarlija“ i to ne samo kao konobarica, nego i mnoge druge poslove. Dugo godina je radila po dva posla dnevno, po 16 sati neprekidno, ne računajući putovanje.
Nije imala ni vozilo, putnički automobil, nego odlazila i vraćala se s posla autobusom. To joj je, najmanje, oduzimalo još dva časa. Ipak, nijednom nije zakasnila na posao. Radila je uvek predano, uvek do kraja, ponosna i vredna, odgovorna i savesna, bilo da je usluživala eminentne goste, ili prala sudove.
„Ko se seli, taj se ne veseli“, kaže narodna poslovica, a Ružica se, samo u Americi, za 22 godine, selila čak 39 puta. I kao da joj je sudbina predodredila život u talasima, neko vreme sreće i radosti, pa onda samoće i sete, Ružica je nosila svoju karmu uvek podignute glave i uvek gledajući budućnost kao vreme koje će joj doneti ““ konačnu i potpunu sreću. Njena vera u Gospoda i u vrline hrišćanskog načina života uvek su joj pomagali da živi život dostojan čoveka. Mir i sreću čovek može naći samo u sebi i u onome što čini. Zato je na lice ove još veoma lepe i mladolike žene uvek prisutna senka posebnog spokojstva i mira.
„Glas Podrinja“, 14. mart 2002.
BRIGA O DRUGIMA KAO SMISAO
I danas, u drugoj polovini sedme decenije života, Ružica Marjanović radom ispunjava smisao života. Brine se o starim i nemoćnim ljudima istim onim žarom, vrednoćom i predanošću, kao i kada je počinjala. Život joj je ispunjen druženjima sa prijateljima, posetama srpskim duhovnim hramovima u Čikagu i drugim mestima u Ilinoisu i Indijani, prisustvom službama Božijim, čitanjem knjiga, sećanjem... Sa svojom rodbinom i prijateljima u Šapcu u stalnom je kontaktu. Namerava, kako je to do pre nekoliko godina redovno činila, da opet dođe u Šabac, grad svoje rane mladosti i večne ljubavi.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa