8. septembar 2016.8. sep 2016.
Još malo o školi

Strašna priča sa srećnim krajem

Nekada davno, kada mnoge današnje zemlje ni postojale nisu (iako su bile ucrtane na kartama), deca su išla u neku čudnu školu.
Vrlo neobično, u toj školi niko nije govorio o pravima, samo o obavezama.
Glavni zadatak đaka u toj školi bio im je da uče, slušaju učitelje, nastavnike i profesore i ne obrukaju roditelje. Sva deca bila su isto obučena, u crvene ili plave mantiliće koje su zvali uniforme. Ocenjivani su i đaci prvaci, a postojala je i gora ocena od jedinice, mada nije mogla da se upiše u dnevnik ““ zvala se „putača“. Niko nije delio srca, cvetiće i stikere. Ako je đak dobro naučio i lepo se ponašao dobijao je petice. Ako đak napravi glupost slali su ga u ćošak, ili kod direktora. Učitelji i direktori nisu se zaustavljali na tome da izgrde nevaljalu decu, grdili su i roditelje nevaljale dece, a roditelji su se izvinjavali što su im deca bila nevaljala.
Nije bila čudna samo škola, bili su čudni i učitelji, nastavnici i profesori. Ni jedan od njih ne beše čuo za „žalbu na ocenu“, ni jednom od njih nikad ni jedan roditelj nije rekao da ne zna da radi svoj posao, a oni su bili ponosni na svoj posao.
Po gradu su kolale razne legende. Na primer, ona o profesoru koji je svojim đacima govorio: „Bog zna za 5, ja znam za 4, a vi znate za 3, 2 i 1.“ .
Ili, ona kada direktor dođe na čas da zameni bolesnog kolegu pa pita: „Imate li neko pitanje? Nemate? Pa, da Bog siđe u vašu učionicu, ni onda ništa ne biste pitali...?“
Meni lično je najdraža ona o profesorki koja đaku, kada kaže - Profesorka, znao sam za veću ocenu!- neuznemirena odgovori ““ Ne sumnjam da si znao. Ali ja ne mogu da otvorim tvoju glavu da bih videla i ocenila tvoje znanje. Ja mogu da ocenim samo tvoj odgovor, a tvoj odgovor je za trojku. Čist horor.
Čudno vreme, čudna škola, čudni učitelji. Šetali su gradom uzdignute glave, a ako sretnu nekog svog đaka da se neprimereno ponaša na ulici, na licu mesta bi ga izgrdili. A te su grdnje bile grđe od roditeljskih koje su im sledile.
Kad malo bolje razmislim ““ i roditelji su se čudno ponašali.
Ozbiljno su shvatali svoj zadatak, objašnjavali su deci da se učiteljima govori „vi“, da na času mora mirno da se sedi, da se ponašaju najbolje što mogu, jer oni ne žele da crvene od sramote kada dođu u školu. Nisu pričali svojoj deci da je škola divno mesto na kome će biti puno dece sa kojom će se igrati. Nisu trčali u školu kada im dete dobije dvojku. Nisu zvali učitelje telefonom da pitaju šta je to bilo u školi i zašto se dete vratilo plačući. Ne, išli su u školu kada ih pozovu - to je obično značilo da je dete napravilo neku glupost i da će i dete i oni biti izribani, i išli su na roditeljski sastanak. Pre roditeljskog, posadili bi dete pred sebe i tražili da ispovrti sve što se u prethodnom periodu dešavalo ““ kakve su ocene, da li je zakasnilo, da li se svađalo sa nekim... Kao i đaci na času propitivanja i roditelji su se nadali da ih na roditeljskom neće prozvati.
I, kao da čudima nema kraja, u toj školi roditelji i učitelji su bili na istoj strani.
Najbolje gradske igranke bile su one subotom ““ u školi.
Najbolje novogodišnje proslave bile su ““ u školi.
Učitelji su voleli decu, a deca su volela učitelje i školu.
Ne verujete mi?
Ako vam roditelji imaju 40 i kusur, pitajte njih.
Oni su đaci te čudne škole.





Najnoviji broj

21. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa