31. decembar 2015.31. dec 2015.
GRADSKE PRIČE

BOŽIĆ

Sedeli smo u polumračnoj kuhinji, a napolju se dan mučio da nadvlada dugu zimsku noć. Sneg je zatrpao pragove i svi smo nestrpljivo čekali da neko od stanara prvi uprti stazu do šupe i klozeta, koji su se nalazili u dnu dvorišta.
Svetlost je dolazila od velike količine žara iz ložišta šporeta, koji je posebno doteran za tu priliku. Oštri miris isfiksanih sulundara štipao nas je za nos i oči, dok je išmirglana plotna prosijavala prostoriju. Plašeći se da ne zaspim, setio sam se Badnje večeri i brata koji je, kao stariji i snažniji, pokupio skoro sve što je majka iz kecelje na pod bacala. Nikako nisam mogao da zaboravim ogromni orah, sa kojim bih, da sam ga uhvatio, sigurno svu komšijsku decu u „kućama“ pobedio. Ali, moram se osvetiti i na mah sam uzdrhtao pri pomisli da ću naći paru u česnici.
Ulazak komšije trgnuo me je iz razmišljanja. Već je mirisao na jak duvan i lošu rakiju, ali je uneo dobro raspoloženje u snene ukućane. Varnice su prštale na sve strane, a ispao žar komšija je golim rukama u šporet vraćao. „Koliko varnica, toliko sreće, zdravlja, berićeta!“ Plamen je zahvatio badnjak, osvetljavajući naša sretna lica.
Najzad je svanulo i prirodna svetlost je prodrla unutra, a komšija je pio treću rakiju, sve glasnije pričajući o nekim svojim vremenima. Razgovor su prekidale prangije koje su se oglašavale sve češće, a čule su se sve bliže. Morali smo to videti.
Stariji dečak nosio je lepo izlivenu prangiju, sa čvrstom drškom, a oko njega se nalazila gomila dece sa različitim pucaljkama. Najčešće su veliki katanci sa šupa ostajali bez ključeva koji su korišćeni da se do vrha napune glavicama od šibica. Ponekad je i to moglo da pukne, ali nije se daleko čulo, jer se držač od žice krivio, a ekser, koji je služio kao čep, ispadao napolje. Onaj dečak koji je imao pravu prangiju, šepurio se gledajući ostale kako se muče. Izvadio je bočicu sa žutom šalitrom, a zatim kašičicom do pola napunio šupljinu, usput objašnjavajući zadivljenoj deci da je ne sme napuniti celu jer se plaši da će eksplodirati. Snažno je zamahnuo i udario o prag Autobuske stanice, a manja deca su odskočila u stranu. Navaljivali smo da je napuni do vrha i na kraju smo uspeli da ga ubedimo. Nastao je tajac. A onda, strahovit prasak. Ostali smo ukočeni, otvorenih usta i činilo nam se da se zgrada ljulja. Ovo mora da je čuo ceo Šabac. Tapšali smo ga po ramenu, a on je nogom gurao odvaljeni deo basamka.
Sto je bio prekriven čaršavom od grubog platna sa raznobojnim cvetovima povezanim međusobno. Na sredini se nalazila čaša ispunjena žitom i kukuruzom, a oko svećice su blještali srebrni novčići. Sve oči su bile uprte u česnicu koja je krila svoju tajnu. „Ni sama ne znam gde sam paru stavila“- bez razloga se majka pravdala. Goreli smo od nestrpljenja, ali prvo je trebalo molitvu izgovoriti, zatim sobu okaditi. Odvojena su tri parčeta za kuću, a onda je nastalo neopisivo otimanje između brata i mene, koje majka nije uspevala da smiri. Naglo smo gutali nesažvakane zalogaje, pritom štucajući, ali na grdnje se nismo obazirali. Da li je zaboravila da stavi paru? I onda, tup udar u zube, do bola, a suze počeše da naviru na oči. Našao sam! Našao sam! Uzvikivao sam držeći je u šaci, na šta je brat ljutito otišao od stola. Odvojio sam okolno testo i ispruženog dlana govorio: Imaću mnogo sreće ove godine.
Iz knjige “Prozor na Kamičku” Bana Ј

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa