5. mart 2015.5. mar 2015.
ZDRAVSTVENE PRILIKE ŠABAČKE NAHIJE U USTANIČKOJ SRBIJI

BOLESNE LEČILI VIDARI I NADA U OZDRAVLjENjE

Čitav 18. vek stanovništvo Srbije, pa i šabačke nahije, provelo je ratujući i pateći. Ratovali su na strani Austrije protiv Turske u nadi da će stići do slobode. U ratu su stradavali od ratnih rana, a u miru do turske osvete. I rat i mir pratile su: beda, glad i epidemije kuge, kolere i pegavog tifusa. Za Srbe se nije znalo šta im je teže, da li rat ili mir. Bilo im je isto, bežanija i stradanija. Isti im je bio status ““ ponižavajući, kao austrijskim saveznicima ili turskim protivnicima. U ovom veku su preživeli četiri velike epidemije: kuge, kolere i tifusa. Podjednako su stradali, i ostarina i omladina ““ smrtno ili sa teškim invaliditetom.
Zdravstvene prilike u šabačkoj nahiji, kao i ostalom delu Srbije, bile su nesređene, okovane neprosvešćenošću, nemaštinom i totalnom bedom. Za razne boljke primenjivane su oprobane, tradicionalne, terapije kao: oblozi od rakije, od sirćeta, preprane svinjske masti, od narendanog krompira. Bolesnike su još i “stavljali na paru“. Od lekova upotrebljavane su razne trave u vidu čajeva. Rane su lečili melemima, čiji su osnovni sastojci bili: med, vosak, tamnjan i neke trave. Prelome kostiju nameštali su vešti ljudi, muškarci, ređe žene, a za imobilizaciju su korišćene “udlage“ od sveže lipove kore ili od posebno napravljenih daščica.
Kad ti “lekovi“ nisu pomagali, bolesniku ili ranjeniku su dovodili popa da mu čita molitvu. Teški bolesnici nošeni su u manastire. Ako se bolesnik nije mogao prenositi, tada bi njegovu kapu, gunj ili kakav drugi haljetak nosili popu ili kaluđeru da mu očita molitvu, veliku ili malu. Ređe su posećivali hodžu radi “zapisa“, koje su bolesniku ušivali u kožu. Dakle, njihova vera, ređe sujeverje, održavali su u njima “nadu ozdravljenja“. Sve to je zapisao Vuk Karadžić u svom Rječniku kod reči “Molitva“. “Kod Srba kad se koje razboli ne traže lekara, jer ga nema, već popa ili kaluđera da mu čita molitvu, veliku ili malu. Mala se molitva čita od: glave, groznice i od drugijeh kojekakvijeh malijeh bolesti, a velika kad čovjek nije pri sebi, nego bunca i plaši se. Mala je molitva do skora bila u Srbiji za marjaš, a velika groš, a sada valjda su i one poskupjele“.
Ranjene lečili ustanici
Pošto nije bilo školovanih lekara, u najboljem slučaju ranjene su “lečili i negovali“ ustanici, koji su ranijih godina ratovali u austrijskoj vojsci, gde su stekli osnovna znanja u pružanju prve pomoći. Ovako su lečeni: Karađorđe, Luka Lazarević, Stojan Čupić, Jakov Nenadović i ostali ustanici. Primera radi, pop Luka je u bojevima ranjen devet puta, jednu nezaraslu ranu (verovatno osteomijelit) nosio je do smrti. Dakle, stanje u pogledu lekarskog kadra u vreme SRPSKE REVOLUCIJE bilo je više nego beznadežno. U nedostatku lekara menjali su ih vidari i vidarice ““ ećimi. Najčuvaniji je bio Ećim Toma i njegova majka Ćira Mara. Šabac je imao svoga ““ Ećima Luku. U delovodnom protokolu šabačkog Magistrata 1809. godine pominje se nekoliko sporova zbog neplaćenih “hećimskim usluga“. Zbog teškog stanja Praviteljstvujušči sovjet tražio je početkom 1809. godine od carske Rusije da se u Srbiju pošalje makar jedan lekar. Krajem iste godine “dođe s ruskom vojskom, u okviru vojno-tehničke pomoći, vojni lekar, štab ““ doktor Marčevski, dakle stvarno PRVI lekar koji je došao u Srbiju, (makar privremeno) sa jednim “felčerom“ (lekarskim pomoćnikom) Aninom, sa ručnom apotekom i hirurškim instrumentima. On je ostao u Srbiji do 1812. godine, tj. do okončanja Bukureštanskog mirovnog zasedanja. Doktor Marčevski je lečio srpske vojnike i civile, tj. ustanike, kako u Šapcu, tako i u Beogradu, gde su bile formirane privremene bolnice, doduše slabo opremljene. U delovodnom protokolu šabačkog Magistrata od 17. decembra 1811. godine stoji kratka zabeleška: “Izdanje Gospodar Luka Lazarević (komandant šabačke nahije) gospodinu doktoru Marčevskom na 4 konja kukuruza 270 oka“...
Šabački Magistrat vodio je brigu i od drugim potrebama svoga stanovništva, a što se ticalo preventivnih mera od zaraza, pa je 22. januara 1809. godine obnarodovao naredbom: “Iz kuće đubre svaki da nosi u polje, kuće da čisto držite, a nijedan da se nije usudio na Savu đubre iznositi“.
Uopšte uzevši u Srbiji se ustaničkim danima poseban značaj se pridavao preventivnim merama. Polovinom februara 1812. godine Karađorđe je uputio naređenje Proti Mateji Nenadoviću, komandantu Drinske vojske, u kome se, između ostalog, nalaže:
“Vama preporučujem da kako ovo pismo primite tako, dokle je Vaša komanda, tvrde i čiste straže držite i sasvim granicu zatvorite sa Turcima, jerbo se u Stambolu i u Turskoj javila velika bolest čuma (kuga). Zato tvrdo zatvorite, štono reći, ni ptica da ne prođe, niti koji da se sastaje sa onim ljudima koji žive na turskoj teritoriji, koji bi se takovi uhvatio svoj život izgubiti. A, i onaj starešina pod kojim se to nađe oće kaštigovan biti. Zato što tvrđe stegnite, sahrani Bože, da takova u Srbiju ne bi prešla“. Koliko je poznato čuma (kuga) se ni pomenute niti sledeće godine nije javila u Srbiji. Slobodno se može reći da “nije u Srbiji uopšte bilo koleričnih ni kužnih zaraza, te smo bar ste strane bili mirni i mogli onako sjajno podići i voditi ustanak protiv Turaka“.
Dolazak doktora Marčevskog
Dakle, dok su na jednoj strani dobrom organizacijom i disciplinom, ustanici uspeli da izbegnu epidemije, ratne rane, na drugoj strani nisu. Gledajući celu Srbiju Mačva je najviše stradala. Preko njenih sela prelazile su vojske obe strane više puta. Jedan savremenik zapisao je: “Inače su se neprestano bili, tako za nekoliko godina nije se u Mačvi sijalo, niti se čuo petao u njoj, (sve) dok nije Karađorđe Turke iz Srbije isterao“. Jedan drugi savremenik govori o velikim gubicima ustanika u Mačvi “Kroz sedam godina vojevanja umrlo je u Mačvi samo sedam ljudi na ponjavi (po narodnom verovanju samrtnike treba s ponjavom staviti na zemlju da bi se lakše s dušom rastao) kod kuće u dva sela: Bogatiću i Prnjavoru, a 207 je poginulo na boju“.
Nesrećne 1813. godine slomom ustanka Srbije je opet dospela pod osmanlije. Mnoge porodice iz Šapca i Mačve prelazile su u Srem. Austrijske vlasti su formirale zbegove (karantine) u Klenku, Mitrovici, Bosutu i Rači. Zapisano je da: “Begunac ““ sam starac, žena i deca, došli jadni sa zla na gore. Ni odela, ni rane, golih šaka i praznih stomaka. Gledali su samo živu glavu da iznesu. Ovlada glad, srbobolja. Srceparajuća vriska izgladnele dece poče se nebu dizati. Austrijske vlasti počeše sad još oštrije sa njima opštiti. Mrtvi begunci se nesmedoše usled “višeg naloga“ ni u grobljima sahranjivati, već tamo na “Biškupiji“ pored Save. Danas Sava odstranjujući obalu nosi i grobove onih žrtava. Na mnogim mestima štrljaju kosti iz obale“.
U osvojenoj Srbiji Turci započeše sa osvetničkom pljačkom i zločinima, kakvih do tada nije bilo u ovoj napaćenoj zemlji. Zavladao je teror, glad, nemaština i bolesti. Harale su zarazne bolesti, koje niko ni hteo niti imao čime da sprečava. Sve nesreće nisu ni mogle biti zapisane, ali je ostalo zabeleženo da je dolazak doktora Marčevskog iz Rusije 1809. godine, na neki način, početak JAVNOG ZDRAVSTVA u Šapcu i Srbiji, ravno pre 205 godina. Ovaj podatak zaslužuje da se ne zaboravi!
Piše: prim. dr Predrag Tojić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa