16. jun 2016.16. jun 2016.
GRADSKE PRIČE

AUTOBUSKA STANICA

Pažnja! Pažnja! Autobus za Kupinovo, sa polaskom u 4,30, postavljen je na peron broj dva. Mole se putnici da zauzmu svoja mesta. Ponavljam... I opet isto. A putnika jedan ili nijedan. Gromoglasno saopštenje, jačine sirena koje najavljuju vazdušni napad, budilo je narod, s početka Kamička, svako jutro.
Sa prvog perona kretali su autobusi za Beograd, vozeći pospane studente i zaposlene ljude. Šoferi su uvek bili raspoloženi, spremni za šalu, a kondukteri su mrzovoljno stavljali stvari u gepek. Stalni putnici su već jeli pogačice, a sitni parčići su leteli i zabadali se u odeću ostalih. Studenti su obavezno prelistavali novine, a oni koji su išli na ispit, oborenih glava su se preslišavali. Autobus za Beograd bio je najčistiji i njegov polazak je izazivao pažnju svih putnika.
Čistač cipela je otvarao svoju radnju, zviždeći samo njemu poznatu melodiju, ponavljajući motiv više puta nego Ravel u „Boleru.“ U uglu usana je imao cigaretu sa koje pepeo nikad nije tresao, pa je često padao na tek očišćene cipele mušterije. Pažnju je privlačio lupkajući četkom o sanduče na kome su bile okačene raznobojne velike četke i jako duge, bele i crne pertle. Priželjkivali smo da imamo cipele za njih.
Počeli su stizati „lokali“ iz obližnjih mačvanskih i pocerskih sela. Debeli sloj prašine prekrivao je zadnja stakla, na kojima su, na brzinu, prstom ispisane ljubavne poruke i psovke. Kondukter, sav zajapuren u licu, objašnjavao je da ne mogu svi odjednom izaći. Korpi, cegera i kutija bilo je više nego putnika. Najveću gužvu pravio je putnik koji je nešto zaboravio, pa je, po svaku cenu, želeo ponovo ući. Kondukter je već bio obliven znojem, sa nabreklim žilama na vratu. Konačno su sve stvari bile iznete i putnici su se žurno udaljavali u pravcu Tržnice i Mačvanske pijace. Ličili su na mrave, natovarene hranom, koja je više puta bila veća od njih.
Na mestu, na kojem je stajala rodbina, željno očekujući goste, nalazio se nosač broj jedan, koji je stajao po strani i nije nudio svoje usluge. On je povremeno radio i na Železničkoj stanici i mi smo ga više cenili zbog toga. „Garderoba! Garderoba!“- uzvikivao je čičica, manjeg rasta, sa očima i košuljom bledoplave boje. Ulazili smo među putnike, pušeći prve cigarete, kupljene na komad, u kiosku preko puta. Prodavačica nas je znala, ali tajnu roditeljima nije otkrivala. Za svaki slučaj, imali smo beli luk u džepu.
Iznenadni dolazak praznog, lokalnog autobusa, koji je za sobom ostavljao oblak crnog, smrdljivog dima, izazvao je pometnju među putnicima. Oni su trčali za njim, hvatali se za vrata, stajali ispred i tako određivali šoferu gde će stati. Zatim su, izbezumljeni, provaljivali unutra, ne pitajući gde ide. Vrhunac gužve je nastao kada su putnici, kojima pravac nije odgovarao, iz petnih žila pokušavali da izađu napolje. Besni na sebe i na druge, naletali su na čoveka koji je prodavao purenjake, povremeno jednolično uzvikujući : „Zelenci! Vrući zelenci! Taman posoljeni!“
Popodnevni i večernji polasci i dolasci su bili mirniji.
A mi, deca, nestrpljivo smo čekali da i poslednji autobus ode, pretvarajući Autobusku stanicu u fudbalsko igralište. Nervirali smo čistače sa metlama od pruća, koji su pokušavali da taj deo puta, prekrivenog kockom dovedu u red.
Dečiji glasovi su odjekivali do mrklog mraka.
Iz knjige Bana Jankovića, “Prozor n&#

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa