16. jun 2016.16. jun 2016.
JEDNA URBANA PRIČA

ŠABAČKI KULTURNI CENTAR

Razgovor sa istoričarkom umetnosti Sonjom Petrović Jagić, direktorkom Kulturnog centra. Planovi i očekivanja u narednom periodu. Podsećanje na šezdesete, kad je formiran tadašnji Dom omladine kroz razgovor sa prvim predsednikom Kluba mladih stvaralaca, piscem i pankerom, Ivanom Glišićem
Zgrada u Jevremovoj ulici, gde je danas Kulturni centar, oduvek je pripadala mladima. Centar Šabačke trgovačke omladine, dodeljen je omladini Šapca 1963. godine, devedesetih je Dom omladine preimenovan u Dom kulture, a već izvesno vreme nosi naziv Kulturni centar Šabac.
O vremenu sadašnjem, kao i planovima za budućnost, razgovarali smo sa Sonjom Petrović Jagić, novoizabranom direktorkom, koja je zaposlena u Kulturnom centru 24 godine.
- Prateći savremene tendencije i nove ideje, pravimo programe koje smo definisali u nekoliko scena: književna, likovna, dečja, tribinska i muzička. Imamo kvalitetnu ekipu ljudi koji ozbiljno rade. Podržava nas Gradska uprava, ponekad Ministarstvo kulture i informisanja, imamo i nešto svojih sredstava. Ipak, sredstva su nam ograničena, zato smo odlučili da se okrenemo mogućim fondovima, da se aktiviramo, jednostavno govoreći, da potražimo novac i na drugi način. Nedostaje nam tehnika, nadamo se da ćemo nabaviti dobar projektor i kameru.
Vi ste, koliko je nama poznato, prva od zaposlenih u Kulturnom centru, koja je na mesto direktora došla iz matične ustanove?
- Da, i ja mislim da je tako. Kada sam se zaposlila u Kulturnom centru, počele su sa radom školice slikanja kroz koju je prošlo mnogo dece, osnovana je Galerija, napravili smo, zajedno sa Zadužbinskim društvom “Prvi srpski ustanak ““ Mišar“ Likovnu koloniju Mišar, 1999. godine. Formirana je nagrada „Laza K. Lazarević“. Započelo je mnogo toga što danas čini naš prepoznatljiv milje.
Vi dobro poznajete zaposlene, njihove mogućnosti, program ustanove. Kakvi su Vaši planovi u narednom periodu?
- Očekujem da se najzad profiliše Kulturni centar, da neke stvari koje nisu bile dovoljno kvalitetne eliminišemo, da poboljšamo kvalitet programa i budemo profesionalniji. Takođe, mislim da bi bilo dobro da uvećamo broj nagrada koje bismo dodeljivali. Nastavićemo saradnju sa institucijama sa kojima smo dugo u sprezi, ali ćemo raditi na uspostavljanju prekogranične saradnje, koja uključuje zemlje bivše Jugoslavije. To bi nam omogućilo da izvezemo naše i povoljno uvezemo druge programe. Postoje stvari koje su dokazale svoj kvalitet i koje nećemo menjati, kao što je Gitar fest, Dečji pozorišni festival i druge... Nas je malo, svi se dobro poznajemo i verujem da možemo mnogo toga dobrog zajedno da iznedrimo. Timski rad je najvažniji.
Činjenica je da je poslednjih godina opao broj posetilaca Kulturnog centra. Zbog čega je to tako, po Vašem mišljenju?
- Pre svega, imali smo jako loš marketing, zatim, ljudi su apatični, teška je situacija u zemlji. Međutim, postoji još nešto - u Šapcu, kao u retko kom gradu u Srbiji, ima mnogo kulturnih dešavanja, mi smo pomalo i razmažena publika. U avgustu ćemo napraviti program rada, koji će biti drugačiji, ne mnogo, ali ćemo nastojati da radimo na kvalitetu, umesto na kvantitetu, probrane programe. Nadamo se da ćemo 200 godina od dolaska Jevrema Obrenovića obeležiti do kraja godine. Napravićemo prioritete, rehabilitovaćemo sajt, poboljšaćemo marketing. Potrudićemo se da vratimo našu publiku.
Šta biste apostrofirali?
- Mi smo gradski centar kulture, jedna urbana priča i kao takvu ćemo je negovati. Lično, volela bih da vratimo slavne dane ove ustanove kada je postojala alternativna grupa „Boje i reči“, koja je prerasla lokalne granice.
Na posletku, početak
Razgovor sa Sonjom Petrović Jagić, bio je inicijalna kapisla za podsećanje na šezdesete, kada je osnovan Kulturni centar i kultna grupa „Boje i reči“. Neko ko je tada bio među prvima, a ostao do danas mlad, je šabački pisac, novinar i panker, Ivan Glišić.
- Pre nego što je osnovan Dom omladine, mladi Šapca su se sastajali po ustanovama kulture, u Pozorištu, Muzeju, Biblioteci, Domu JNA... U Pozorištu su nas obučavali glumci Cane Firaunović i Zaga Isaković, pripremali nas za statiranje i manje uloge. U Muzeju smo imali arheološku sekciju, koju su vodili Milan Jeftić i Milivoje Vasiljević, a u Biblioteci nas je bibliotekarstvu učila Zaga German. Imali smo i Lutkarsko pozorište. U Domu JNA smo pripremali priredbe svakog četvrtka, susrete šabačkih mladih pesnika, recitatora i slikara, zajedno sa vojnicima umetnicima. Od honorara koje smo dobijali od Pozorišta, Muzeja i Biblioteke, kupovali smo sebi odeću i obuću, a posle gramofon i prve ploče.
Kada je osnovan Dom omladine, to je postalo stalno mesto vašeg okupljanja?
- Da, tako je bilo i trajalo do 75 godine. U Domu su nam koordinatori bili Dragan Pajić i Milan Vasiljević Buče. Početkom sedamdesetih smo postavili dramolet „Plač za Ignasijem Sančez Mehijasom“, ja sam adaptirao i režirao Lorkinu poeziju, a Gliša je uradio scenografiju. Snimali smo i kratke igrane filmove. Od honorara koji smo dobili za iskopavanje Benske bare, koji smo dobili od Muzeja, opremili smo scenu u Domu, gde je sada matičar. Sva vrata su nam bila otvorena, a mi nikad nismo zloupotrebili poverenje koje smo imali. Opština je finansirala pet časopisa za mlade koje smo pravili: “Kolokvijum“, “25. maj“ „Plamen“, „Susreti“ i „Korak“, kao i naše performanse, kataloge za izložbe, scenografiju za dramolete i putovanja autobusom na pesničke susrete u Šid, Valjevo, Bijeljinu, Brčko, čak i avionske karte meni i Krstivoju Iliću za pesničke susrete u Titogradu, sada Podgorici
Mnogi su dolazili tada u Šabac, viđenija umetnička imena?
- Bili su nam u poseti Brana Petrović, Božidar Šujica, Vasko Popa, Milić od Mačve... Mika Antić nam je dolazio svakog petka. Super je svirao gitaru i pevao ruske romanse, ali nije voleo da govori svoje stihove. Jednom je došao Ivo Andrić u Šabac. Sećam se da je lila kiša tog nedeljnog dana... Mi, slikari i pesnici iz Doma otvarali smo Jeremijinu izložbu u Muzeju, a slavni nobelovac je došao da je vidi...
Koliko je bilo mladih stvaralaca u ono vreme?
- Bilo nas je preko pedeset, nemoguće je sve nabrojati. Bili su tu Jeremija, Gliša, Boce, Miraz, Purca, Fleka, Slobodanka Rakić Šefer, Ivan Lolić, Dragan Filipović i drugi. Išli smo na radničke susrete stvaralaca širom Jugoslavije, a najčešće u Kragujevac, na „Crveni barjak“. U Domu smo imali svirke, dolazili su nam bendovi sa strane. Vojska nam je davala džip, vozili su nas kad smo gostovali po raznim kasarnama. Kada sam 72 dobio prvu nagradu na šifrovanom konkursu za himnu emisije „Veče uz radio“, došla nam je u goste ekipa te emisije ““ Nikola Karaklajić i Peca Popović. Nagrada mi je uručena u Domu JNA, a to je bila kompozicija na moje stihove, koje su pevali Gorica Popović, Bilja Krstić, Bora Đorđević i atletičar Nenad Stekić. Snimili smo i ploču.
Kada ste i zašto došli do kraja balade?
- Kada se promenila ekipa čelnih ljudi, koji su otišli u Beograd, u Šabac su došli neki drugi ljudi na rukovodeća mesta. Nismo imali njihovu podršku i 75 godine prestao je da radi Klub mladih stvaralaca, grupa „Boje i reči“ i Klub zavičajnih studenata. Došli su neki novi mladi ljudi, Vlada Obrenović i Steva i Branka Todorović. Oni su se u početku okupljali u šabačkoj kafani „Čivija“, nedeljom su imali sastanke, a kasnije su osnovali Književni klub u Domu omladine.
Priča bez kraja
U ovoj priči glavni lik je Kulturni centar, koji je od svog nastanka bio rasadnik mladih talenata. Dolaze neki novi klinci, otvara se novi krug... Neka traje.
M.F.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa