15. septembar 2016.15. sep 2016.
RAZGOVOR SA ZAŠTITNIKOM GRAĐANA REPUBLIKE SRBIJE SAŠOM JANKOVIĆEM

U SRBIJI ZAKON NE VAŽI ISTO ZA SVE

Institucije moraju da se vrate svom izvornom zadatku: sprovođenja zakona podjednako prema svakom u svako doba, na svakom mestu, bez obzira na okolnosti. Slučaj “Savamale“ pokazuje da država prestaje da funkcioniše i da pitanje primene zakona postaje pitanje političke volje pojedinih organa. U svakoj državi postoje tabloidi, ali nema puno država u kojoj tabloidi imaju svoju državu što je kod nas slučaj
Građani Srbije u proteklom periodu kod ombudsmana najčešće idu ne bi li im bila rešena najelementarnija prava: pravo na zaposlenje, zdravstvenu zaštitu, ostvarivanje prava pred sudom. Kada je reč o poverenju u državne institucije, mnoga istraživanja pokazuju da je ono kod Srba najniže u celom regionu. Tome su doprinele kako brojne nerazjašnjene afere u koje su upleteni organi vlasti, tako i sveprisutna negativna selekcija kadra na javnim funkcijama koja se brani tabloidima. Srbijom vladaju loši učenici.
Ne bi li izašli iz opšteg crnila, treba da se probudimo i počnemo sa promenama, jer svi imamo podjednaku društvenu odgovornost. To da li ćemo biti na papiru u Evropskoj uniji je manje važno od poboljšanja koje bismo na putu ka tom cilju trebali da osetimo u svakodnevnom životu. O svemu ovome razgovarali smo sa Zaštitnikom građana Republike Srbije Sašom Jankovićem.
Deseta godina postojanja institucije Zaštitnika građana u Srbiji. Tim povodom održani su okrugli stolovi u velikom broju srpskih gradova. Između ostalih i u Šapcu. Šta je bio cilj tih okupljanja?
-Nije ništa novo da zaštitnik građana ide po Srbiji i sa građanima razgovara o pritužbama, priča sa organima vlasti. Međutim, deset godina postojanja je prilika za još intenzivnije povezivanje sa građanima. Pored standardnih puteva za komunikaciju, možda javnosti nije dovoljno poznata činjenica da u 15 gradova u Srbiji u bibliotekama građani mogu indirektno da pričaju sa mojim saradnicima preko video veze.
Cilj ovih skupova je bio, kao i u svakoj instituciji ombudsmana, da bude što dostupnija građanima, jer je ona način da se problem građana intitucionalno identifikuju i institucionalno rešavaju. Otuda u ovoj desetoj godini intenzivniji kontakt sa građanima.
Koliko su građani Srbije upoznati sa nadležnostima zaštitnika građana?
-Građani Srbije relativno dobro znaju šta je zaštitnik građana i zašto mu se treba obraćati. Često se dešava da građani bolje znaju šta je zaštitnik građana nego neki državni funkcioneri koji bi zakon trebalo da prate. To proističe iz činjenice da su građani pritisnuti problemima shvatili da moraju da nauče mehanizme njihovog rešavanja. Koliko su uspešni u tome možda najbolje ilustruje podatak da u Švedskoj koja ima 210 godina dugu tradiciju institucije ombudsmana ima veći broj podnetih žalbi koje nisu u domenu delovanja zaštitnika građana nego u Srbiji.
Zbog čega Vam se najčešće obraćaju?
-Iz godine u godinu broj pritužbi zaštitniku građana sve više raste. Godišnji izveštaji imaju sve veći broj strana. Ono što je takođe evidentno je da su u proteklom periodu socijalno ekonomska prava izbila u prvi plan. Ranije je to bilo uglavnom nezadovoljstvo administracijom, a sada su to najvažnija životna pitanja: zapošljavanje, zdravstvena zaštita, ostvarivanje prava pred sudom. To je ono što provejava kroz svaku pritužbu, dok u pozadini stoji nepoverenje građana u ravnopravnost pred zakonom, odnosno u činjenicu da će se nešto stvarno i desiti ako je tako u zakonu napisano. Umesto toga, naši građani više veruju u moć “veze“. To su najčešći slučajevi sa kojima nam se obraćaju. Uglavnom, možemo da im pomognemo, ali to izgleda kao isušivanje mora čašicom.
Da li građani Srbije veruju zvaničnim državnim institucijama? I, da li smo u praksi svi jednaki pred zakonom?
-Koliko veruju građani Srbije u institucije pokazuju ankete javnog mnjenja. Rezultati su uglavnom porazni. Prema tim podacima Srbi najmanje u regionu veruju u državne institucije. To je jako loše. Sa druge strane, ja kao zaštitnik građana nemam razloga da budem nezadovoljan stepenom poverenja, jer je on viši nego stepen poverenja u neke druge organe koji tradicionalno treba da predstavljaju okosnicu države.
Međutim, taj nesklad između očekivanja građana i rada institucija ne možemo rešiti tako što ćemo reći da su institucije nepotrebne, demokratija ne valja, vladavina prava ne valja, uvešćemo neki drugi model. Rešenje je da se institucije vrate svom izvornom zadatku sprovođenja zakona podjednako prema svakom, u svako doba, na svakom mestu, bez obzira na okolnosti.
Na žalost, danas u Srbiji ne važi zakon podjednako za sve. Na papiru imamo jedno a u praksi drugo. Kada treba da se zaposlimo tražimo vezu, kada idemo kod doktora tražimo vezu, kada policija treba da interveneše veoma je bitno ko je u pitanju. Odnosno, ako neko u Beogradu prodaje lubenice na tezgi 20 cm dužoj od propisanog, on može da nastrada zbog toga na najteži mogući način, a sa druge strane nekim ljudima se gleda kroz prste za vrlo ozbiljna kršenja zakona. To su sve razlozi zašto građani institucijama ne veruju. Jednostavno osećaj pravičnosti nije postojan.
Da li su tom nepoverenju donele i “zataškane“ afere aktuelne vlasti?
-Slučaj Savamale je jako ilustrativan za sve probleme sa kojima se ljudi ovde suočavaju. Nisu desetine hiljadi ljudi ovde demonstrirale zbog rušenja nekoliko objekata. Iako su ti objekti nečija imovina, iako je veoma ozbiljno pitanje kada se nečija imovina ruši bez adekvatne pravne procedure. Već što se ovde najbolje videlo da država prestaje da funkcioniše kao država i da primena zakona postaje pitanje političke volje pojedinih organa.
Kontrola rada Ministarstva unutrašnjih poslova je pokazala da MUP te noći nije radio svoj posao kako treba. Da ga nije uopšte radio. A za građane je zastrašujuće da im se može desiti ako neko nasrne na njihovu imovinu, ili na njihovu ličnost, u zavisnosti ko je taj neko, poziv policiji bude uzaludan.
Priča da Srbi ne vole državu još od perioda Turaka, ovde ne pije vodu. Jer građani samo traže državu koja funkcioniše. Državu u kojoj će policija raditi svoj posao, gde tužilaštvo radi svoj posao, komunalna policija radi svoj posao a ne da svi oni zatvaraju oči kada nekom to odgovara. Zbog toga je slučaj Savamale jako bitan. Dakle tu se radilo o nečijoj imovini, najbahatijem noćnom rušenju, o oduzimanju telefona od svedoka, sprečavanju kretanja ljudima u centru Beograda jer je neko u sred glavnog grada Srbije okupirao jedan deo teritorije, suspendovao suverenost Republike, uspostavio svoju vlast na nekoliko časova, u crnim uniformama otišao sa automobilom bez tablica. To jednostavno nije smelo da se desi. To nije Srbija.
“Helikopter“ je takođe bitan momenat naše svakidašnjice. Za razliku od Savamale nisam radio postupak kontrole rada državnih organa. S obzirom na jak emocionalni naboj vezan za taj slučaj prepustio sam to tužilaštvu da reši. Međutim, činjenica je da je među građanima ostao jako gorak ukus da taj događaj nije bio rasvetljen na način koji nam uliva poverenje da je to uređeno objektivo, nepristrasno, istinito. Ni po babu ni po stričevima.
Izjavili ste da “bez angažovanja građana nema prave demokratije ni slobodnog društva“. Na koji način animirati građane Srbije koji već godinama sve više upadaju u apatiju da uzmu aktivno učešće u menjanju svog duštveno-političkog okruženja?
-Svojim radom i radom ove institucije pokušavam da ih uverim da ima svrhe da se obrate državom organu ukoliko su uvereni da su u pravu. To pokušavam na svaki mogući način, jer bih voleo da istaknem da se ova institucija ne bavi samo propagiranjem prava građana već i njihovom konkretnom zaštitom. I zaista preko 80 odsto preporuka koje kao zaštitnik građana dam bivaju izvršene. To je hiljade ljudi koji su zahvaljujući obraćanju ovoj instituciji doživelo satisfakciju da državni organ ispravi nanetu im grešku. Sada se postavlja pitanje, da li još više treba promovisati pozitivne slučajeve, govoriti o njima kako bi građani shvatili da ima svrhe, i to je uglavnom bio motiv snimanja sada aktuelne serije “Moje pravo“.
Takođe, mislim da je od izuzetnog značaja, da svi ljudi na javnoj sceni, bez obzira da li su umetnici, ekonomisti, sportisti, u vreme kada je država u krizi (a osećanje bespomoćnosti građana je najveći pokazatelj te krize) imaju društvenu odgovornost i nemaju prava da ćute. Svako od nas mora da shvati da naše društvo neće promeniti neko iz Brisela, Vašingtona, ili Moskve, nego ćemo to morati sami da uradimo.
Često ste kritikovani od strane vlasti. Ranije od demokratskih, dok Vas ovih dana “naprednjaci“ nazivaju “opozicionarem“. Zašto uporno žele da vas “politizuju“?
-Da sam politička vlast dobro bih razmislio pre nego zaštitnika građana nazovem opozicionarem. Ako analizirate sve moje ocene i izveštaje, zaključićete da svi primeri, a ima ih na stotine se tiču vladavine prava, pravne sigurnosti kao cilja. Ako su ovo opozicione stvari, onda vlast sama za sebe kaže da ne želi vladavinu prava, poštovanje istih, ni pravnu jednakost i sigurnost. To je loše, a sve su vlasti tako radile. Pitanje je samo intenziteta ali i kvaliteta tih kritika. Doduše danas se rade stvari koje nikada nisu, ali generalno vlast nikada na kontrolu nije blagonaklono gledala. Sa jedne strane to je razumljivo, niko ne voli onog ko ga kontroliše, ali sa druge strane ako shvatimo da je ta kontrola deo institucionalnog sistema i ona pomaže onom ko je na vlasti da sanira ono što u njegovom radu ne valja, te da u sledećem izbornom ciklusu zato što je ispravio svoje greške bolje prođe, očekivalo bi se da ta kontrola bude bolje prihvaćena.
Međutim izgleda da još moramo da sačekamo da stav vlasti bude da vlast znači odgovornost a ne moć. Odnosno, da je zaštitnik građana dobrodošao korektno institucionalni faktor, a ne kao što to shvataju oni koji na vlast gledaju kao na moć da je neko ko smeta da se uspostavi vlast bez prava.
Kao česta meta srpskih tabloida kako biste prokomentarisali današnje stanje u medijima?
-Ko god danas bude označen za metu biva osuđen na najgoru moguću medijsku kampanju i zastrašivanje. Bio on političar, državni funkcioner, sportista ili predsednik države. Kroz izveštaje sam pravio evoluciju tog procesa: od tabloidizacije medija, preko tabloidizacije društva do tabloidizacije države. Sada je puštanje poluinformacija iz državnih organa u medije postala praksa. Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka upravo u ovom mesecu utvrdio da su informacije o poreskom zaduženju supruge jednog političara nezakonito dostavljene tabloidu, da bi od njih napravljena rekonstrukcija kakvu takvi mediji prave.
Takve stvari se ne dešavaju slučajno. Nisu tu novinari krivi. Na žalost, novinari u tabloidima su samo alat. Ja mogu da razumem situaciju kada neko ne može da prehrani svoje dete i sebe, nema snage da kaže ne takvoj vrsti zahteva. Ali mi ovde imamo tabloide koji proističu iz državne politike koja kaže: ono što ne možemo da rešimo kroz institucije, odnosno ne možemo nekom da dokažemo da je korumpiran, da je zloupotrebio funkciju, ako nekog ne možemo da skinemo sa liste popularnosti, onda ćemo se dogovoriti pa politički atentat izvršiti medijima.
Danas se politički atentat ne rade metkom nego tabloidima. To je ono što je zastrašujuće. U svakoj državi postoje tabloidi ali nema puno država u kojoj tabloidi imaju državu.
Ovih dana u Srbiju dolazi Delegacija Evropskog parlamenta. Da li ćete imati dobre vesti za njih?
-Ne želim da im dajem dobre vesti za njih. Dajem realan presek stanja u Srbiji, a kao zaštitnik građana nisam zadovoljan ostvarivanjem prava građana u Srbiji. Ono što pričam javno, pričam i njima. Nemam pravo da ulepšavam stvarnost. Proces evropskih integracija za građane Srbije ima smisla samo ako unapredimo korišćenje svojih prava. Ako predstavimo situaciju kao idealnu, i postanemo članovi EU, šta ćete vi imati od tog papira ako vam se život na bolje nije promenio ni za trunku.
Ni “DA“ ni “NE“
Da li ćete se kandidovati za predsednika Srbije?
-Zašto ne mogu da kažem da hoću: ja sam državni funkcioner: zaštitinik građana Republike Srbije. Predsednički izbori nisu raspisani. Smatram da nemam prava, ako bih hteo da budem predsednički kandidat, da se sad tako izjasnim. Jer, od tog trenutka, sve što kažem se stavlja u kontekst tih predsedničkih izbora. Imamo živog i zdravog, hvala Bogu, predsednika Srbije koji radi svoj posao i pre raspisivanja predsedničkih izbora ne treba da relativizujemo ni tu funkciju ni funkciju zaštitnika građana. Iskreno ne znam kako pojedini ministri javno iznose svoju kandidaturu i pri tome im ne smeta što će se njihovo ministrovanje sad gledati kroz tu prizmu.
Zašto ne mogu da kažem da neću: pravo građana da bira i da bude biran je osnovno političko ljudsko pravo i niko od građana ne sme da zahteva da se pod pritiskom unapredi izjasne da li će ili neće to pravo koristiti, kao ni bilo koje drugo ili da traži da se tog prava odrekne. Iako unapred znam, a znam šta ću da uradim, kao zaštitnik građana ne mogu da kažem “Ne“.
Vladaju loši učenici
Do čega je dovela tabloidizacija društva?
-Veliki problem našeg društva je što se veliki broj jako kvalitetnih ljudi koji treba da budu na javnim funkcijama, koji treba da budu vidljivi povlači. Jednostavno kažu “šta mi ovo treba“, a pod time misle da sebe gledaju iz dana u dan obasute najgnusnijim lažima, da dovode svoju porodicu, prijatelje i roditelje u krajnje neprijatnu situaciju. Donose odluku da se sklone od neprijatnosti i zastrašivanja. Upravo taj metod “zastrašivanja“ izmišljen sa ciljem da se ne poremeti krvotok naše javne scene je urodio plodom i doveo do opšteg nezadovoljstva građana.
Ono kako mi danas izgledamo sami sebi nije uopšte dobro. Strane delegacije dođu, sa svojim stavom da je uspeh da se mi stanovnici Balkana međusobno ne poubijamo, pa iz te perspektive budu zadovoljne viđenim. Njihova očekivanja su zapravo manja od onog što mi možemo, a slika koju pružamo je zaista depresivna. A to je tako jer se kvalitetni ljudi povlače. Ko će da radi u nekom državnom organu poput ovoga za par stotina evra i zameri se svim ministarstvima pa ga zbog toga u medijima okarakterišu kao “korumpiranog državnog neradnika“, ako taj isti pravnik može da ode u banku i radi posao koji je neuporedivo lakši za više novca.
Dakle, kod nas je na sceni negativna selekcija koja se brani tabloidima, i dok većini kvalitetnih ljudi ne pada na pamet da se izlaže takvoj vrsti napada.Za to vreme vladaju loši učenici.
T.Trifković

Najnoviji broj

28. mart 2024.

Најновији број
Verified by Visa MasterCard SecureCode
American Express MaestroCard MasterCard Visa
Banka Intesa