6. avgust 2015.6. avg 2015.
CRKVA SV. TROJICE NA LETNjIKOVCU

DA BLIŽNjI BUDE BLIŽI

U početku beše dobra volja ili kako smo postali bliži jedni drugima, a crkva na Letnjikovcu oživela
Ko u čuda veruje, taj čuda i stvara... Ima li mesta čudima u priči o crkvi? Ili ovo, možda, i nije priča o crkvi, već pre o veri koja čini čuda. Verovali su da mogu, pa je crkva oživela. Pohode je meštani, parohijani, gosti, žitelji šabačkog „kruga dvojke“, mladi, stari, a najviše, čini se, deca... Crkvu posvećenu Sv. Trojici, na Letnjikovcu, nadomak koje se, u ovo vrelo leto, kad je nigde nema, sačuvala trava, tako zelena da podseća da ima nečeg posebnog u posvećenosti. I u dobroj volji koja je početak priče o svakom uspehu.
- Kada nedeljom vidiš pun hram, nema boljeg osećaja. To je nešto što svakog sveštenika treba da ispuni. Lepo je i što posle službe sav taj okupljeni narod ostaje ovde u crkvi i oko nje, da se družimo, pričamo. To je, pretpostavljam, i rezultat našeg svešteničkog rada i odnosa prema ljudima, koji to osećaju na pravi način, osećaju da je to pozitivna energija, ljubav, široko srce i tako nam i uzvraćaju - kazuje protojerej stavrofor Rade Todorović, starešina crkve.
Dođu ovde ljudi na molitvu, dođu po utehu, dođu da čuju kakvu lepu reč, jer tako je malo mesta ostalo na kojima nas dočekaju sa „Gde si, kućo...ljubavi...druže?“ A, tako goste dočekuje otac Rade, starešina crkve. Starešina treba da je prvi, ne samo u crkvi. I prvi je - u entuzijazmu, veri i volji. Ne zaostaju ni ostali ““ sveštenici Slobodan Živanović i Aleksandar Petrović, parohijani, darodavci, putnici koji se vraćaju u borovinu i mir šabačkog naselja u prilog čijem imenu govori i ovaj hram ““ pa, uistinu, postade Letnjikovac.
Nema boljih čuvara od graditelja, pa tako oni koji su hram podigli, brinu o njemu. Sve je počelo 2007. godine zajedničkim zalaganjem sveštenstva Crkvene opštine Šabac. Od februara prošle godine sve se pokrenulo, pa je crkva posvećena Sv. Trojici ubrzo dobila stolariju, podno grejanje, vrata, ikonostas, freske i ono najvrednije ““ ljude.
- Osim ove građevine, ono što je najvažnije, to je živa crkva - ljudi. Mi, u našem hramu, možemo da se pohvalimo da baš imamo i negujemo živu crkvu. S obzirom da smo u vremenu u kakvom jesmo, moramo obratiti pažnju jedni na druge, svima je potrebna lepa reč i pažnja, posebno je važno voditi računa o mladima i njima izaći u susret i pomoći im da pronađu pravi put. Veliku radost nama sveštenicima i svim našim vernicima predstavlja i to što je u našem hramu služio i posećuje nas naš Preosvećeni vladika šabački Lavrentije - kaže otac Rade Todorović.
Dece je, ovde, ipak, najviše. Pomažu u crkvi, skupljaju priloge, organizuju humanitarne akcije, grade svoj hram.
- Ovde, u porti hrama, smo sa porodicama, prijateljima. Hram je uređen tako da se u njemu i njegovom okruženju može opustiti, odmoriti i družiti. U okviru Hrama dodati su i teren za odbojku i stoni tenis, što mi se jako sviđa, jer se tako sve više dece okuplja i dolazi u crkvu. A, gde su deca, tu su i odrasli. Privlači nas to što sve više ljudi dolazi da bi se u ovom miru odmorilo, a mnogi dolaze baš da bi kroz razgovor sa sveštenicima saznali više o našoj veri. Hram je postao jedno od omiljenih mesta svih Šapčana ““ pričaju Katarina Jović i Anđela Petrović.
Dar, mimo drugih, muzički, uz mnogo strpljenja i predanosti teologa Katarine Simić iznedrio je mešoviti dečji hor. Nazvan imenom hrama, hor okuplja više od sedamdesetoro dece, a Katarina sa njima radi s mnogo ljubavi i posvećenosti, kako se jedino može sa onim najvrednijim ““ našom decom.

- U Hramu se osećam kao u drugoj kući. Jedan od najvećih utisaka na mene ostavlja dečji mešoviti hor „Sv.Trojice“, čiji sam i sama član. Drago mi je što je Hram postao mesto za druženje, okupljanje mladih ljudi, pa se nadam se da će tako i ostati - priča Milica Stanojević.
Ostavili su u ovom hramu svoj pečat i vrsni umetnici, freskopisci Anastasije Radović i Vuk Dabetić. Sprijateljili se za vreme rada s meštanima, pa su za „slikare“ stizale ponude... Ovde će, kažu sveštenici, uskoro stići i prava mala tvrđava koju mogu osvojiti samo najmlađi, a u planu je i izgradnja parohijskog doma, da se ima gde okupljati kad leto mine. Samo da se, pre toga, urade pristupne saobraćajnice i parking. Dok pričamo stiže i mašina za čišćenje podnih pločica. Dar je braće Pavlovića koji u Ulmu u Nemačkoj žive od 2001. godine. Darivali su crkvu i ranije.
- Ovde je raj - kaže Milan, koji ovde provodi svoje dane odmora.
A, opet, nema priče ni dela u nas, a da nema neke mane, pa bi i ovoj letnjikovačkoj priči o dobroj volji, veri i crkvi Sv. Trojice, oštro oko posmatrača moglo naći neku. Ali, ne moramo u izricanju suda drugima uvek poći od sebe. Možda je odgovor jednostavan, kao što najčešće biva. Ljubav je, oni veruju, odgovor. Pa zato ne „zakrovljeni nebom“, kao što pesnik reče, nego „zakrovljeni ljubavlju“ ovde se neki mladi uče radu, redu i poštovanju ““ zaboravljenim ili samo, u poplavi banalnog, estradnog i tabloidnog, skrajnutim vrednostima, koje traju koliko i vera. Naša vera da stvari mogu biti bolje. Pre njih mi moramo biti bolji. Kao što neki već jesu. Prepravljena za ovu priliku poznata misao mogla bi glasiti „oni grade hram, hram gradi njih“. Tako će oni, zaokruženi, i ovom vremenu i našem trajanju dodati vrednost.
NAJVIŠE JE DECE
Decu učimo da jedni drugima izađu u susret, da imaju osećaj za druge i da se raduju kad pomognu drugima. I to je najvrednije što možemo da im damo. Nekad nas pitaju „Je l“™ danas praznik“, a nekad pozivaju da „ukrstimo rekete“. Važno je samo da za njih uvek imamo vremena - kaže otac Rade.
M.Musić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa