13. avgust 2015.13. avg 2015.
OMLADINSKO POZORIŠTE „VOŽD“ MIŠAR PREMIJERNO IZVELO PREDSTAVU „PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ“

KADA ILUZIJA POSTANE STVARNOST I OBRNUTO

„Kroz puste zemlje ispunjene plačem, u vatre krećemo sa drvenim mačem“
Tragično, tragi-komično, smešno, realno sve u jednom a opet nekako zaogrnuto onim našim sudbonosnim, istorijskim i vekovnim što srpski narod odvaja od drugih. Kada je teško ne plačemo već zapevamo, kada je veselo zaplačemo. Život je odraz pozorišta, a pozorište života. U stalnoj potrazi za slobodom pod Suncem, koje je nad Srbijom u više navrata bilo zaklanjano ratnim osvajanjima, „Putujuće pozorište Šopalović“ po tekstu Ljubomira Simovića, u režiji Dušana Simića i Marka Ribića, a u izvođenju glumaca Omladinskog pozorišta „Vožd“ i Nezavisne dramske asocijacije „Veselo Majmunče“, prošlog četvrtka pokušalo je po ko zna koji put da odgovori na više pitanja. Između ostalog i gde je kraj realnosti i početak iluzije.
Upravo tu realnost zaogrnutu u pozorišnu iluziju ili obrnuto, na najbolji mogući način doneli su mladi mišarski glumci i njihovi prijatelji. Na pozornici Doma kulture Mišar, koja više odgovara upravo onoj ratnoj 1941. godini kada su četiri glumca pozorišta „Šopalović“ pokušavala da ispod senke vešala pronađu delić slobode za svoje umetničko izražavanje, umetnost je progovorila o umetnosti koja i dan-danas vodi slične borbe kako u ratu tako i u miru.
Igrajući kao jedan, u želji da dočaraju izuzetno težak Simovićev tekst, poput profesionalaca uspeli su da prenesu, zahvaljujući i glumi i odličnoj režiji, suštinu samog komada u čijem centru su antiratne poruke. Zlo rađa zlo, a mi podvodljivi, zaogrnuti koprenom uverenja i iluzija, pogrešnih ili dobrih, krećemo na put na čijem kraju čeka smrt.
„Tebi će taj drveni mač doći glave“, kaže Vasilije Šopalović (Dušan Simić) svome prijatelju i glumcu Filipu Trnavcu (Nikola Đukić) već na samom početku drame. I upravo ta jedna rečenica sudbonosno će označiti kraj kako jednog ljudskog bića tako i svega onoga oličenog u njemu potvrđujući da su stvarnost i iluzija dve strane iste medalje. Medalje u kome pozorište predstavlja reč naroda izraženu u glumačkom nastojanju da se ukaže na dobro poznatu činjenicu - čovek je čoveku najveći neprijatelj.
Ostavljajući prostora za različite performanse vezane za rešavanje dekora, muzike, svetla, scenskog pokreta, Simovićev tekst doneo je, u realizaciji ovih mladih ljudi, svedenost scenografije, a samim tim i izvesnu čaroliju. Čaroliju glumaca Dušana Simića, Vanje Pavlović, Nine Stokić, Nikole Đukića, Tamare Bastaje, Filipa Rajkovića, Milice Ostojić, Milice Popović, Marije Milovanović, Slobodana Petrovića, Dragoljuba Manojlovića, Marka Ribića i Đorđa Mitrovića koji su pred prepunom salom dokazali da umetnost podražava život kao što život ispisuje strane srpskog glumišta.
„Ljubo Simović je ne samo veliki pesnik veći i veliki dramski pisac. Imao sam sreću da igram u svim njegovim komadima koje je napisao. Prvi je „Hasanaginica“, drugi „Čudo u Šarganu“, a treći „Šopalovići“. Ja sam ga igrao daleke 1981/2. godine. Gledao sam nekoliko postavki „Šopalovića“, uključujući i tu veliku predstavu Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Baš sam bio radoznao. Jako me je zanimalo kako će da ispadne. Mislim da su ovi mladi ljudi to vrlo promišljeno radili, da su pronašli ključ koji odgovara njihovom mentalitetu, ali i ovom današnjem vremenu. Potpuno su u dosluhu sa današnjim vremenom. Glavne poruke su antiratne poruke komada kao i priča o tome da li umetnost može da pobedi rat i silu i zlo. Ovo je postavljeno na dobar način, glumci su odlični i verujem da će ovu predstavu igrati više puta, da ovo nije kraj.“
Zoran Karajić, direktor Šabačkog pozorišta
O. Gavrilović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa