12. novembar 2015.12. nov 2015.
GRADSKE PRIČE

ČAJ I LIMUNADA

Bila je u mojoj grupi, pričala je neprestano, a izbačeni zubi su gušili njen smeh, tako da se završavao uzdahom. Zabavljala se sa starijim kolegom. Upadljivi su bili na pauzama između predavanja. Dosezala mu je do ramena, privijajući se, čvrsto ga je grlila i stavljala glavu na njegove grudi. Meškoljio se, pokušavajući da se oslobodi, ali ona ga je sve čvršće stezala, čineći da se i mi okolo osećamo neprijatno. Početak predavanja je bio olakšica za sve. Kad su raskinuli, mi smo se šalili sa njom, a ona se nije ljutila zbog toga. Roditelji su joj bili lekari i stanovala je u velikom stanu u centru.
Jednog dana mi je predložila da spremamo kolokvijum iz anatomije.
Bešumni, otvoreni lift, polako se penjao na četvrti sprat stare, već oronule zgrade. Čuo se samo kod polaska i zaustavljanja. Sve je bilo tiho, čak i zvuk zvona koji se oglasio na vratima. Dočekala me je u kućnoj haljini, sa novom, kratkom frizurom. Žena za pomoć u kući se brzo udaljila. Uzdrhtao sam pri pomisli na izuvanje, jer čarapu na kojoj se izvukla žica nisam okrpio. Postavili su me na higijenke, koje sam prvi put video i zamalo nisam pao, klizajući se po predsoblju, što je ko-leginica propratila smeškom. Koraknuo sam u sobu i spotičući se o visoki, vuneni tepih, stropoštao se u prvu fotelju, ali pošto je ona bila elastična, udario sam potiljkom u pod. Najzad sam se skrasio i izvadio knjige na sto. U toalet ne smem ići, pomislio sam. Setio sam se druga koji nije znao da zavrne slavinu, već je pomoću noža praznio prepunjeni lavabo.
Pustio sam je da čita i njen glas je zvonio po velikoj sobi. Sat, veličine čoveka, svojim kucanjem odvraćao je moju pažnju od suvoparnog teksta. Diskretno sam gledao oko sebe. Izrezbareni krevet, sa teget platnom učvršćenim zlatastim nitnama i jastučićima jarkih boja, nije služio za spavanje. Preteški luster, koji je visio nad glavom, izazivao je strah u meni, dok su me bogate zavese od konca smirivale. Privikao sam se na sat, jedino je parajući glas smetao.
„Izvolite čaj i posluženje“- prenu me žena iz hodnika i nestade. Plašio sam se da naspem čaj iz ibrika ukrašenog zmijolikim ornamentima.
„Šta će mi čaj? Pijem ga samo kad sam bolestan!“ - vrzmalo mi se po glavi. Nisam izvadio kašičicu iz šolje tako da mi je kod pijenja stalno išla prema oku, što je bilo propraćeno njenim smeškom.
„Uzmi ovaj kolačić, pa ovaj sa lešnikom! Vidi ovaj što je lep!“- razlegao se njen umilni glas.
„Sada prelazimo na drugu oblast“- pokvarila je sve kolače.
Nisam više slušao njen glas, a soba mi je odjednom postala pretesna. Poželeo sam da se ponovo pojavi ona žena.
Unela je dve limunade u dubokim čašama sa dugim plastičnim kašičicama. Odmah sam izvadio kašičicu i popio limunadu do kraja, a zatim, zbunjeno, gledao kako ona sa onim istim smeškom, polako, uživajući, pije limunadu kroz kašičicu!
Nameštaj u sobi više nisam video.
„Sutra tačno u pet, čekam te!“- doviknula je dok sam jurio niz stepenice.
Iz knjige Bana Jankovića, “Kapija n&#

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa