28. jul 2016.28. jul 2016.
SLAVIŠA LEKIĆ, NOVINAR I JEDAN OD „EKSPONATA“ NA IZLOŽBI „NECENZURISANE LAŽI“

SRBI SE NIČEG NE BOJE, SEM STRAHA

Ispostavilo da je ta nesrećna izložba istovremeno i herbarijum Vladinih poteza i rezultata. Smejemo se na društvenim mrežama, ali ovo nimalo nije smešno. I dalje verujem da samo budalama nije jasno da autocenzure nema bez ““ cenzure
Kakav je Vaš kometar na izložbu “Necenzurisane laži“?
-Elementi u kojim Srbija nije oskudevala oduvek su bili: kiseonik i glupost. Jedino se, od kad su neoradikali na vlasti, redosled promenio: glupost je ispred kiseonika. I ne samo to: glupost dominira u tolikoj meri da je trenduju i vrhovni nosioci vlasti. I još konkretnije: glupost hara do te mere da je pretočena u, čini se, nepresušnu energiju kojom se još gluplji podanici uveravaju da su obećanja ““ programi, da su laži ““ činjenice, a da je istina sve ono što se može pokazati verovatnim. Glede toga se od kritike i činjenica, karikatura i stripova, izjava i tvitova zbrzava nekakva izložba koju Maja Gojković, druga politička figura u zemlji kiseonika i gluposti, ne baš tim redosledom, proglašava za ““ „konceptualnu umetnost ““ tipa Marina Abramović!“ Što bi njenom glasačkom telu trebalo da otvori oči i uveri ih da „izložba“ o necenzurisanim lažima ima smisla makar koliko i tromesečno čekanje na formiranje Vlade. No, ako su neoradikali ovu blamantnu „izložbu“ činjenica već proglasili za umetnost, red bi bio da ih neko podseti na iskustvo koje kaže da se o prošlim vremenima u mnogome sudi kroz veo umetnosti. A taj „subjektivni zid“, zamišljen kao stub srama na kom su izložene „necenzurisane laži“, i kao umetnički artikal više od svega govoriće, jednom i nekom, o ovim smutnim vremenima! Meni čini čast da sam tamo višestruko zastupljen svojim „radovima“, da sam eksponat, da ne kažem deo „izložbe“ ili segment ove vrste „konceptualne umetnosti“!
Šta je pisac hteo da kaže?
-Piscu su podmetnuli. On i njegovi kustosi su hteli da izvrgli ruglu javnu, kritičku reč u Srbiji, ali se ispostavilo da je ta nesrećna izložba istovremeno i herbarijum Vladinih poteza i rezultata. Sve je na istom mestu! I helikopter Bate Gašića i Savamala Siniše Malog. I doktorat Nebojše iz Beograda i diploma Tome iz Bajčetine. I „Beograd na vodi“ i „Obrenovac pod vodom“! I arapski prijatelji i hleb od tri dinara. I „bidžipi“ i deficit. I „živećemo bolje sutra“ i „živećemo bolje malo sutra“! I Kosovo i Evropa! I Toni Bler i Štros Kan! I cenzura i autocenzura! Podilazeći puku i svetini grdnoj, „pisac“ je nasrnuo na sebe.
Da li je ovo originalna ideja?
-Pre gotovo devedeset godina u Minhenu je po nalogu vladajuće Nacionalsocijalističke partije Nemačke organizovana izložbu “Degenerične umetnosti“. Nacionalnsocijalisti su, kao nakaradna, izložili najsjajnija dela svojih umetnika karakterišući ih kao dela degenerične, neumetničke, jevrejske umetnosti. Oskar Kokoška, briljantni slikar i grafičar ekspresionizma, pre nego je emigrirao u Englesku, napravio je, u znak protesta, „Autoportret degeneričnog umetnika“! E, ova izližba bi se mogla nazvati nekako slično! Ono, međutim, što je na mene ostavilo najjači utisak u celoj ovoj furtutmi oko izlože je premijerov obilazak postavke u „Progresu“ i njegova primedba da na izložbi koja, pazite dobro, nosi naziv koji u sebi sadrži NECENZURISANO I LAŽI, „nema reči o tome da smo zemlju sa minus 3 zarez 6 doveli na plus 3 koma 2!“ Meni je to strašno!
Vi ste predložili da se otvori izložba kupljenih diploma i lažnih doktorata.
-To sa izložbom kupljenih diploma, falsifikovanih ličnih karata, lažnih doktorata i zdravstvenih kartona iz zubarskih ordinacija, to je bila neka inicijalna duhovita reakcija raznih tviteraša, reakcija na prvu loptu. Meni je na pameti, ali nema sredstava, a bojim se ni sluha, da se sačini jedna multimedijalna izložba na temu ““ Vučićevih obećanja! Zamislite velelepnu galeriju gde bi mogli smestiti ukidanje TV pretplate; istinu o „Politici“ i „Večernjim novostima“; 100 milijardi investicija; „Ikeu“ do kraja 2014.; struju jeftiniju za 20 odsto; zaustavljanje partijskog zapošljavanja: fabriku čipova sa Emiratima; “srpski mercedes“ iz Ikarbusa; kanal Dunav-Morava-Vardar-Egejsko more; fabrike delova za Boing i Erbas; 100 miliona evra arapskih inversticija u poljoprivredu; arapske investicije u „Krušik“, „Teleoptik“ i „Utvu“; Vlada, sa samo 15 ministar, najmanje u modernoj istzoriji Srbije; penzije koje se ne smeju smanjivati; bolji život... Kakav bi to galimatijas i lepak za botove bio!
Da li je ovakva izložba etiketiranje ljudi i stavljanje meta na njihovu ličnost, ili nam je svima dobro došla kao inspiracija za zabavu na društvenim mrežama?
-Niti je ovo prva vlast koja targetira „neprijatelje“ niti je Šešelj izmislio spiskove nepodobnih novinara. Bilo je toga puno u mračnoj eri komunističke represije za vreme Josipa Broza. Obračun sa neistomišljenicima po svaku cenu možda nije u genomu svakog od njih pojedinačno, ali jeste postao kontekst naših života. Mi trpimo nebuloze o državnim udarima, o mrziteljima Vučića, o progonu njegove familije, a iza te magle, iza te mračne magluštine u kojoj se samo igrom slučaja još niko nije trajno „izgubio“, krije se ko zna šta. Da, smejemo se na društvenim mrežama, ali ovo nimalo nije smešno!
I Vi ste aktivni na društvenim mrežama. Mogu li one da zamene slobodne medije?
-Ja sam otišao na Tviter da se bijem! Jer nisam imao gde. Tviter je bio moj „ventil“, pukao bih da nisam otkrio čari Tvitera! U jednom danu, naime, nestalo je nešto što sam godinama gradio: jednim potpisom, Radoš Ljušić, naprednjački konjanik koji je ujahao u „Službeni glasnik“, ugasio je STATUS, jedini autentični domaći mesečni magazin. Pustio je menicu, usledio je domino-efekat ostalih potražioca i STATUS je, posle 10 godina postojanja i 120 brojeva otišao u istoriju. Moj stan je otišao na doboš, a petroro zaposlenih na ulicu. Od tada, uskoro će 4 godine, malo ko se od kolega setio da mi ponudi ““ ne pomoć, već šansu da radim i zaradim. Biljana Stepanović, kad je poktretala magazin „Nova ekonomija“ nazvala me i rekla: „ Biraj šta bi da radiš“ i prošle godine su me se setili iz „Nenjsnjeek-a“! Da, bila je t jedna kratka jednonedeljna pustolovina sa TV „Nova“! Niko više. A nije da ne znam pišem i nije da ne znam da uređujem.
I, onda ste otkrili Tviter?
-Već sam negde rekao da sam Tviter u početku tretirao kao jednu kulturnu lajaonicu, pristojnu staru krčmu gde se nađeš sa nekim ljudima, dragim i manje dragim, ćaskaš, najavljuješ izbore, smenjuješ selektora, tu i tamo nekog oteraš u pizdu materinu i kad ti dosadi, platiš račun i lepo odeš svojoj kući. Ali se ispostavilo da taj Tviter niti je pristojna stara krčma, niti je nekakva hala za mentalni fitnes, već jedan običan zapušteni magacin gde je nagrnula stoka sa sve buzdovanima u rukama, sa nunčakama i mačetama, sa manjkom gramatičkih propozicija i viškom nevaspitanja. Pa je valjalo dostojno odgovoriti, jer ja iskreno verujem da je floskula „pametniji popušta“ smišljotina glupana ne bi li došli do izražaja. Stoji: Tviter je najslobodniji medij u Srbiji, ali ta hvale vredna činjenica po Tviter, poraz je Srbije.
Uporno na Tviteru brojite dane od kada je pao helikopter kojom prilikom je sedam osoba izgubilo život, a da niko nije odgovarao. Zašto tako lako prelazimo preko takvih stvari?
-Zato što se Srbi ničeg ne boje, sem straha. Ja sam svojevremeno u banjalučkom „Reporteru“ odbrojavao dana vlasti Slobodana Miloševića i došao da dana kad sam napisao da više nije na vlasti! U „Danasu“ sam kolumne završavao odbrojavajući koliko je dana prošlo od obećanja Tome Nikolića da će se iseliti ukoliko bulevar gde je stanovao ponese ime Zorana Đinđića: i odselio se. Sada odbrojavam dane srbijanskom inadžikluku i gluposti: „Osvanuo je “™enti“™ dan a ja se još uvek pitam kako je Srbija izabrala ovakvu zamlatu za predsednika“ a paralelno sa tim odbrojavam dane najveće srpske sramotne neodgovornosti posle izostanka 6. oktobra: dane od kad je sedam ljudi nastradalo, a da niko zbog toga ne odgovara. Uopšte me ne interesuje što nije bila u pitanju namera: neko za taj nemar i hir mora da odgovara i kad tad će odgovarati, ma koliko se to činilo blesavim nakjuče, juče, u trenutku odvijanja ovog razgovora ili sutra! Neko će, nekad, nekom, zavrnuti šiju zbog toga. Govorim, figurativno, naravno!
Kakva je po Vašoj oceni medijska slika u Srbiji?
-Već dve i po decenije ponavaljam poput papagaja kako nam je stanje u medijima apokaliptično, s tim što za razkliku od 4 jahača apokalipse, mi ne znamo ko sve jaše medije: jednom su to u pitanju političari, drugi put tajkuni, onda policajci, ponekad advokati, jave se i urednici, retko novinari a sada je u opticaju ““ menadžement. Menadžment i država su glavni džokeji. Čak se i vesela Ljiljana Smajlović setila toga kad je njen urednički integritet doveden u pitanje. Ja ozbiljno mislim da je stanje u medijima danas gore od onog u doba Miloševićevog režima. Ono što ovo vreme razlikuje od mraka devedesetih jeste da još nema ubijenih i pretučenih novinara, što je dobro, i biće super ako i posle izložbe tako ostane; a drugo je, što je su novinari prestrašeni, za razliku od onog doba kad su imali veća muda od sve opozicije, zajedno! Danas umesto života, živimo strahove. Nemam pojma kako je došlo do toga da su posao, egzistencija i parče hleba danas važniji nego devedesetih ali, autocenzura koja je rastočila srbijanskog novinarstvo i zakovala ga debelo ispod mulja, govori u prilog tome. A i dalje verujem da samo budalama nije jasno da autocenzure nema bez ““ cenzure!
OD DOMAĆEG IZDAJNIKA DO EKSPONATA
Do skora, pristalice vlasti nisu koristili one stare definicije ““ strani plaćenici, izdajice... Šta je sledeće?
-Ja sam bio i domaći izdajnik i strani plaćenik i lokator i ne znam šta sve ne... Pet meseci, za vreme i posle bombardovanja, krio sam se po Beogradu. Nekako sam i to pregurao. Preživeo sam i optužbe da sam deo tima koji je u novembru prošle godine spremao državni udar. I to je prošlo, ne bezbolno ali prošlo je! Evo, danas sam već ““ eksponat na izložbi. Sad vise nisam „uticajni tviteraš“, sad sam ““ uticajni eksponat. Povešću dete u Progres da je uslikam pored tate ““ eksponata! A šta bi moglo biti sledeće?! Od ovih nikogovića šašavo je očekivati bilo šta normalno!
PROPUŠTENA ŠANSA 6. OKTOBRA
Mogu li novinari da pobede?
-A mogu li lekari da pobede?! Ekonomisti?! Inžinjeri?! Mogu li pisci da pobede? Ili, glumci? Akademici? Mediji su ogledalo društva, novinari su slika i prilika okruženja u kom ste i Vi i ja, nemaju nikakvu nadnaravnu moć niti bi smeli da je imaju. Ja ne znam zašto se od novinara očekuje da pobede, zašto se baš od te branše očekuju čuda! Svetini je nekako najlakše uzdati se u nekog drugog ali zašto baš u novinare. Mi već deceniju i po pričamo o nesrećnom i faličnom oktobru bez jednog dana - famoznom 6. oktobra. I moja Milica, koja sad ima 12 godina, verovatno će svojim unucima pričati o tom nedostajućem danu, toliko tupim o tome. To je ta šansa koji ti se jednom ukaže, penal, zicer... i ti mašiš. To je otišlo u nepovrat. Nema ni oproštaja, ali mi smo nekako skloni da svim oprostimo, samo ne Demokratskoj stranci! Njoj ne da ne opraštamo, skačemo do neba zbog njene implozije, utrkujemo se da održimo posmrtno slovo, rado bi da ukucamo poslednjin klin u njen sanduk. Lakše nam nekako, je l da? Odavno sam prestao da verujem i u poetsku pravdu. Ali verujem da ako se svako od nas pogleda u ogledalo i pre nego učini što je do njega pogleda šta je to što ga sutra čeka bez tog „činjenja“, nećemo morati da tražimo krivce u drugima. Ili, ćemo, dakle, pobediti ili ćemo se slavno pokriti ušima. Novinari ili seljaci svejedno, ako to ne učinimo, nek nam je Vučić u pomoći! Da parafraziram antikonceptualnog Mešu Selimovića: „Boj se ovna, boj se Vulina, a kad ćeš živjeti?!“
N. K.

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa