4. februar 2016.4. feb 2016.
VUKAŠIN OBRADOVIĆ, PREDSEDNIK NEZAVISNOG UDRUŽENjA NOVINARA SRBIJE

NAJTEŽE JE IZA NAS, NAJGORE JE PRED NAMA

Maske su definitivno pale, vlast je potpuno ogolila svoj autoritarni odnos generalno prema slobodi izražavanja. Nema cenzure bez straha, i obrnuto. Ne možete očekivati od novinara da stalno jurišaju golim grudima na bajonete
Stanje u srpskim medijima je ponovo tema o kojoj se sve glasnije govori u negativnoj konotaciji. Činjenica je da je profesija pod udarom sa svih strana, a naznaka da će se situacija popraviti nema. Konstantni pritisci na medije, ministarske packe novinarima, slučaj „Gašić“, i na kraju one najrigidnije mere kada preko noći nestaju emisije, stvaraju veoma neprijatan ambijent kada je sedma sila u pitanju. Za predsednika Nezavisnog udruženja novinara Srbije Vukašina Obradovića nema nepoznanice zašto je to tako.
- Zato što je postalo očigledno da u Srbiji ne samo da nema napretka u ostvarivanju medijskih sloboda, već se pritisci pojačavaju, objavljuju se spiskovi „izdajničkih“ medija, novinari su izloženi šikaniranju, progonu, pa i pravoj javnoj harangi sa ciljem da se prikažu kao „strani plaćenici“ ili „zaverenici“.
Šta je to konkretno zbog čega država dobija „packe“ iz domaće i svetske javnosti?
- Dugo najavljivana medijska reforma se nakaradnom primenom zakona pretvorila u svoju suprotnost i iskorišćena je za povećanje uticaja na medije, pa smo umesto državnih dobili stranačka glasila. I ono što je poražavajuće, vlast tako stanje shvata normalnim i poželjnim, ohrabruje i direktno podržava takve trendove u oblasti informisanja. Maske su definitivno pale, vlast je potpuno ogolila svoj autoritarni odnos generalno prema slobodi izražavanja. Otuda i sve češće kritike sa svih strana.
Šta je veći problem ““ cenzura ili strah?
- To funkcioniše po principu spojenih sudova. Nema cenzure bez straha, i obrnuto. Cenzura se zasniva na strahu novinara da će ostati bez posla, egzistencije, na ulici, bez mogućnosti da prehrane svoje porodice. I taj strah je savim opravdan i razumljiv. Ne spadam u one koji osuđuju novinare kao jedine krivce za sve ono što nam se dešava. Sve dok ne postoje jasni mehanizmi zaštite njihovog radnog i profesionalnog angažmana, ne možemo očekivati nekakav masovan bunt, protest ili pobunu.
Kako da se borimo protiv toga?
- Novinari, često se zaboravlja, su samo segment društva, doduše važan, ali i oni se suočavaju sa posledicama uspostavljenog sistema vlasti u Srbiji. Bez demokratizacije društva, korenitih promena u funkcionisanju sistema, uspostavljanja vladavine prava, nema slobodnih medija. Naš prostor za delovanje je veoma sužen u takvim okolnostima ali i mi moramo da iskoristimo svaku mogućnost da se izborimo za svoja prava. Moramo mnogo bolje da se samoorganizujemo, da pokažemo više solidarnosti i samopoštovanja. Očigledno je da nas ova situacija tera da pronalazimo nove načine suprotstavljanja daljem unižavanju novinarske profesije i potražimo najefikasnije oblike borbe za svoja prava.
Kako smo došli u situaciju da su novinari postali produžena ruka političara?
- Mi moramo biti svesni činjenice da je sadašnje stanje u medijskoj sferi posledica procesa koji traje 15 ili 25 godina. Nije Vučić stvorio ovakav sistem, on ga je samo doveo do perfekcije. Nije mu bilo teško, jer je nasledio medijsku scenu koja je građena dugo vremena sa osnovnom premisom da su novinari samo megafoni političara, držači mikrofona, stranačka oglasna tabla, sredstvo da se dođe i ostane na vlasti. Naša je realnost da od 5. oktobra do sada mi nismo imali nijednu političku garnituru koja je u medijima videla deo demokratskog procesa, „četvrti stub demokratije“. Većina novinara je, moramo sami sebi da priznamo, pristala na taj incestuozni spoj i sada smo tu gde jesmo: poniženi, uplašeni, slabo plaćeni.
I dalje nema kolegijalnosti među novinarima. Primer prostakluka ministar odbrane Bratislava Gašića govori o tome da nam struka nije jedinstvena. Sutra da taj isti Gašić pozove na konferenciju za štampu, novinari bi došli umesto da bojkotuju. Zašto?
- Ne možete očekivati od novinara da stalno jurišaju golim grudima na bajonete. Nisam bio srećan zbog pomenute situacije ali da li je bilo realno očekivati praznu salu ispred Gašića? Nije, plašim se, jer te naše kolege bi mogli da se odluče na radikalne iskorake iz ove situacije tek kada imaju neku alternativu. Ona u ovom trenutku ne postoji. Odbićete da dođete na konferenciju za medije sada već bivšeg ministra Gašića i šta ćete sutradan? Na ulicu, da protestujete? Da, ako ste uvereni da ćete na taj način nešto promeniti, da će vas vlast udostojiti makar da vas sasluša, da će vam neko pomoći da prehranite porodicu kad ostanete bez posla... Suočeni sa takvom realnošću većina novinara je odlučilo da okrenu drugi obraz, prime još jednu šamarčinu i nastave dalje. Dokle? Pa, sve dok ne dođe red i na njih.
Moramo da priznamo da ni Udruženja ne mogu dovoljno da zaštite profesiju. Imamo primer kolega iz Televizije Pančevo koji su uslovljeni članstvom u SNS ako žele da nastave da rade svoj posao. Zašto Udruženja ne mogu da zaštite svoje članove?
- Ne želim da pravdam ni sebe ni udruženje na čijem čelu se nalazim, ali šta je NUNS, odakle on treba da crpe svoju snagu? Iz članstva i spremnosti koleginica i kolega da kroz ovo i druga udruženja stanemo u zaštitu naših svih onih čija su prava ugrožena. NUNS je jak i sposoban da štiti profesionalna prava i medijske slobode onoliko koliko su naši članovi spremni da se angažuju u jednoj takvoj borbi. Snaga NUNS i drugih udruženja je proporcionalna volji i želji novinara da se izbore za svoja prava. NUNS je samo okvir, institucionalna forma koja može eventualno da kanališe te zahteve, i ništa više. Mnogi to svesno ili nesvesno zaboravljaju, a ima i onih koji po navici svaljuju svu krivicu na udruženja. Nama se mogu uputiti mnoge zamerke ali ja pozivam sve naše koleginice i kolege da to učine kroz konkretan angažman. Samo tako će novinarska udruženja dobiti na snazi koja eventualno može da ih legitimiše pred državom kao ravnopravnog partnera za razgovor.
I Vi ste imali neprijatnu situaciju sa vlasnikom Televizije Pink. Reakcije i zaštite, gotovo da nije ni bilo. Šta to govori?
- Pink i Informer vode konstantnu kampanju protiv NUNS-a i mene lično. Poenta je da utišaju sve one koji im narušavaju tu monolitnu podršku Aleksandru Vučiću i ovoj vlasti. Pri tome se služe sredstvima koja su ispod svakog, ne profesionalnog, nego i civilizovanog nivoa. Vređaju, izmišljaju, fabrikuju laži, žele da me diskredituju ne samo kao novinara, već i kao čoveka. To je taj „topli zec“ kroz koji mora da prođe svako ko se iole suprotstavi toj ideji jednoumlja. Nisam ja nikakav izuzetak. To je mehanizam koji već duže vreme funkcioniše na javnoj sceni i ja ga prihvatam kao deo posla kojim se bavim.
Kako Vi ocenjujete stanje medija u lokalu. Kakva nam je svima perspektiva?
- I sam potičem iz lokalnog medija koji postoji već 22 godine, tako da mi je jako dobro poznata situacija u lokalnim medijima. „Vranjske“ su se suočavale u ovom periodu sa velikim iskušenjima, od obijanja redakcije, pretnji smrću novinarima i meni lično, kažnjavanja po zloglasnom Zakonu o javnom informisanju i ignorantskom stavu vlasti posle 5. oktobra. Sada smo opet na početku. Borimo se za goli opstanak. Ovakvu sudbinu preživljava većina lokalnih medija koji nisu pod kapom vlasti. I ne vidim da će u narednom periodu biti bolje.
Najteže je iza nas, najgore je pred nama. Ili, što bi rekli drugovi komunisti: borba neprestana!
DuŠevna bolnica
Ponovo se vraćaju u upotrebu izrazi ““ strani plaćenici, a sad i reketaši. Da li je normalno da ministar policije za jednu redakciju kaže da su reketaši, a da ne preduzme ništa?
- Šta je normalno u Srbiji danas, veliko je pitanje. I upravo te relativizacija realnosti, zloupotreba javnih položaja u stranačke svrhe, stvaranje atmosfere da je sve dozvoljeno u obračunu sa neistomišljenicima ili političkim protivnicima, deo je atmosfere koja polako pretvara Srbiju u duševnu bolnicu otvorenog tipa. U takvim okolnostima, postaje normalno sve pa i da se ministar Stefanović pojavljuje na konferenciji za medije okružen „dugim cevima“, ministar Lončar pravda javno mahanje zdravstvenim kartonom, Ivan Tasovac ćuti dok gleda direktan prenos „državnog udara“ ili šmrkanja kokaina!
„Medijski
nadljudi“
Zašto ne postoji kodeks novinara, zašto ne funkcionišu Sudovi časti?
- Postoji Kodeks, postoje sudovi časti, ali u državi u kojoj ne funkcionišu institicije sistema, u kojoj vlast nameće tabloide, Informer i Pink, kao ideal „patriotskog“ novinarstva, a Dragana J.Vučićevića preporučuje kao prototip medijskog nadčoveka, teško je očekivati da regulatorna i samoregulatorna tela imaju veći uticaj.
N. Kulačin

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa