2. jun 2016.2. jun 2016.
GRADSKE PRIČE

NAJBOLjI DRUG

Nemoj tugovati, znam koliko ti je stric značio. Evo ti cigareta! - rekao mi je drug, tapšući me po ramenu. Te reči su me, na momenat, smirile i pomislio sam da niko nema boljeg druga.
Stanovao je u prizemnoj kućici u dnu dvorišta, a na ulaznim vratima uvek je ležao veliki, crni pas, koji je režao bez obzira što sam svakodnevno više puta dolazio. U predsoblju je bilo nabacano mnoštvo potpećenih cipela, papuča, gumenih čizama i, jednom prilikom, kada smo pravili insektarijum, njihovim pomeranjem našli smo lep primerak „jelenka“. Predsoblje je razdvajalo sobu mog druga od kuhinje i spavaće sobe roditelja.
Njegovi su živeli skromno, ali kao jedinac uvek se bolje oblačio od mene. Nosio je original „super rifle“ farmerice i šarene skijaške džempere, dok sam se ja grejao u džemperima od domaće vune. Imao je veliku, okruglu glavu, čistu talasastu kosu i krupne, bademaste oči sa dugim, isprepletanim trepavicama, a zbog uvek prisutnog osmeha delovao je smireno i zaštitnički. Govorio je ne otvarajući mnogo usta, ponekad nerazumljivo, a smejao se spojenih usana, pomeranjem gornjeg dela tela, povremeno duboko uzimajući vazduh. Izvanredno je igrao fudbal i bio član školske ekipe. Devojčice su ga obožavale i dugo pljeskale kada bi postigao gol.
Družili smo se po ceo dan, slušajući muziku i na brzinu ispijali rakiju koju smo krišom od njegovog oca uzimali, a zatim dugo smejali, upirući prstom u nausnice koje su se sve više primećivale. Noćima smo iz gustog mraka posmatrali kako se komšinica sprema za spavanje, a zbog čujnog disanja komšija nas je najzad otkrio. Kada sam, zbog bolesti, morao da ležim u krevetu, sedeo je pored mene, stalno me hrabreći. Usput smo planirali žurke i maštali do ushićenja.
Našao je najlepšu devojku u školi. Bila je toliko lepa da nisam mogao da sakrijem zavist. „Upoznaću te sa mojom kumicom“ - tešio me drug.
Došla je jednog dana, lepršavog hoda, u lakoj, kratkoj haljini, sa roze baletankama. „Šta si se ukipio? Hajde da se upoznate!“ Pogledali smo se pravo u oči. Imala je ravnu kosu sa razdeljkom, zelene sanjive oči i besprekorno bele zube. Razdragani smeh se prostirao po dvorištu, a meni su kolena počela da klecaju.
Dogovorili smo se za prvi sastanak, zatim drugi, treći... Pomahnitalo proleće, duge šetnje prugom, šetnje pored Save, učinili su da me škola uopšte nije interesovala.
„Baš ste lep par. Kao stvoreni ste jedno za drugo!“ - govorio je drug.
Došao sam iznenada, jednog popodneva i zatekao ih same u sobi. Istrčala je bez reči iz kuće, a on je, oborenog pogleda, ostao u mestu. Ćutanje je trajalo čitavu večnost.
Počeo sam da izbegavam naše susrete.
Iz knjige Bana Jankovića, “Vrata na &

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa