25. avgust 2016.25. avg 2016.
RUŽA POPOVIĆ, PREDSEDNICA FONDA „HUMANO SRCE ŠAPCA“

NAŠE JE ONO ŠTO DRUGIMA DAMO

Da li ste nekada čuli rečenicu: „Da biste nešto dobili, prvo morate dati?“ To je jedan od zakona Univerzuma koji glasi: „Život se odvija tamo gde postoji razmena“
Ruža Popović, predsednica fondacije „Humano srce Šapca“, rođena je u okolini Srebrenice. Kad je bila učenica osmog razreda osnovne škole, sa porodicom se preselila u Majur. U Šapcu je završila Medicinsku školu i svoj radni vek provela kao medicinska sestra na Dečjem odeljenju. U međuvremenu se udala, rodila i odgajila troje dece, kojima se danas ponosi. A nije uvek bilo lako, šta više.
- Budući da potičem iz siromašne porodice, znam koliko je siromaštvo bolno i ponižavajuće, egzistencijalno zastrašujuće. S obzirom da znam šta znači želeti a nemati, kad sam otišla u penziju, još uvek puna energije, odlučila sam da je uložim na pravi način, da se bavim humanitarnim radom. Oni koji imaju, trebalo bi da daju onima koji nemaju. To je stav moje porodice čiju podršku imam i bez koje ne bih mogla da funkcionišem. Počela sam sama sporadično da radim, nisam očekivala da ćemo postati institucija. Moja prva akcija je bila organizovanje dnevnog boravka za decu sa smetnjama u razvoju, u saradnji sa Centrom za socijalni rad i Gradskom upravom. Posle toga sam uradila sam jednu kuću u Štitaru, Gradska uprava je prepoznala moje dobre namere i tako je sve počelo.
Fond „Humano srce Šapca“ zvanično je osnovan 2008. godine, a danas ima jedanaestoro zaposlenih. Sa svojim saradnicima, Ruža obiđe svaku porodicu koja joj se obrati za pomoć, a iza svakih vrata koja otvori, nailazi na „ogromnu ljudsku patnju, napuštenu decu ili ostavljene, stare roditelje, one kojima niko ne dolazi“.
- Zahvaljujući nama, niko nije gladan, nikom krov ne prokišnjava, nikom nije hladno, nijedno dete nije ostalo bez mleka i školskog pribora, bez novogodišnjih paketića. Delimo nameštaj, hranu, odeću i obuću. Ciljna grupa su nam deca, stari i bolesni. Ima i lažnih zahteva, ima onih koji su radno sposobni, mi im obezbedimo posao, a oni odbiju. To ne uvažavam, zato dobro treba proceniti i izbalansirati situaciju. Ostvarili smo divnu saradnju sa svim gradskim institucijama i pojedincima. Imam ogromnu podršku naših sugrađana i jako sam srećna zbog toga, više puta sam nagrađivana, ali mi je najveća sreća podrška sugrađana i pozitivni rezultati.
Bez statistike
Pitali smo Ružu kolikim ljudima je i na koji način pomogla.
- Ne bavim se brojkama, ni statistikom. Dosta toga ima, izgradili smo pet kuća u našem vlasništvu za potrebe korisnika, uradili rekonstrukcije krova, krečenje, kupatilo ako nije u funkciji, opremili kuću sa stvarima. Organizujemo obroke, pomaže nam “Hemofarm“, “Balkan Ekspres“, “Uniplast Živanović“ i nekoliko pekara iz grada. Mnogo smo penzija odradili za ljude koji nisu znali da imaju pravo na njih, invalidskih ili poljoprivrednih. Kad završim jedan posao, idem dalje. Naravno, pratim ih, ostajem sa njima u kontaktu, ali zbilja ne znam statistiku. To je posao u kom ništa ne očekujete, koji ispunjava dušu i greje srce, a to nema cenu. Pomoći drugome osmišljava naš život. Zamolila sam sveštenike, direktore škola, predsednike mesnih zajednica i druge, da prijave ljudske patnje iz svoje okoline.
Možete li nam navesti neke konkretne primere?
- Imali smo prijavu za jednu porodicu, otac je došao iz okoline Beograda, imao je moždani udar, majka je umrla, ostalo je dvoje male dece. Imali su kuću na Letnjikovcu, bez struje. Kad smo došli, rekli su nam: „Ne možete ući, kod nas je jako veliki krš“. Ja im odgovorim. „Nama to ništa ne smeta, zbog toga smo ovde“. Brzopotezno smo uveli struju, odradili gipsane radove, podove, kupatilo, nameštaj promenili. Oni su sad presrećni. Imala sam jednu baku na Kamičku koja se grejala kartonskim kutijama, njoj sam obezbedila ogrev za zimu. Jedna baka u Karađorđevoj ulici, u centru grada, godinama je živela bez vode i kupatila. Unutra su bile bube i pacovi, bilo je strašno. Nagledala sam se gorkih sudbina. Imam dvoje dece u Štitaru , majka im je umrla, otac ne radi, prima socijalnu pomoć, ja brinem o njima, ustrojavam im navike, odlični su đaci. Najosetljivija sam na decu koja nemaju majku. Nažalost, ima slučajeva da majka ostavi decu.
Organizovali ste Narodnu kuhinju u selima, zbog gladnih koji ne mogu da dođu u grad. Kako to funkcioniše?
- Moj sin Stanko je obezbedio vozila, Gradska uprava gorivo, tako da razvozimo 400 obroka dnevno. Ima mnogo gladnog sveta, da čovek ne poveruje. Imam šestoro dece u Bogosavcu koji žive sa ocem, majka ih je napustila, primaju 10.000 dinara Dečji dodatak. Otac je bio bolestan, nekoliko meseci je proveo u bolnici, a ja sam svaki dan kuvala toj deci, jer Narodna kuhinja nije pravo rešenje njih. U poslednje vreme, pomaže nam firma „Galeb“, sprema im tople obroke. Zadovoljstvo mi je da ih vidim site.
Život ne može da čeka
Imam jednog dečaka po kome su bube milile, u kući je bilo strašno, puna dva kombija đubreta smo izbacili iz kuće, kantu od 25 kg punu buba. Majka se preudala, otišla je zbog nasilja u porodici, otac je alkoholičar.
Imala sam jednu baku u Lipolistu koju je ostavio sin, slepu, živela je sa pacovima. Tako slepa je sekla drva, pa su joj ruke bile isečene i u zavojima. Kontaktirali smo sina, on nije bio zainteresovan, ali sam ja bila zahvalna bar što nam je dozvolio da joj pomognemo. To mi nije jasno, mi ne treba slepo da slušamo roditelje, ali ih ne možemo tako ostaviti.
Moj sin je ustupio poslovni prostor, jednu zgradu u „Zorki“, koja je malo izdvojena od proizvodnje, koju smo prilagodili za ljude koji nemaju gde. Tu imam blizance koje znam od rođenja, otac im je poginuo, majka se preudala, a oni su odgajeni u Domu. Kad su izašli iz Doma, nisu imali gde da odu. Ja sam ih nazvala „Ničija deca“. Tamo sam smestila jednu trudnicu sa detetom od dve godine, koja je pretpela nasilje u porodici. Kad se porodila na carski rez, nije imala nikog ko bi došao po nju, moja ekipa ju je izvela iz bolnice, nabavili smo joj krevetac i stvari za bebu, mleko, hranu. Ponosna sam na svoje koleginice, kojima sam objasnila situaciju i obratila se za pomoć, one dolaze da joj pruže kućnu negu. Tek od septembra će početi da prima socijalnu pomoć, a život ne može da čeka.
Posle svega što ste videli i doživeli, čemu ste svedočili, da li se promenio Vaš pogled na svet, na ljude?
- Više ima dobrih ljudi, onih koji žele da pomognu, nego onih koji su hladni. Ja se nadam da će biti sve više ljudi koji žele da pomognu, a sve manje onih kojima je potrebna pomoć. Moj moto je „Sve dok ima humanih ljudi, ima nade za čovečanstvo“. Dobro rađa dobro. Nikad neće postojati svet jednakih, svi imamo iste želje i potrebe, a neko nema zadovoljene ni one elementarne. Radujem se svakom rešenom problemu, jedva sam čekala da dođem sa odmora da vidim dvoje sirotana koje sam ušuškala, koji sad imaju svoj radni sto, svoj krevet, kompjuter, televizor, a nisu imali ništa. I ne samo njih, nego sve ostale kojima sam pomogla, a posebno one koji čekaju pomoć.
Osim dobre volje, koje imate u izobilju, potrebne su i finansije. Kako se snalazite?
- Najviše mi pomaže sin i njegovi poslovni partneri. Koju god akciju da sam započela, meni je stizao novac odnekud. Krenem bez sredstava, a sam mi Bog pomogne. Ja pokrenem, a Bog izlije. To je princip. Ako daš, dobićeš. Ako oprostiš, biće ti oprošteno. Ako čovek stisne pesnicu, ne može ništa ni da uđe, ni da izađe. Čovek je srećan onoliko koliko druge čini srećnim. To nema cenu. A pogotovo osmeh dece, njihova radost. Posebno sam osetljiva na decu, sa njima sam provela radni vek, imam troje svoje dece, sedmoro unučadi i praunuče. Imamo dve velike godišnje akcije, školski pribor i novogodišnji paketići za siromašnu decu, bez obzira na boju kože, nacionalnu i versku pripadnost. Tu ne pravim nikakvu razliku, svi smo mi pred Bogom isti, iako smo različiti.
Šta biste poručili našim sugrađanima?
- Pozdravljam sve moje sugrađane i molim ih da ne prolaze ravnodušno pored kasica Fonda u javnim ustanovama i trgovinama, jer je svaki dinar upotrebljen na pravi način. Apelujem na njih da obrate pažnju na ljude koji žive u njihovoj blizini u teškim uslovima i da se obrate na brojeve telefona: 392-452 i 063 655-075. Moj mobilni telefon je dvadeset četiri časa dostupan.
Jednom prilikom sam dobila pismo o jednom dečaku koji ne zna svoje poreklo, vojska ga je dovela devedesetih godina, posle našeg rata i ostavila na pijaci. Ljudi su primetili da danima niko ne dolazi po njega i prijavili Centru za socijalni rad. Smešten je u hraniteljsku porodicu Gajić, u Pričinović. Tu je završio školu, ostao i odrastao kod njih kao Gajić Boban. Kad je završio školu, zaposlio se i počeo da pravi kuću. Došao je do prve ploče i tu stao. Tada mi se obratio. Ja sam mu kuću završila, kompletno opremila i napravila mu svadbu u Manježu. Moj unuk mu je bio kum.
Da biste nekom pomogli, morate voleti ljude, svoj narod, oslušivati probleme drugih.
M. Filipović

Najnoviji broj

21. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa