14. jul 2016.14. jul 2016.

VENAC POLjSKOG CVEĆA

Nikad mi mesec nije bio duži. Petak nikako da stigne. Poslednjih dana na vežbama sam bio samo prisutan, a na predavanja nisam išao. Na poslednje pismo mi nije odgovorila. A napisao sam, na četiri strane, da jedva čekam da je vidim, da se ništa nije promenilo između nas, da moji ne dozvoljavaju dolazak svakog vikenda. “Škole se tako ne završavaju“, - govorili su.
Neprijatna jeza mi je silazila niz leđa, kada sam pokucao na vrata njene kuće, jedva čujno, tri puta, i duboko uzdahnuo. Odškrinula je vrata i, u momentu, širom otvorila oči i usta, a zatim je sve palo na njenom licu. Pokušao sam da je zagrlim, ustuknula je korak unazad. Koraknuo sam prema njoj, ali se ona izvila u stranu. Gledali smo se bez reči i odjednom sam osetio veliki umor.
“Došao sam da te zovem na svadbu! Brat mi se ženi!“ - nepoznatim glasom sam joj rekao.
Venac od poljskog cveća još juče je postavljen na našu visoku, žutu kapiju. Nije se mogla videti nijedna travka pored kuće, a taze kreč je oštrim metalima jedva skinut sa turske kaldrme. Pse smo oterali u dno dvorišta i čestim povicima ih sprečavali da priđu bliže.
Gosti samo što nisu stigli. Ona sigurno neće doći među prvima ““ pomislio sam. Muzičari su ispijali rakiju, staru deset godina, otpečaćenu za tu priliku. Spremni su bili da skoče i odmah zasviraju. Govorili su da vode poreklo od Cicvarića, zaklinjući se decom. Svi ostali koje sam znao tvrdili su isto.
Prvo su stigli svatovi sa sela, zakrčivši dvorište, podvriskivali su bez muke. U silnom raspoloženju, mene su tapšali, stezali, gurali, tako da sam jedva ostao na nogama. Malo su se smirili kada su počeli da dolaze gosti iz grada, umereno raspoloženi, svakoga su srdačno pozdravljali.
Sad je vreme da dođe ona! Izašao sam na kapiju. Radoznali svet se okupljao i pridizao na prste, u želji da što više i bolje vidi. U kući se raspoloženje zahuktavalo, gosti su se izmešali i nije bilo važno gde ko sedi. Vukli su me za ruke prema muzici i s mukom sam se otrgnuo od njih. Svako je pevao najglasnije što može, ali se ipak isticao glas visokog muzičara sa velikom glavom i jednim zubom u donjoj vilici koji se ljuljao napred-nazad.
“Zapalio lulu, poljubio bulu...“
Ponovo sam izašao na kapiju. “Bilo je vreme da se oženi, dosta je bilo lutanja“ - čuo sam iz daljine. “Evo devera, šta se kriješ. Moraš razbiti nešto, pesmu samo za njega!“ ““ dovikivali su sa svih strana. Likovi su počeli da se krive i nisam ih baš najjasnije video.
Otišao sam u dno dvorišta.
Iz knjige Bana Jankovića “Kapija n

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa