12. maj 2016.12. maj 2016.
ZAPIS O ROMANU „NE VERUJ REČIMA“ JELENE MILENKOVIĆ MLADENOVIĆ

ROMAN ŽENE KOJA SE NE BOJI

Jelena Milenković Mladenović, pisac po vokaciji, na savremenoj srpskoj književnoj sceni, pojavila se prošle godine romanom koji je naslovila „Ne veruj rečima“. Autorka ne veruje onim rečima koje se svakodnevno pretenciozno serviraju, u potrazi je za njihovim dubljim značanjem, onim neizrečenim, koje bi se moglo i prećutati, ali rečito. Inače, itekako poznaje moć i snagu reči, kojima se koristi lako i sigurno, bez podilaženja opšteprihvaćenim normama, bez naznake potrage za spasom u kolotečini i ušuškanosti u svet većine, koja je, uvek, u krivu. Ona poziva i proziva, kao večita tinejdžerka viče:
„Spasavaj se! Udri tomahavkom po predrasudama u sopstvenoj glavi, počisti smeće iz stavova, otkrij da još uvek imaš srce i vikni: Neću, bre! svima koji su te ubedili da si bezbedan samo dok si miš. Pojavi se gde misliš da ne smeš, rizikuj, uzvikuj ili šapći: odvrni zavrnute slavine! Čega se bojiš? Osim da ćeš spasti pravog sebe u tuđim slepim očima. Osim da ćeš postati heroj u svojim“.
Nema kalkulisanja sa istinom. Ona je uvek ista, samo su različiti uglovi na koji je posmatramo, jer smo, kako kaže „Svi pravljeni od istih sastojaka, samo drugačije raspoređenih“. Svesna da daje svoju poruku svetu, koja je samim tim, potpuno unikatna, otvoreno govori o patnji savremenog čoveka - homoseksualnosti, homofobiji, promiskuitetu, narkomaniji, svakovrsnim kompromisima, fenomenu ljubavi i izdaje, i opet ““ ljubavi, koja daje smisao „svetu i svemu svetom“.
Njeno promišljanje je duboko, glasno, i kad nije poziv na dijalog, uvek ga ostvaruje sa čitaocima, koji hteli-ne hteli, bivaju uvučeni u refleksije dve paralelelne stvarnosti. Jedan nivo priče je svetovni, sa likovima koji žive srpsku realnost, mada, „umiru zbog bajki“. Za drugi bismo mogli reći da je sakralni samo u ironiji, više je to uvođenje grčkih bogova na scenu, ali ne na način na koji su antički tragičari radili u svojim dramama ““ kod njih bi se „Bog iz stroja“ pojavljivao da razreši zaplet koji je previše složen, nego igre radi. U „onom „ svetu u kom žive Zevs i Artemida, kao glavni protagonisti, a koji se povremeno spuštaju u ovaj, da malo „zakuvaju“ običnim smrtnicima, prisutan je Fil Lajnot, Endi Vorhol, Katarina Mediči, Marija Antoaneta, povremeno Mika sa Dorćola i drugi.
Danas, kad po proročanstvu pesnika, svi pišu, ne samo poeziju, i objavljuju svoje pisanije, koje ih automatski čini neprikosnovenim arbitrima pisane reči (u sopstvenim očima), pravo je osveženje pročitati knjigu nekoga ko je bistre i brze pameti, britke percepcije socijalnog aspekta života i izuzetnog dara za psihološku dimenziju ljudskog, za detalje, suptilne nijanse, koje ostvaruje podjednako dobro u dijalogu dva lika, kao i u introspektivnom dijalogu čoveka sa samim sobom.
„Znate li šta je Balkan? Stratište. Tu su žrtve-dželati. Ne znaju šta bi hteli. Da budu sami, ali da ih neko podržava. Kad ih podržava, da to radi iz zadovoljstva, ne iz moranja. Ako primete moranje, ne objašnjavaju ga argumentima, već streme da se oslobode, iako nemaju od koga, osim od sopstvenih slabosti. Ili da potčine, iako nemaju koga osim onih čija im je podrška potrebna da bi preživeli.“
Iako je izatkan od priča, zasebnih i naizgled zatvorenih celina, roman ne gubi iz vida nit sa početka, širi se, razgranava pred našim očima i iznenađujuće, čak i nama, sviklim na čitanje, raspliće na posletku. I da nije napisala pesmu umesto biografije, koja je vrlo rečita biografija, čak i da nije napisala nijednu pesmu u životu, Jelena jeste pesnikinja. Njena rečenica je poetična, povremeno melodična, a melodija je, zaboravljaju današnji slovoslagači, preduslov poezije.
„Crveno je boja zrelog bibera. Voćkast, slatkast ukus, za razliku od crnog bibera, ubranog dok još nije sasvim zreo, pa sušenog. Zato je i ljut, prerano su ga ubrali. Aromatičan i jak. Čest. Crveni biber je redak, na njega treba čekati. Strpljivi dobijaju slatkoću retke biljke. Svi ostali su ubeđeni da je biber ljut. Samo ljut. Neohodan, ali ljut. Ljut jer nije zreo“.
Ovaj roman bi trebalo da bude obavezan priručnik za tinejdžere, da ne zaborave ko su, dok odrastaju, ali i podsetnik za sve odrasle, koji su, usput, odustali od sebe, od snova, potrošeni od preplašenog sveta. „Kukavice su za beg. To je ono što nikad ne bismo, da nismo morali. I ono što nikad nećemo, osim kad nas jure. Ono što preziremo, osim kad nas je baš briga“.
„Ne veruj rečima“ je roman žene koja se ne boji. Da voli. Jer, „ljubav je za dovoljno hrabre ““ da se ne uplaše kad je nađu, i za dovoljno jake ““ da prežive ako je nema.“
M. Filipović

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa