7. jul 2016.7. jul 2016.
MIŠARSKA BITKA: POVODOM DVESTA DESETE GODIŠNjICE (5)

Gonjenje poraženog neprijatelja

Poraženi i demoralisani Turci okupili su se u Šapcu. Jedan deo njih se zbio u tvrđavi, a ostali pod tvrđavom kraj Save. Među njima zavlada strah od mogućeg ustaničkog napada, a razdirala ih je i glad. Sve češće su bile svađe i prepirke oko krivice za pretrpljeni poraz na Mišaru. Mnogi su počeli da odriču poslušnost Sulejman-paši Skopljaku i na svoju ruku da se povlače u Bosnu. U šabačkoj tvrđavi poslednji su ostali: Sulejman-paša Skopljak, Hasan-paša srebrenički, Ćain-paša travnički, Asan-paša banjalučki, Ali-paša Vidajić zvornički, a oko njih se okupilo nešto preplašenih šabačkih Turaka.
Kada je Karađorđe saznao da razbijena i poražena turska vojska iz Šapca po drumovima beži ka Drini (goneći roblje i plen), odvojio je oko 2.000 ustanika sa Mišara i pod komandom Stojana Čupića i Miloša Stojićevića - Pocerca uputio ih u njenu pozadinu sa zadatkom da joj zatvaraju sve pravce povlačenja i da je iz zasede napadaju i uništavaju.
Po celoj Mačvi, po svim putevima koji su iz Šapca vodili za Bosnu, a naročito u Kitogu, velikoj gustoj šumi koja se prostirala od Šapca do Drine, za koju prota Mateja kaže da je bila tako gusta „da si mogao guju za rep izvući“, srpska odeljenja sačekivala su Turke zatvarajući im prolaza u Bosnu. To gonjenje Turaka trajalo je desetak dana. U ovim akcijama se naročito istakao pored Miloša Pocerca i Stojana Čupića i prota Nikola Smiljanić, čije je komandno mesto bilo u Kitogu. Mačvanski prolazi bili su zatrpani turskim leševima. U Kitogu je Miloš od Pocerja zaplenio sve što je bilo Kulinovo: „tu su hatovi, rahtovi, oružje, odelo, džebana i svakojake stvari.“ Tu je bila i čuvena Kulinova sablja na kojoj su bili ispisani berati Kulinove porodice.
Kada se ovako opremljen pojavio pred Karađorđem, ovaj reče: „Kojekude, hvala ti, mladi vojvodo! Tako treba. Vidite li šta učini naš Miloš! Ovakvi se Srbi rađali dabogda.“
Brojni izvori govore o turskom stradanju kod Drenovca, Bogatića, Klenja, Dublja, Ševarica itd. Tako se mišarski poraz turske vojske dovršavao u Mačvi. U ovim bojevima između 12. i 16. avgusta Turci su izgubili preko hiljadu ljudi od kojih je samo u jednom danu bilo 219 poginulih i 200 ranjenih. Sem toga, bilo je oko 300 uhvaćenih konja, 1.000 grla zaplenjenih goveda i mnogo kola žita. Srpski gubici su bili neverovatno mali, svega dva borca su poginula: Ilija Jovanović i Petar Blagojević.
O tome vladika šabački, Antim, javlja mitropolitu Stratimiroviću u Sremske Karlovce 21. avgusta 1806. godine: „Dozvao sam popa Nikolaja Smiljanića i pismeno kod mene ostavio da pravično ovako se dogodilo između nji da u Mačvi, u selu Klenju, 12. avgusta turski glava odsečeno 18; drugi dan 14. avgusta u Kitogu dočekani Turci od Mačvana i srećno tu razbili Turke i na placu ostalo turski glava odsečeno 174; za marvu i za blago sve je istina, kako što ste čuli; treći put 15. avgusta na Žuravi, avgusta 16. u selu Orašcu (Ševarice) dočeka Turke Stojan Čupić sa njegovom kunpanijom i onda odsekli glava turski 8. Između toga trajušče bitke dva hristijanina jesu poganuli, Ilija Jovanovič i Petar Blagojevič, a još k tome istiniti haber jesmo uzeli da preko Drine 100 kola ranjenih Turaka jest preveženo i sva ona kola od njiove strane bila.“
Isto tako mitrovački prota Gavrilo Isaković obaveštava mitropolita Stratimirovića 8. septembra 1806. godine o borbama kod Šapca i o povlačenju turske vojske u Bosnu. „I tako nastavšej nošči abije Turci začnu sebe priugotovljati k putu da cjelu nošč spremali svoje šatore i pročija tovari, a kolibe i sjeni vsja popale i pred zoru a bekstvo dadusja i pohod svoj preduzmu kore k Drenovcu pokraj Save u Bosnu; pohodjaščim im iz lagera pored Save bilo je čuti na našu stranu Turke da jedin drugoga pozivajušče: „Hajde Mujo, hajde Ibrahime“ a stražnji vikadi na prednje: „Ma lakše, ma pričekaj, ne teraju te sad Serbijanci.“ I tako do Drenovca čuli su se otuda kuda su put preduzeli.“ Zatim se govori kako su bežeći Turci, žene i decu šabačkih Turaka sa sobom poveli i da se u toku noći na sremačkoj strani čuo plač dece.
Devetog septembra 1806. godine šabački vladika Antim javlja mitropolitu Stratimiroviću o pobedi ustanika kod Bogatića.
„Gdi je takovo straženije bilo da Turci nijedanput pucali nisu, no samo staralisja daljše bjegati. I Turaka velike čislo mertvi palo tako jerbo se Servijanci ne puškama, no samo nožem sekli Turke; i Turci su prinuždeni bili sve svoje stvari, volove, konje, haljine i svu bogažiju i tovare na kolima na tom mjestu zaostaviti i daljše bjegati; i naši su dobili dovoljno i novaca i marve i hrabro ih pobjedili. Naši su uhvatili dva živa Turčina i pitali ih tko jošt jest Ali-paša Vidajić je jošt u gradu Šapcu zaostao, oni su kazali: „u gradu jošt jest Ali-paša Vidajić iz Zvornika samo s 500 momaka, a četiri paše jesu pobjegli.“
Srbi nisu ostavljali na miru Turke ni sa one strane Save, gde su pobegli da bi se tim putem što pre domogli Bosne. Tako su, krstareći po Kitogu; Stojan Čupić i Cincar Janko saznali da je jedan paša sa svojim sinom kod Klenka prešao u Srem i sa velikim plenom ide u Bosnu. Petar Jokić, Karađorđev buljubaša, veli da je Čupić to saznao od nekog čoveka iz Noćaja u šancu irote Nikole Smiljanića u Kitogu. Sutradan taj isti čovek ih je obavestio da je paša noćio u Mitrovici i da će uz Savu dalje. Stojan Čupić i Cincar Janko pređu Savu i od Kuzmina nastave ka Bosutu, gde pred krčmom zateknu Turke na večeri. Plotunom obore nekolicinu, a pašin sin se zavuče pod ambar. „Cincar Janko mu viče da izađe, a kad ne htedne, on se sam zavuče te ga ubije pištoljem, pa ga izvuče napolje. Tu pokupe što nađu tursko, pa se vrate natrag u Mačvu.“ Uskoro je Karađorđu stigao protest austrijske vlade zbog povrede njene teritorije.
Karađorđe je sa Mišara otišao u Ostružnicu gde se na Veliku Gospođu 15. avgusta sa delom vojske pričestio: „Baš mi besmo na ručku, kad stigoše dva momka i dovedoše Gospodaru jednog hata kao gorsku vilu. To su Čupić i oni drugi iz Mačve poslali Gospodaru na dar, a oteli su ga od onog pašinog sina kojega su pogubili u Bosutu,“ kaže u svojim pričanjima Petar Jokić. Drugi izvori beleže da je Cincar Janko sa Lazarom Mutapom u Bosutu ubio ozloglašenog turskog vojskovođu Ostročkapetana, dok je Stojan Čupić goneći Turke pogubio čuvenog Mulu Sarajliju. Bosanski vezir Bećir-paša ovako je Bosni objavio poraz velike turske ordije na Mišaru: „Od pre nekoliko vremena srpski odmetnici su se okupili na četiri strane. Sada su se na jedno mesto zbili i s mnoštvo vojske udariše na šabačku ordiju i nakon velike bitke potiskoše muslimane. Uzdali smo se u boga da će napred rečene prokletnike razbiti i pobediti, ali pošto je njih mnogo, oni se neprestano skupljaju, i udaraju i navaljuju na pravednike. Da bog sačuva našu braću ratobornike od muke i njihove navale, da ne bi bili razbijeni, i zbog toga je od vojske dužnost priteći im u pomoć.“
Značaj i posledice bitke
Za Mišarsku bitku su posebno bili zainteresovani austrijski generali. Oni su bitku posma trali na nekoliko načina. Sa sremske strane, na obali Save, bio je uzdignut „direk s klinovima na kom je stajao jedan čovek i pokazivao svako pozorje koje su odmah raportirali višoj vlasti (u Beč).“ Manje je poznato da je za vreme boja blizu šanca, gde se ulogorio Karađorđe, bila podignuta visoka osmatračnica na koju su Turci doveli austrijske generale da prisustvuju toku bitke i „pobedi“ nad ustanicima.
Pored toga, na drugoj sremskoj obali Save, iskupilo se mnoštvo našeg življa da posmatra bitku. Posle katastrofalnog poraza Turaka, zadivljeni austrijski oficiri prišli su Karađorđu i njegovim vojvodama, čestitali im pobedu i naglasili da je ona remek delo vojne veštine koju ne bi izveli mnogo školovaniji generali.
Zna se da su tokom čitavog meseca avgusta pogranični austrijski oficiri u svojim poverljivim izveštajima javljali u Beč o „strašnom i potpunom porazu“ koji su Turci doživeli u Srbiji. „Bečke novine“ donose vest o Srbiji i srpskim pobedama, a o njima pišu i francuske novine. Ipak, tačni gubici u Boju na Mišaru nisu utvrđeni. Prema austrijskim izveštajima, na Mišaru je poginulo 6.000 Turaka, a u gonjenjima posle boja još toliko. Austrijski general Vencel, izveštavajući Ratni savet u Beču o ishodu borbe između srpskih ustanika i bosanske turske vojske, javio je da je u Srbiji poginulo 16 turskih kapetana samo iz zapadne Bosne i da je većina turske vojske pobijena, a tek da je jedan mali deo uspeo da umakne u Šabac, ali i taj deo je posle znatno stradao od srpskih gonjenja. Od viđenijih turskih prvaka i starešina poginuli su: Kulin Kapetan, Sinan-paša Sirčić, kapetan Vidajić, kapetan od Dervena i drugi.
Pobedu na Mišaru odlučio je pravilan raspored ustaničkih snaga, dobro zamiphljen i majstorski ostvaren manevar konjice i unutrašnje rezerve, kao i sjajne vojničke vrline ustaničke vojske koja se herojski borila s nadmoćnijim neprijateljem. Ovom pobedom ustanici su za duže vreme otklonili opasnost od turskih upada iz Bosne. Istovremeno, ustanicima je data mogućnost da izvestan deo svojih snaga sa Drine prebace na Moravu kojoj je u to vreme pretila velika opasnost od napada turske južne vojske. Pobeda na Mišaru, pored ostalog, bila je od velikog moralnog značaja. Ona je ohrabrujuće odjeknula širom Srbije i podigla moral, samopouzdanje i veru u konačnu pobedu nad neprijateljem.
Ovom pobedom Karađorđev autoritet i ugled ustaničke vojske u narodu i svetu naglo su porasli. O tome svedoče i reči Napoleona Bonaparte. Naime, on je posle Bitke kod Asperna 1810. godine upitao svoje generale i maršale šta misle ko je najveći vojskovođa njihovog vremena, oni jednoglasno odgovoriše pa Vi vaše veličanstvo. Napoleon se bio proglasio za cara. Ne, nisam ja! Lako je meni sa ovakom vojskom i opremom da imam uspeha. Međutim, tamo na Balkanu živi Crni Đorđe, koji je pobunio svoje čobane i sa trešnjevim topovima lomi temelje Osmanliskog carstva. On je najveći vojskovođa!
Pošto je turska bosanska vojska bila onesposobljena za ma kakvu ozbiljnu akciju, a turska južna vojska se bila približila Deligradu, to je Karađorđe sredinom avgusta većim delom snage sa Drine pohitao u pomoć vojsci na Moravi. Tamo je razbio ofanzivu turske vojske pod komandom Ibrahim-paše.
O posledicama Mišarske bitke može se i ovako razmišljati. Naime, da je Sulejman-paša Skopljak sa brojnom vojskom preko Šapca i Beljina prodro u Beograd i utvrdio se u Kalemegdanskoj tvrđavi, ustanici svakako ne bi mogli u decembru 1806. zauzeti Beograd, a u januaru 1807. godine Šabac. Zauzimanjem ovih gradova oni su ovladali celim Beogradskim pašalukom i sedam godina u slobodi obnavljali srpsku državu izgrađujući svoje organe vlasti.
Naviknuti na život u slobodi, Srbi se nisu mirili sa novom turskom vlašću, koja je došla posle vojničkog sloma Prvog srpskogustanka, već su podigli Drugi ustanak, čije su tekovine bile trajne.
Pobedu Srba na Mišaru opevao je i najčuveniji srpski guslar Filip Višnjić. Boj na Mišaru se zbio pre njegovog dolaska u Srbiju. On je razbaštinjen, razognjišten i oslepljen kao izbeglica iz Bosne prešao Drinu 1809. godine. Filip Višnjić je u zbegu Srba iz Semberije pobegao u Loznicu. U Podrinju je osetio duh Prvog srpskog ustanka i on ga je inspirisao da svojim pesmama sokoli “kuku i motiku“ pobunjenu raju, koja je svojom borbom zadivljivala svet. Išao je po ustaničkim logorima i šančevima, obilazio vojvode i poznate junake i prikupljao podatke o kojima je posle pevao.
Svih deset njegovih pesama koje govore o ustanku u Podrinju Njegoš je svrstao u “Ogledalo srpsko“. One opevaju glavne ličnosti i događaje iz Mačve, Podrinja, Rađevine. krajeve gde se Višnjić najviše kretao, dok ostale krajeve i junake vrlo malo i retko, samo uzgred pominje.
U Podrinje je došao tri godine posle Mišarske bitke i to je možda razlog što nam istoriju ovog boja pričaju oni gavranovi u njegovoj pesmi, koji odnekuda Mačvu preleteše, Drinu prebrodiše i Bosnu prejezdiše. Oni kadi Kulinovoj poručiše, pored ostalog, da hrani sina i šalje na vojsku, „jer Srbija se umirit“™ ne može.“ I stvarno, izmirenja više nije moglo biti. Sva srpska sela, sva srpska srca, svi srpski lugovi, sva polja i livade, sve planine srpske, kao da su klicale istom porukom koju je dobila kada Kulinova.
(Nastavak u idućem broju)

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa