18. jun 2015.18. jun 2015.
GENERACIJA ŠKOLSKE 1949/1950. ŠABAČKE GIMNAZIJE PROSLAVILA ŠEZDESET PET GODINA OD MATURE

UČITE MLADE DA NAĐU SEBE

Sećajući se reči Stanislava Vinavera: „Ja takve bistrine nigde u Evropi nisam video“ maturanti školske 1949/1950. godine, istakli su prošle subote na proslavi šezdesetpetogodišnjice mature da su ponosni što su pod krovom Šabačke gimnazije čiji su bili đaci kao i grada koji je „imao smisao za čoveka“. Školujući se u burnim istorijskim vremenima ova generacija nije izgubila smisao ni za ljudskost, dobrotu, upornost, istrajnost što su pokazali i tokom svog životnog i radnog veka.
- Naša generacija, ratna i poratna, koja se školovala u najtežim uslovima ipak je vrlo uspešna. Bilo nas je tri odeljenja. Većina je bila rođena 1931. godine, bilo nas je dosta iz tridesete, nekolicina čak i iz dvadeset devete. Ta generacija pamti slom Kraljevine Jugoslavije, dolazak i zločinstva nemačkih okupacionih snaga, muke i nedaće, a ipak je uspela da da dva ministra, akademike i doktore nauka, više profesora fakulteta, jednog dekana, inženjere, sudije, direktore, tri oficira pukovnika, sportiste - rekao je istoričar prof. Bogdan Sekendek podsetivši sve na vremena i grad u kome su sticali svoja znanja, ali i na profesore zahvaljujući kojima su ono što su danas.
Dobrodošlicu ispred Šabačke gimnazije poželela je direktorka Marijana Isaković izrazivši lično zadovoljstvo što je posle pet godina imala priliku da to ponovo učini.
- Vi ste na neki način pomogli ostvarenju moje ambicije da budem domaćica ove škole koja nam svima mnogo znači. Smatram da je Šabačka gimnazija jedan stožer od kulture Srbije, jedno čvorište i emocionalno, i intelektualno odakle sve kreće u našem gradu, a bogami i šire. Moj cilj prilikom preuzimanja ove ustanove je da školi vratim stari sjaj koji je imala i da se izborim za to da na stoosamdesetogodišnjicu ona postane ustanova od specijalnog značaja za državu. Na dobrom smo putu da to ostvarimo. Svi oni koji su išli u Šabačku gimnaziju znaju koliko je to značajna ustanova i da svi treba zajedno da se trudimo da tradicija ostane takva kakva jeste i da škola dobije značaj koji joj sa pravom pripada. Kad čujete svoje ime u ovoj školi vi se ponovo osetite kao đak. Prosto škola ima čudesnu moć da vrati izgubljenu mladost. Sećajući se reči Boška Plićanskog, jednog od vas, posvećenih dolasku na maturu koji kaže da su na njegovoj prozivci „svi uvek mladi, snažni, kao granati brestovi“ želim vam da i dalje budete mladi i snažni kao mladi brestovi, bar onda kada prolazite pored naše škole. Hvala vam što ste došli i uvek ćete biti rado dočekani gosti - naglasila je direktorka.
Iako srećni što se ponovo vide vremešni godinama, a čili duhom, maturanti su istakli da je neizostavna prisutna tuga zbog onih koji više nisu sa njima.
- Prvi osećaj je tuga zato što nas od sto trideset ima svega tridesetak. S druge strane srećni smo što smo došli ponovo u grad gde smo završili jednu od najboljih gimnazija u Srbiji i gde smo proveli neke lepe dane u tih osam godina. Takođe smo srećni što smo iza sebe ostavili karijere, unuke, decu. Nadamo se da ćemo kroz pet godina, ako ne nas trideset bar nas deset, okupiti se i nastaviti tradiciju - uveren je Bora Oljačić, satiričar i humorističar, zadužen u društvu za šalu, smeh i dobar provod uz kratke, peckajuće epigrame.
Sličnog mišljenja bila je i jedna od dve dame u povećem muškom društvu Ljubica Isaković.
- Lep je povod ali i tužan. Malo nas je. Da citiram Dantea Aligijera: „Nema veće tuge od sećanja na srećne dane u vremenu jada“. A to je baš i jad, i tuga, i žalost jer se svela knjiga na dva slova - dodala je Ljubica, nastavnica istorije u penziji, majka dva sina i baka četvoro unučadi.
Pisac knjige „Šabac - Mali Pariz“, Petar Savković, novinar, nekadašnji zamenik direktora televizije Beograd, urednik Beogradske hronike i glavni urednik Naučno-obrazovnog i kulturnog programa RTS, osvrnuo se na vreme u kome je njegova generacija učila, radila i stvarala.
- Ako čovek misli, znači postoji. Još ako može da hoda, da usluži sam sebe to je isto zadovoljstvo. Pogotovo što je ova generacija zaista imala tri strašna razdoblja. Imala je težak život pred rat, za vreme i posle rata. Svi smo teško živeli izuzev onih koji su imale diplomatske magacine a takvih je bilo malo. U stvari, ostaje za utehu da starimo koliko moramo, podmlađujemo se koliko možemo. To je govorio Andrić i mislim da i mi treba tog gesla da se držimo. Inače ova Gimnazija je zaista dala veliki broj ljudi. Pamtim Vinaverove reči da su najbolji đaci bili iz sela jer su ne samo bili bistri nego su imali obavezu i znali su da su došli da uče, a ne da šetaju gradom i da se bave sporednim poslovima i stvarima. Sećam se i našeg dvorišta. Nije bila travčica jedna a kamoli stablo. Sad to izgleda slikovito, živopisno. Baš dobro neguju ovu Gimnaziju - dodao je Savković.
U biblioteci Šabačke gimnazije mogli su se čuti i pozdravi prof. Radmile Stošić, kao i delovi pisma Ljubice Popović u kome je uz najbolje želje poručila svima: „Učite vaše mlade da nađu sebe a ne da kopiraju i to samo ono što je slabo sa Zapada“.
O. Gavrilović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa