2. jun 2016.2. jun 2016.
SEĆANjE NA JANKA VESELINOVIĆA - 111 GODINA POSLE

ALEM KAMEN SRPSKE PRIPOVETKE

Pamte ga kao zdravog i krepkog dečaka, po prirodi nestašnog, jogunastog i veoma radoznalog. Voleo da sluša srpske junačke pesme i kafanu pre škole. Lepo pevao. Beogradski dani puni iskušenja. Ovekovečio patnje i radosti čestitih seoskih duša, koje život nije štedeo. Organizacijom Dana Janka Veselinovića u okviru kojih je i književna nagrada njemu posvećena, Mačvani mu se posebno zahvaljuju
Sećanja pomalo blede, ali pisac “Hajduk Stanka“, Janko Veselinović koga je iznedrila mačvanska ravnica je omiljen i živ među svojim žiteljima. Prošlo je 111 godina od onog tužnog dana ( 14. jun 1905. godine) kada je cela Mačva plakala, a kao eho odzvanjale reči hrvatskog pesnika Antona Gustava Matoša, koje je izgovorio kraj Jankovog odra: “ Tebi dragi moj čiča Janko, bila laka gruda pradedovska između zelenog Cera i plavih voda Drine i Save...
Svake godine zvona Glogovačke crkve označavaju da je pre više od jednog veka prestalo da kuca srce znamenitog mačvanskog i srpskog književnika. Na njegovom grobu kraj spomenika gde počivaju roditelji, otac Miloš i majka Jelka, supruga Jovanka i braća Steva i Mihailo, učenici glogovačke osnovne škole polažu sveže cveće. U njihovoj školi je i mala muzejska postavka posvećena znamenitom književniku. Od prošle godine započeta je manifestacija “Dani Janka Veselinovića“, a u okviru nje ustanovljena i književna nagrada za najbolji istorijski roman objavljen u tekućoj godini, posvećena velikom književniku koji je u svojim delima opisao dosta običnih i prostih ljudi koji su živeli na selu i dotle niko za njih nije znao, za njihove čestite duše, radosti i patnje. Janko ih je video i izneo i sve to je postala literatura, alem kamen srpske pripovetke, kako su zapazili književni kritičari.
A priča o Janku potiče iz danas daleke 1862. godine. Tada se rodio u mačvanskom seocetu, kraj Drine, Salašu Crnobarskom. O prvencu prote Miloša Veselinovića svedoči i spomen ploča na kući u sokačetu koje nosi njegovo ime.
Otac prelazi na službu u obližnji Glogovac, a sa njim i sedmogodišnji sin. U ovom selu sa vršnjacima provodi bezbrižno detinjstvo. Otuda Glogovac često opisuje i govori o njemu kao rodnom mestu. Pamte ga kao zdravog i krepkog dečaka, po prirodi nestašnog, neposlušnog, jogunastog i veoma radoznalog.
Mladalačke dane njegovog života obeležile su dvojnice i gusle. Voleo je da sluša srpske junačke pesme. Posebno onu o starini Novaku i detetu Grujici. Napajao se pričama o vukodlacima i kojekakvim čudesima. I već tada se videlo da mladi protin sin, iako je dosta pomagao ocu u crkvi i pred oltarom, divno pevao neće krenuti očevim putem.
Odlazak u Beograd doneo je nova životna iskušenja za mladića koga je dosta privlačila gluma ali i kafanski život. Školovanje neslavno završava na drugoj godini Učiteljske škole. Zahvaljujući pomoći Stojana Boškovića, tadašnjeg ministra prosvete, odlazi za učitelja u Svileuvu, gde sa uživanjem podučava decu, bez batina i izvlačenja ušiju. Tu ženi seosku lepojku Jovanku Joku Jovanović i piše svoju prvu pripovetku po priči baba Jovane. Dolaze dani još većeg životnog iskušenja. Više se posvećuje književnosti pa i politici.
Njegovo najčitanije delo, roman “Hajduk Stanko“, prvi put je štampan 1896. godine. Doživeo je preko 200 izdanja i danas je najčitanija knjiga u istoriji srpske književnosti do danas. Teško je pronaći Mačvanina koji nije čitao ovu knjigu.
Janko je rano otišao u književnu večnost. Ispratili su ga sve sami velikani srpske književnosti tog doba, kojima i sam pripada. Na poslednjem oproštaju bilo je dosta njegovih đaka, seljaka, prosvetnih radnika...
Lj.Đukić

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa