30. jun 2016.30. jun 2016.
REPORTER „GLASA PODRINjA“ SA ŠABAČKIM „AJKULAMA“

NAŠ SPORT JE VITEŠKI

“Šabačke ajkule“, doduše sa drugim imenom, postoje od 2003. godine. Za ovaj sport moraš da budeš veliki entuzijasta i pomalo lucidan. Koliko god mislili da je to grub sport, nije
Da je Šabac grad sporta to je poznato i van granica naše Srbije, ali da postoji klub poput “Šabačkih ajkula“, malo ko je mogao da veruje. U vreme kada se sve pretvorilo u neku, unapred izgubljenu, trku za materijalnim vrednostima, kada su idoli mladosti rijaliti zvezde, sponzoruše, estrada najniže vrste i, što ne reći, politika, u našem gradu živi i radi klub takvih entuzijasta da bi pre zavredeli učešće u rubrici „Verovali ili ne“, nego na sportskim stranama.
“Šabačke ajkule“, doduše sa drugim imenom, postoje od 2003. godine. Nije bilo ni dresova, ni opreme, sve se svodilo na primenu viđenog na Trećem kanalu RTS. Američki fudbal je sport koji se od starta nije nešto naročito primio na evropskom tlu, ali to se drastično menja poslednje dve decenije. Da li zahvaljujući dobrom marketingu, atraktivnošću ili nečem drugom, za veoma kratko vreme, postaje popularniji od, npr. ragbija. U Srbiji postoje tri lige, a koliko smo zanimljivi dovoljno govori podatak da se u našim ligama takmiče i strani klubovi.
- Start američkog fudbala u Srbiji je bio više nego uspešan. Priča koja je pratila povoj našeg sporta bila je odlična, atraktivna, a legende o tome da je ovo grub sport i da u njemu učestvuju samo grubijani, kršni momci, brzo su pale u vodu. Atraktivnost, dinamičnost, strategija, sve su to detalji koji su učinili da američki sport postane sve popularniji. Ne smemo da zaboravimo da u vrhunske srpske klubove, koji postižu odlične rezultate i u Evropi, redovno dolaze američki igrači ““ priča trener „Ajkula“ Darko Štabler iz Sremske Mitrovice koji je čak 30 godina u američkom fudbalu, što kao gledalac, a kasnije i igrač, što kao trener.
I stvarno, delimičnim pogledom na naše „Ajkule“, utvrđujemo da je američki fudbal stvoren za sve uzraste i sve “kategorije“. Ima tu i kršnih ljudi, da ne poverujete kolikih, a ima i mršavih, rekli bi ““ štiglića. Debeli su isto dobrodošli, kao i visoki, niski, mlađi i oni stariji. A, najstariji među „Ajkulama“ je Marko Lepović, koji se približava 40-toj godini. Pored toga što je aktivan igrač, ujedno je i predsednik kluba, blagajnik, takoreći čovek za sve.
- Za ovaj sport moraš da budeš veliki entuzijasta i pomalo lucidan. Uglavnom sve sami finansiramo - opremu, treninge, putovanja. Ne bunimo se, funkcionišemo i borimo se kako znamo i umemo. Da smo imali malo više sreće, još prošle godine bismo se plasirali u viši rang, ali nismo je imali, a ove smo u četvrtfinalu u Boru izgubili važan meč i domaćin je zasluženo otiša dalje ““ kaže Lepović.
A, dobro su se „potukli“ u tom Boru. Igralo se muški. Pucalo je na sve strane. Kada istekne vreme sumiraju se rezultati, prebrojavaju rane i modrice, splasne adrenalin. Do tada ljuti protivnici, od sada drugari uz čvrst stisak ruke.
- Koliko god mislili da je to grub sport, nije. Ima mnogo sportova koji su grublji i opasniji po igrače. Imamo dobru opremu, a i štitimo jedni druge. Viteštvo je glavna karakteristika našeg sporta ““ dodaje Lepović.
Prošle, 2015. godine, pokrenuta je najmlađa selekcija kluba, u kojoj učestvuju dečaci i devojčice uzrasta do 15 godina, koji igraju tzv. beskontaktni američki fudbal ““ fleg fudbal. Iako ih je bilo samo petorica ““ Danijel Iljić, Mihailo Petrović, Aleksandar Polić, Miloš Milošević i Nemanja Jeremić, na dva jaka turnira su ostavljali srce i poslednju kap znoja i krvi na terenima u Sremskoj Mitrovici i u Šapcu. Ovu sezonu nismo imali tu selekciju, ali od septembra meseca se kreće u ozbiljan rad, a stvar u svoje ruke uzimaju Marko Stanković i Milan Jokić.
- Fleg fudbal je nešto što se u Evropi i svetu, a pre svega Americi kao kolevci našeg sporta, igra i na profesionalnom nivou u svim uzrasnim kategorijama. To je neki vid uvoda u priču o američkom fudbalu i njegovim osnovama. Kroz godine rada se stiču neophodna znanja koja su potrebna za rad u starijim uzrasnim kategorijama u kojima se uči i kontakt fudbal. Smatram da Stanković, koji je od početka u američkom fudbalu u Srbiji kao igrač, i Jokić, koji očekuje licencu operativnog trenera američkog fudbala, imaju odlično znanje koje mogu da prenesu na mlađe kategorije - istakao je Lepović.
Pored svega navedenog, američki fudbal ima jednu veliku manu. Barem se nama tako čini. Radi se o tome da je veoma skup. Ekipa treba da ima oko 30 igrača, isto toliko kompleta opreme ““ kaciga, štitnika, dresova, kopački. Ranije su postojale dve lige ““ sa opremom i bez opreme. I sve su to pregurale naše Ajkule. Sada se bore kako znaju i umeju. Svakoga od njih to košta, ali se apsolutno niko ne žali i „ne proklinje sudbinu“. Zadovoljni su onim što imaju, srećni što su u prilici da daju da bi igrali.
- Jeste skup, ali to nije razlog da odustanemo od njega. Američki fudbal nam donasi mnogo više nego što uzima. S druge strane, ovaj sport ima neke jedinstvene rituale kojih nema u drugim i to nas čini posebnim ““ ističe Lepović i dodaje da je jedna od tih osobenosti i to da svaki meč američkog fudbala u Srbiji počinje intoniranjem srpske himne „Bože pravde“ i pozdravljanjem igrača.
Što se tiče daljih aktivnosti, do kraja godine planirano je juniorsko takmičenje uzrasta do 19 godina, kao i seniorskog „fleg“ takmičenja. Kada je reč o novim članovima, poziv je uvek otvoren za sve momke, bili oni veliki ili mali. Sve informacije o tome su dostupne na fejsbuk stranici „Ajkula“ ili na njihovom sajtu njnjnj.sabacsharks.com.
GRAD IMA SLUHA
- Grad i njegovi sportski rukovodioci, od ponovnog osnivanja našeg kluba imaju dosta više sluha i poštovanja. Pomažu koliko mogu kroz dodatne programe finansiranja. Sredstva su daleko od onih koja su nam neophodna za potpuno neometano funkcionisanje kluba, ali dovoljna da se pokriju ključni troškovi prema Srpskoj asocijaciji američkog fudbala i da seniorski sastav nema problema sa gostovanjima. Imamo odličnu saradnju sa fudbalskim klubovima “Mačva“ i “Savacijum“, Sportski savez Šapca je uvek izlazio u susret, kao i Javno preduzeće “Sportski centar“. Nadamo se da će se ta saradnja nastaviti i u narednim godinama dodaje Marko Lepović.
„Moram da igram“
Jedan od detalja sa nedavne utakmice u Boru dovoljno govori o tome kakve su naše „Ajkule“. Rekli smo već da se igralo čvrstvo, muški, sa puno kontakata. Kada je takav meč, dese se i povrede. Tako se povredio jedan naš igrač. Posumnjalo se da mu je palac na ruci slomljen. Kada je na poluvremenu predloženo da ga prevezu do bolnice, snime i eventualno stave gips, on se samo nasmejao i rekao: „Kako da idem kada počinje drugo poluvreme. Moram da igram“. Stavio je kacigu i ušao u igru. Na svu sreću, radilo se samo o istegnuću tetive.
N. K.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa