SEĆANjE NA JANKA VESELINOVIĆA - 111 GODINA POSLE
ALEM KAMEN SRPSKE PRIPOVETKE
Pamte ga kao zdravog i krepkog dečaka, po prirodi nestašnog, jogunastog i veoma radoznalog. Voleo da sluša srpske junačke pesme i kafanu pre škole. Lepo pevao. Beogradski dani puni iskušenja. Ovekovečio patnje i radosti čestitih seoskih duša, koje život nije štedeo. Organizacijom Dana Janka Veselinovića u okviru kojih je i književna nagrada njemu posvećena, Mačvani mu se posebno zahvaljuju
Sećanja pomalo blede, ali pisac Hajduk Stanka, Janko Veselinović koga je iznedrila mačvanska ravnica je omiljen i živ među svojim žiteljima. Prošlo je 111 godina od onog tužnog dana ( 14. jun 1905. godine) kada je cela Mačva plakala, a kao eho odzvanjale reči hrvatskog pesnika Antona Gustava Matoša, koje je izgovorio kraj Jankovog odra: Tebi dragi moj čiča Janko, bila laka gruda pradedovska između zelenog Cera i plavih voda Drine i Save...
Svake godine zvona Glogovačke crkve označavaju da je pre više od jednog veka prestalo da kuca srce znamenitog mačvanskog i srpskog književnika. Na njegovom grobu kraj spomenika gde počivaju roditelji, otac Miloš i majka Jelka, supruga Jovanka i braća Steva i Mihailo, učenici glogovačke osnovne škole polažu sveže cveće. U njihovoj školi je i mala muzejska postavka posvećena znamenitom književniku. Od prošle godine započeta je manifestacija Dani Janka Veselinovića, a u okviru nje ustanovljena i književna nagrada za najbolji istorijski roman objavljen u tekućoj godini, posvećena velikom književniku koji je u svojim delima opisao dosta običnih i prostih ljudi koji su živeli na selu i dotle niko za njih nije znao, za njihove čestite duše, radosti i patnje. Janko ih je video i izneo i sve to je postala literatura, alem kamen srpske pripovetke, kako su zapazili književni kritičari.
A priča o Janku potiče iz danas daleke 1862. godine. Tada se rodio u mačvanskom seocetu, kraj Drine, Salašu Crnobarskom. O prvencu prote Miloša Veselinovića svedoči i spomen ploča na kući u sokačetu koje nosi njegovo ime.
Otac prelazi na službu u obližnji Glogovac, a sa njim i sedmogodišnji sin. U ovom selu sa vršnjacima provodi bezbrižno detinjstvo. Otuda Glogovac često opisuje i govori o njemu kao rodnom mestu. Pamte ga kao zdravog i krepkog dečaka, po prirodi nestašnog, neposlušnog, jogunastog i veoma radoznalog.
Mladalačke dane njegovog života obeležile su dvojnice i gusle. Voleo je da sluša srpske junačke pesme. Posebno onu o starini Novaku i detetu Grujici. Napajao se pričama o vukodlacima i kojekakvim čudesima. I već tada se videlo da mladi protin sin, iako je dosta pomagao ocu u crkvi i pred oltarom, divno pevao neće krenuti očevim putem.
Odlazak u Beograd doneo je nova životna iskušenja za mladića koga je dosta privlačila gluma ali i kafanski život. Školovanje neslavno završava na drugoj godini Učiteljske škole. Zahvaljujući pomoći Stojana Boškovića, tadašnjeg ministra prosvete, odlazi za učitelja u Svileuvu, gde sa uživanjem podučava decu, bez batina i izvlačenja ušiju. Tu ženi seosku lepojku Jovanku Joku Jovanović i piše svoju prvu pripovetku po priči baba Jovane. Dolaze dani još većeg životnog iskušenja. Više se posvećuje književnosti pa i politici.
Njegovo najčitanije delo, roman Hajduk Stanko, prvi put je štampan 1896. godine. Doživeo je preko 200 izdanja i danas je najčitanija knjiga u istoriji srpske književnosti do danas. Teško je pronaći Mačvanina koji nije čitao ovu knjigu.
Janko je rano otišao u književnu večnost. Ispratili su ga sve sami velikani srpske književnosti tog doba, kojima i sam pripada. Na poslednjem oproštaju bilo je dosta njegovih đaka, seljaka, prosvetnih radnika...
Sećanja pomalo blede, ali pisac Hajduk Stanka, Janko Veselinović koga je iznedrila mačvanska ravnica je omiljen i živ među svojim žiteljima. Prošlo je 111 godina od onog tužnog dana ( 14. jun 1905. godine) kada je cela Mačva plakala, a kao eho odzvanjale reči hrvatskog pesnika Antona Gustava Matoša, koje je izgovorio kraj Jankovog odra: Tebi dragi moj čiča Janko, bila laka gruda pradedovska između zelenog Cera i plavih voda Drine i Save...
Svake godine zvona Glogovačke crkve označavaju da je pre više od jednog veka prestalo da kuca srce znamenitog mačvanskog i srpskog književnika. Na njegovom grobu kraj spomenika gde počivaju roditelji, otac Miloš i majka Jelka, supruga Jovanka i braća Steva i Mihailo, učenici glogovačke osnovne škole polažu sveže cveće. U njihovoj školi je i mala muzejska postavka posvećena znamenitom književniku. Od prošle godine započeta je manifestacija Dani Janka Veselinovića, a u okviru nje ustanovljena i književna nagrada za najbolji istorijski roman objavljen u tekućoj godini, posvećena velikom književniku koji je u svojim delima opisao dosta običnih i prostih ljudi koji su živeli na selu i dotle niko za njih nije znao, za njihove čestite duše, radosti i patnje. Janko ih je video i izneo i sve to je postala literatura, alem kamen srpske pripovetke, kako su zapazili književni kritičari.
A priča o Janku potiče iz danas daleke 1862. godine. Tada se rodio u mačvanskom seocetu, kraj Drine, Salašu Crnobarskom. O prvencu prote Miloša Veselinovića svedoči i spomen ploča na kući u sokačetu koje nosi njegovo ime.
Otac prelazi na službu u obližnji Glogovac, a sa njim i sedmogodišnji sin. U ovom selu sa vršnjacima provodi bezbrižno detinjstvo. Otuda Glogovac često opisuje i govori o njemu kao rodnom mestu. Pamte ga kao zdravog i krepkog dečaka, po prirodi nestašnog, neposlušnog, jogunastog i veoma radoznalog.
Mladalačke dane njegovog života obeležile su dvojnice i gusle. Voleo je da sluša srpske junačke pesme. Posebno onu o starini Novaku i detetu Grujici. Napajao se pričama o vukodlacima i kojekakvim čudesima. I već tada se videlo da mladi protin sin, iako je dosta pomagao ocu u crkvi i pred oltarom, divno pevao neće krenuti očevim putem.
Odlazak u Beograd doneo je nova životna iskušenja za mladića koga je dosta privlačila gluma ali i kafanski život. Školovanje neslavno završava na drugoj godini Učiteljske škole. Zahvaljujući pomoći Stojana Boškovića, tadašnjeg ministra prosvete, odlazi za učitelja u Svileuvu, gde sa uživanjem podučava decu, bez batina i izvlačenja ušiju. Tu ženi seosku lepojku Jovanku Joku Jovanović i piše svoju prvu pripovetku po priči baba Jovane. Dolaze dani još većeg životnog iskušenja. Više se posvećuje književnosti pa i politici.
Njegovo najčitanije delo, roman Hajduk Stanko, prvi put je štampan 1896. godine. Doživeo je preko 200 izdanja i danas je najčitanija knjiga u istoriji srpske književnosti do danas. Teško je pronaći Mačvanina koji nije čitao ovu knjigu.
Janko je rano otišao u književnu večnost. Ispratili su ga sve sami velikani srpske književnosti tog doba, kojima i sam pripada. Na poslednjem oproštaju bilo je dosta njegovih đaka, seljaka, prosvetnih radnika...
Lj.Đukić
Najnoviji broj
28. mart 2024.